Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 5, 33-39
Rekoše Isusu farizeji i pismoznanci: »Učenici Ivanovi, a tako i farizejski, počesto poste i obavljaju molitve, tvoji pak jedu i piju.« Reče im Isus: »Ne možete svatove prisiliti da poste dok je zaručnik s njima. Doći će već dani: kad im se ugrabi zaručnik, tada će postiti, u one dane!«
A kazivao im je i prispodobu: »Nitko neće otparati krpe s novog odijela da je stavi na staro odijelo. Inače će i novo rasparati, a starom neće pristajati krpa s novoga.«
»I nitko ne ulijeva novo vino u stare mješine. Inače će novo vino proderati mješine pa će se i ono proliti i mješine će propasti. Nego, novo vino neka se ulijeva u nove mješine!«
»I nitko pijuć staro, ne zaželi novoga. Ta veli se: ‘Valja staro!’«
Odsječak što ga čusmo ima dva dijela. U prvome je riječ o postu, a u drugome o novoj haljini i mladome vinu. Post je očitovanje i izražaj žalosti, pokorničkoga raspoloženja, iščekivanja pomoći i oprosta. U Starome zavjetu post je bio vezan uz iščekivanje Mesije. Učenici ne poste jer tu je Mesija – Zaručnik. Dok je on s njima, to je znak svadbenoga slavlja. I nema mjesta postu. Dok jedni još uvijek tapkaju u mraku i traže svjetlo, dotle je odgovor već među nama. U Isusovoj osobi. Postit će kad ne bude više među njima zaručnika.
Za Isusa je jedno sasma jasno: Stara je praksa nadiđena. Pa i ona Ivana Krstitelja. Dok se farizeji pozivaju na Ivana s njegovim proročkim prosvjedom protiv postojećega stanja, dotle Isus veli: Ivan je još uvijek u Starom zavjetu. Njegove su kategorije i mišljenje starozavjetni. On jest na pragu, ali nije sudionik novoga slavlja.
I namjesto dugih raspri i izlaganja o novome, Isus jednostavno rabi slike koje govore sve. Svadba, nova haljina, mlado, novo vino, novi mjehovi. To zbori daleko snažnije i moćnije od svih pametnih i umnih rasprava.
U Isusu slavi Nebo zaruke sa Zemljom, ovdje se stvara nešto novo, dotada neviđeno, nečuveno. Savršeno suglasje između Neba i Zemlje. Isus je šifra, code za svetu svadbu, hieros gamos. Ne treba, tako će Isus, držati ljude više u strahu, osjećaju krivnje, u nutarnjoj pocijepanosti. Bog želi čovjekovu cjelovitost i jedinstvo. On je jamac toga jedinstva, on je Zaručnik.
Ono što Isus ima pred očima jest stara predodžba o odnosu Boga i njegova izabranog naroda, Izraela, u slici zaručnika i zaručnice. Ali je daleko prisutnija slika odnosa Isusa s vlastitim učenicima. On zaručnik, oni, njegovi učenici, na svadbi. Oni su njegovi prijatelji, pozvani na svadbeno slavlje, i dok je on, zaručnik s njima, nema posta ni tugovanja. Mesijanski dani su dani svadbovanja, pirovanja, svadbenoga slavlja. Stoga nema razloga držati ljude u strahu, osjećaju krivnje. On je sam pomirenje Neba i Zemlje u svojoj osobi, u njemu se slave mesijanske zaruke.
Isus ne trpi nikakve nagodbe ni kompromisa s postojećim, starim, ne trpi nikakav kontinuitet sa židovskom ili farizejskom praksom, ili pak s onim što je Ivan prakticirao sa svojim učenicima. U njemu je sve radikalno novo, prevratničko, jasni usjek, cezura, novi početak. Staro je poput stare krpe ili zakrpe, nema koristi sa starim krpariti, odnosno pokušavati što zakrpiti. Razvlači se staro, puca pred novim, i zato mora biti sve novo: srca, misli, riječi, djela, novi život i svijet.
On govori posve novim jezikom i rječnikom, nema više nikakve pogodbe ni nagodbe s onim što je bilo, što je jučerašnje. Svadba je započela, posvuda odjekuju radost i klicanje, gosti su pozvani – i tko da tu još posti? Svadba, pir je redovito slika za spasenjsko vrijeme.
Stari svijet nestaje. Upravo kao u apokaliptičkim slikama gdje se kozmički elementi tale i nestaju, a novo nastaje. I taj stari svijet ne vrijedi više ni za krparenje. Stari svijet, stari eon je istekao, istekao mu je rok trajanja, upravo kao starom lijeku; on je nalik staromu ogrtaču i ne isplati se staro sukno krpati novom zakrpom. Novo je vrijeme započelo, novi eon, u Isusu. Isus jasno govori o nespojivosti staroga s novim: Tu nema dvojstva: i – i, nego samo alternativno: ili – ili. Nemoguće je više dijeliti nešto na izvanjsko i nutarnje, sadržaj ili oblik, duh ili formu.
Isusov je život naskroz život savršene sinteze, suglasja, suzvučja, Neba i Zemlje, Boga i čovjeka. Ukorijenjen u Bogu, došao je među nas pokazati nam kako se živi, ništa i nikoga ne prezirući. Sve njegove riječi i slike samo su ponuda da ne zamišljamo Boga negdje izvan vlastitoga života, onkraj svijeta, nego upravo ovdje i danas, u svakodnevnim pokušajima života i oblikovanjima. Zato je život s Isusom život pirovanja, svadbene svetkovine, slavljenja, poziv na jedinstvo Boga i čovjeka. U Isusovoj blizini čovjek osjeća puninu, zato nema posta, odricanja. U njemu se uprisutnjuje i živi sakramentalnost svega stvorenja.
Isus veli: Da bi novo vino prošlo proces vrenja i sazrijevanja, ne smije se stavljati u stare spremnike. Nemoguće je novo stavljati u stare stezulje ili okvire. Neka ostane staro pri starome, haljina koja se odbacuje, mijeh koji je odsada neuporabiv. Novo treba nove haljine, nove mjehove, nove ljude.
Farizeji pak i pismoznanci ostaju prikovani, fiksirani na staro, strah ih je novoga jer ovo novo u Isusu stavlja veliki upitnik pod njihovu praksu. Oni kategorički tvrde: Staro je dobro! Ne dirajmo u predaje. Time ostaju pri starome i podižu veliki zid nasuprot novomu u Isusu – pa i poslije, za rađanja mlade Crkve.
Isus naprotiv kaže: Staro, zastarjelo, treba skinuti, ono može postati ugrozom. Mora ga se ostaviti iza sebe, spaliti kao i stare haljine koje su možda zaražene kojekakvim virusima, bacilima ili bakterijama. Dakle, ponovno imamo u Isusovim ustima jasnu alternativu: Ili staro ili novo! Nemoguće je ostati kod obadvoga.
Isus je htio osloboditi ljude od farizejske prisile, pružiti im dašak novoga daha, slobode. S Isusom započinje novi život, incipit vita nova – o kome su pjesnici i filozofi mislili i sanjali te pjevali. Doći će vrijeme posta, kad se ugrabi zaručnik, doći će vrijeme tugovanja, kad Isusa zadesi i snađe sudbina svih proroka, naime, nasilna smrt na križu. A dotle se treba radovati.
