Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 6,1-5
Jedne subote prolazio je Isus kroz usjeve. Učenici su njegovi trgali klasje, trli ga rukama i jeli. A neki farizeji rekoše: »Zašto činite što subotom nije dopušteno?« Odgovori im Isus: »Zar niste čitali što učini David kad ogladnje on i njegovi pratioci? Kako uđe u Dom Božji, uze, pojede i svojim pratiocima dade prinesene kruhove kojih ne smije jesti nitko, nego samo svećenici?« I govoraše im: »Sin Čovječji gospodar je subote!«
Isus uzima učenike u zaštitu. Njihovu potrebu, njihovu glad. Oni su gladni, ogladnjeli, i to je bitnije od pukoga ljudskog propisa. Farizejima spočitava kako ne razumiju ni smisao zakona niti znaju tko je tu u Isusovoj osobi pred njima. Isus je gospodar subote! On je Sin čovječji, Bog među nama. On je onaj zaručnik iz prethodnoga odsječka.
Subota nije dana ni zadana da čovjeka tlači, da čovjeku nameće novi jaram, da čovjeka podjarmljuje, upreže u nekakve stezulje. On želi da se čovjek osjeća pred svojim Bogom slobodan, kao radosno Božje stvorenje. I da radosno slavi subotu.
U biblijskom izvješću o stvaranju subota je onaj dan kad čovjek u molitvi i klanjanju ima udjela u slobodi, u miru i počinku samoga Boga. Polazeći od te misli i načela u Mojsijevu zakonodavstvu razvila se socijalna misao o tzv. subotnjoj godini, kad se svemu omogućuje mirovanje i pribiranje snaga.
Svaka sedma godina je subotnja, a kad se pomnoži sedam puta sedam onda imamo tzv. jubilejsku, jubilarnu godinu kad se otpuštaju svi dugovi, kad se vraća svatko na svoje imanje i baštinu, kad svatko može iznova započeti. Slobodan od obveza i dugovanja.
Svemu je potka i misao kako je sve što imamo i što jesmo dar iz Božje ruke. Sedmoga dana prestaje svaka proizvodnja i kupovanje jer rad bez prestanka i počinka ravan je robovanju i tlaci kojoj bijahu izloženi u Egiptu. Stoga postoji predaja u židovstvu o tome kad će se pojaviti Mesija. Odgovor: Kad se bude makar jednom do kraja obdržavala subota onako kako ju je sami Bog zamislio. Savršeno obdržavanje subote preduvjet je za dolazak Mesije.
Nijedno pitanje u Isusovo vrijeme nije tako pomno raspravljano kao pitanje subote. Što je dopušteno, što nedopušteno u subotu?
Subota bijaše nešto kao identifikacijski znak za Židove u ondašnjem poganskom svijetu. Pa do dana današnjega Židovi se od ostalih razlikuju upravo po suboti koju samo oni slave. Stoga su uz nju vezani toliki propisi, zapovijedi i zabrane.
Subota bi međutim morala biti znak slobode, obnove Saveza sa svojim Bogom. Ona je znamen uzajamne vjernosti Boga i Izabranog naroda. Smisao nije u neradu i počivanju, nego u susretu sa svojim Bogom. Zato Isus svjesno izaziva svoje suvremenike. Nastupa kao pravi ‘liberalac’. On se ne raspituje kod učenjaka ili autoriteta što mu je činiti, ne obazire se ni desno ni lijevo, ne poziva se u pitanju subote ni na kakve ‘svete’ odredbe, pa čak ne ni na Mojsija. On očituje savršenu slobodu u ophođenju s propisima i zapovijedima. Svi su propisi samo ceste i prohodni putovi, odnosno pomagala koja vode u konačnu slobodu, u Božje perivoje i prostranstva.
Nedvojbeno, Isus je ovako mislio, ovako postupao. Tim je riječima i izričajima izazivao svoje vrijeme. I zbog ovakvih je nastupa i otišao onako (pre)rano u smrt. Ovdje se rađa novi čovjek, slobodan, neovisan, nenavezan, nesputan, na Boga usmjeren.
Čovjek se pita, odakle mu ta odlučnost i samosvijest, tolika smjelost koja čak graniči i s drskošću? Pa oni uzimaju tuđe klasje i trljaju ga te jedu. Svojim stajalištem on se suprotstavlja mišljenju većine, izdiže se, pravi se gospodarom i sudcem, on razlučuje što je dobro a što zlo.
Isusu je u konačnici bitniji vrt nego plot ili ograda koja dijeli vanjski svijet od vrta. Nama je natrag u vrt, pa ako hoćemo, uz njegovu pomoć, i u onaj edenski, rajski. Pojam vrta je arhetipski pojam. Imamo ga posvuda, u svim civilizacijama i religijama.
Zacijelo je odveć površno ograničiti Isusovo stajalište na puku kritiku napetih prijepora oko subotnjih propisa onoga doba. Bijaše mnogo iskrivljivanja, krivotvorenja i karikiranja, odveć fanatizma u pojedinim stvarima ili pitanjima. Isusu je pak stalo do toga, kako povratiti suboti njezin izvorni smisao.
Izvorno je subota bila pokušaj da se zaštite siromasi i društveno slabi, da im se omogući odmor, slobodno vrijeme, neke vrsti nadoknada za težinu tereta i svagdana. Subota bijaše istodobno i pokušaj da se čovjek povrati u harmoniju stvaranja – upravo kao što je i sam Gospodin sedmoga dana otpočinuo od svoga djela i posvetio ga. Predah duše i za dušu – u molitvi i razmatranju, kao promišljanje o čovjekovu izviru i uviru. Subota bi trebala biti dan pomirenja cjelokupnog stvorenja, svih živih bića, čovjeka i životinja te zemlje od koje čovjek živi. Uranjanje svega u Gospodina.
Isus je uistinu revolucionar i ‘liberalac’. Usudio se dirnuti u žilu kucavicu židovstva i prakse u svoje doba.
Tko je smio od nas pisnuti ili mrdnuti u odnosu na bezbožne, nečovječne komunističke zakone? Jezik kojim se govorilo bijaše ‘jezik za zube’. Tko je smio prosvjedovati protiv tolikih prisila, zabrana, zapovijedi? Toliko nečovječnih propisa koji su zadirali u samu čovjekovu bit. Ljudi su živjeli u strahu, nisu se smjeli protiviti. Čekao bi ih proces, suđenje, i na kraju tamnica, ako ne i smrt u tamnici. A Isus svjesno ustaje protiv uhodana i ozakonjena, u biti okamenjena mišljenja i prakse.
Stoga nam donekle mora biti jasno zašto je Isus podigao protiv sebe sve slojeve onodobnoga društva. Dirnuo je u žilu kucavicu, živac svoga društva, dirnuo u propise i moral, htio je čovjeka osloboditi od okova prošlosti. Stoga je na sebe navukao gnjev čuvara propisa i zakona, javnoga poretka.
Veliki je upitnik, gdje bismo i na kojoj bismo strani bili mi, da smo onodobno živjeli? Mi, korektni, uglačani, uvijek dotjerani, „fini“. Vjerojatno bismo bili među bogobojaznim muževima i ženama onoga doba.
Jer slijediti Isusa u ono doba značilo je usprotiviti se, staviti se nasuprot i svećenicima, i farizejima, i književnicima, i političkoj, i društvenoj, i religijskoj vlasti. Značilo je podići protiv sebe sinagogu, ondašnju Crkvu, sve važeće institucije. Drukčije stoga i nije mogao završiti svoj život, nego onako mlad, u naponu snage, od svih odbačen i ostavljen.
Ali je zato Isus bio čovjek savršene slobode, nenavezanosti, bistrine pogleda, čistoće srca, božanskih vizija u svakom pogledu. Za to mu moramo biti zahvalni. Gdje je pak danas sloboda i odvažnost slijediti Isusa u svim prilikama kad nas poziva i izaziva? Njegova riječ jest riječ slobode i otkupljenja te izbavljenja iz bilo koje vrsti zarobljenosti ili okovanosti.
