Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 3,1-12
U one dane pojavi se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!
Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im: »Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dostojan obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca. Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.«
Nedavno smo mogli pročitati u našem crkvenom tisku smjelu, ali jednoznačnu izreku poznatoga europskog kardinala, kako je za vjeru najopasnija religija! Zaključili bismo: paradoks, protuslovlje u sebi. Što je time htio izreći spomenuti kardinal? Jednostavno ono što su govorili kroz sva tisućljeća i stoljeća, u svim naraštajima i religijama ljudi poput Ivana Krstitelja, proroci. Proroci kao utjelovljeni prigovor, kao živo protuslovlje svemu kako se živi. Od Noe, preko Abrahama, Mojsija, Jeremije, Izaije, Ivana, zatim potonjih kršćanskih svetaca, a istovjetnih ćemo likova pronaći i u drugim religijama.
Religija i vjera kao suprotstavljenost slova i Duha, zakona i slobode, obreda, rituala i spontanosti, svećenika i proroka, institucije i karizme. Moguće je suprotstaviti spontanu vjeru ritualiziranoj, obrednoj religiji. Jer s religijom je kao i s ljubavlju. Opisana je u bezbroj slika i oblika, prikazana na bezbroj načina. Religija je kao i ljubav: nadvremenska, svevremenska, sveopća, sveprisutna. Shvatiti se i doživjeti može samo u osobnoj zahvaćenosti, predanju, u egzistencijalnoj neposrednosti. U žaru srca, u treptaju svake žilice i živca. Nije naodmet spomenuti kako je Bog mysterium tremendum et fascinosum: pred njim se drhti u ošinutosti cijela bića, u vatri Duha, mistici predanja.
Riječi iz Ivanovih usta ne bi nas smjele smesti. One su samo zadnji poziv na egzistencijalnu, osobnu odluku da se iziđe iz građanske, religijske učmalosti, iz nutarnje podvojenosti, nemogućnosti da sav onaj hramski pogon u Jeruzalemu u bilo čemu zahvati obični svijet. Pred Ivanovim očima lebde sve one silne vizije kakve ćemo pronaći u proroka poput Jeremije koji zbori o novom Savezu, o sveopćoj spoznaji i iskustvu Boga Izraelova, ili Izaije koji promatra u budućnosti Jeruzalem kao stjecište svih plemena, naroda, jezika. Slušali smo o tome protekle nedjelje u viziji sveopćeg pomirenja na Sionu, hodočašćenju svih naroda prema Jeruzalemu. Izaija zanosno kliče: ‘Ustani, zasini, Jeruzaleme’…
U našem kontekstu važno je pobliže promotriti riječ obraćenje i pokajanje. Ljudi protiv kojih je usmjerena teška riječ o vatri i sudu su farizeji. Upravo pobožni i revni na Ivanovu su udaru. Njegova je opomena stoga namijenjena nama vjernicima, posebice onima koji se profesionalno bave vjerom, kao prvima. Krajnje ozbiljna poruka glasi: Biti religiozan ne znači da ste shvatili Isusa i njegov osobu i stav. Zamjerka mnogim navjestiteljima i njihovim vjernim slušateljima: Previše rutine, čuju se izvrsni predlošci otkupljenja i spasenja, riječi koje ne djeluju, koje nemaju privlačnosti. Posljedice se vide: ljudi u gomilama napuštaju Crkvu. S druge strane, postoje duhovna buđenja izvan Crkve čija autentičnost i intenzitet podnose kritičku ocjenu. Pitanje plodnosti i djelotvornosti crkvenog života stalno je prisutno u zraku.
Što je uslijedilo nakon Ivanova nastupa? Gotovo se ništa nije ozbiljilo u židovskoj povijesti od onih starozavjetnih zanosnih viđenja. Narod s jedne strane pozvan biti svjetionik u moru poganstva zabavio se o sebi, zatvorio se u svoje predaje, prepustio se farizejima, pismoznancima, književnicima, rabinima, tumačiteljima predaje, zatvoren u sebe, okupiran stranom silom, sretan ako može preživjeti. Sav je život reguliran, sve je do u tančine propisano, ništa se nova ne može niti smije dogoditi. Da bi se preživjelo i opstalo, potrebno je pronaći kakav-takav način suživota s Rimljanima, a za to su najpogodniji Idumejci, klika oko Heroda i herodovske dinastije…
Iz Ivanova je nastupa jasno kako sve to guši čovjeka, slobodu, vjeru, budućnost, život, kako je sve to trulež i zapreka na putu do Boga, kako je sav Izrael ponovno u otpadu od svog Iskona. Zato poziv natrag u pustinju, na one izvore kad je Bog bio sve svom narodu, kad je on bio življena stvarnost, kad je sutrašnjica bila neizvjesna, ali se događala u okrilju plamena stupa i dima danju i noću, koji su uprisutnjivali Božju nazočnost. Ići naprijed, kročiti, sanjati o zemlji onkraj pustinje, o životu onkraj života, u okrilju Gospodnjem – to je vizija proroka, to želi Ivan.
Ivan je čovjek odluke i poziva na odluku. Zaputiti se Gospodinu u susret. Upravo je to poruka došašća i zornica, na koje se ide s upaljenim zubljama. Samo se moramo čuvati da taj svoj advent ne ritualiziramo, da ga ne pretvorimo u nešto što niti komu koristi niti komu šteti. Vrijeme je to novog početka, trenutak na koji se cijeli život čeka, a poruka mu je: Započni živjeti kao da si nanovo rođen, kao da si iznova došao na ovaj svijet.
Započni iznova i živi, diši punim plućima. Toliko je toga u nama gušeno i ugušeno stoljećima, desetljećima. Upornim nijekanjem, potiranjem tolika su područja naše duše, narodne, zajedničke, ali i osobne, zakržljala. Sad je vrijeme i trenutak da se to potisnuto pojavi, da ga prihvatimo, da mu dopustimo živjeti. Taj novi početak nije iluzija. Potrebno je samo imati odvažnosti. Ivan veli: tko u ovom trenutku ne učini zaokret u svome životu pred Bogom, izmiče mu posljednja mogućnost. Beskorisno se pozivati na prošlost i slavne pretke, promašaj je odgađati za neko buduće vrijeme. Ono što pred Bogom vrijedi jest ovo naše sada i ovdje.
Proroci, načelno, a Ivan Krstitelj posebice sažimlju cjelokupnu povijest u jedan trenutak, ovaj sadašnji, u život koji se živi. On je živa polarizacija između prošlosti i živog iskustva, između daha staroga i težnje za novim. Oni križaju događaje, zahvaćaju ljude. Sad ili nikad, to je njihov imperativ. Uvijek je pod upitnikom ne istinitost nauka, religije, nego vjerodostojnost i istinitost života.
Način na koji Ivan nastupa uključuje sadržaj o čemu govori: pustinja, odjeća, pojas, hrana. Potrebno se osloboditi svega što nije Bog, svega što nas priječi, zarobljuje zaputiti se Bogu. Stoga je potreban obrat, zaokret života. Proročki je život i pojava uvijek upitnik: gdje je i u čemu tvoj Egipat, tvoj Babilon (=nered, kaos), čemu se vezati uz kovanice (makar bile i od zlata), uz otisnuti papir, zašto tomu prodavati vlastitu dušu i život? Sjetimo se bogatoga nadcarinika Zakeja koga je zahvatio Isus iznutra. On je spreman odreći se svega zbog toga što ga je Isus dirnuo u srce. U njemu je zasjalo nešto dublje, snažnije, Isusovo svjetlo.
Možda je lako o tome govoriti nedjeljom, pod misom, a u ponedjeljak je svaki govor o tome fantaziranje, bulažnjenje. Međutim čovjek se mora odlučiti između Boga ili bogatstva, Boga ili Mamone, bogopoklonstva ili idolopoklonstva. Biti čovjek prema Božjoj mjeri i zamisli, kao Božja slika i otisak, to je mjera o kojoj proroci govore. Živjeti ispod te mjere nije čovjeka dostojno.
Život se dokazuje pravim životom, ljubav zbiljskom ljubavlju, vjera živom vjerom, sloboda oslobađanjem sebe i drugih, mir mirotvorstvom. Proroci (a susljedno njima i sveci) naš su temelj i mjerilo, početak i svršetak. Oni su alternativa našem životu, dokaz da Bog djeluje u povijesti, da je taj Bog i vrh nebesa, ali i u gorućem grmu, u svetom obredu, ali i svakidašnjici života, predanim istinama i dogmi vjere. Dogma je zgusnutost istine, sposobna eksplodirati i zahvatiti sve oko sebe, a ne nekakva povijesna okamina, beživotna i životu strana.
Vrati li se čovjek sebi, obrati li se cijelim svojim bićem Gospodinu, zavladat će mesijansko vrijeme, savršeni sklad i suglasje koje predosjeća Izaija, o kome zbori Pavao, kome je temelj dolazak Isusov, a jamstvo naše prihvaćanje ovoga koji je došao i koji neprestano dolazi. Kada tražimo kraljevstvo nebesko, samog Boga u dubini svoga bića, mogu se dogoditi čudesa koja je pretkazao Izaija u svojim mesijanskim tekstovima: “Vuk će ležati s janjetom, lav će jesti slamu, krava i medvjedica zajedno će pasti” (Iz 11,7)… To je mir u posvemašnoj spoznaji Gospodina, trenutak kad čovjek dopušta da ga Bog dotakne i zahvati. Sjetimo se klicanja koje je sv. Franjo izrazio u svojoj Pjesmi sunca. Franjo je sklopio mir s vukom i otkupio janje koje su vodili na klanje. On je također bio onaj koji je pomirivao zaraćene frakcije. Čovjek iz Asiza i Ivan, čovjek iz pustinje, imaju mnogo toga zajedničkog. Svojom pojavom i silovitošću svoje riječi i uznemirili su i pokrenuli svoj svijet. Poput Ivana, Franjo je također volio govoriti o ognju, ali ne o ognju koji spaljuje i uništava, nego koji zapaljuje srca za ljubav.
