Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 9,11b-17
Naučavajući u Hramu, uze Isus govoriti: »Kako pismoznanci kažu da je Krist sin Davidov? A sam David reče u Duhu Svetome:
Reče Gospod Gospodinu mojemu: ‘Sjedi mi zdesna dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim!’ Sam ga David zove Gospodinom. Kako mu je onda sin?«
Silan ga je svijet s užitkom slušao.
Svi Isusovi govori u Markovu dvanaestom poglavlju odvijaju se u prostoru židovskoga Hrama u Jeruzalemu. To su doslovce govori u Svetištu. Isus izgovara Božje riječi na mjestu i ozračju vlastitoga boravišta: Bog je u svom svetom Hramu – Bog što okuplja svoj narod! Završni i su to i vremenski posljednji sažetci Isusova poučavanja i nauka, onoga što smo prethodno čuli o ljubavi prema Bogu i bližnjemu. To su ujedno i sažetci cjelokupnoga Božjega Zakona, svega onoga što je Bog htio kad je stvarao narodnosni subjekt Izraela u povijesti. Htio je da narod bude njegova svojina, njegova baština, njegov ponos i dika u svakom pogledu. Da prione uz Gospodina kao što pojas prianja uz čovjekovo tijelo. Izrael kao Božja tvorevina.
Isus je započeo svoje djelovanje govorom o blizini kraljevstva Božjega. Htio je da njegovo slušateljstvo iznutra, srcem prihvati sve ono što on govori, neovisno o politici, moći, uglednicima. Na početku Isusova navještaja ne stoji zahtjev pojedincima pa ni narodu da se obrati. Na početku nije proglas i poziv na obraćenje, nego je na samome početku proglas Kraljevstva Božjega, navještaj kako je Bog tu, na što treba uslijediti obraćenje i vjera Radosnoj vijesti, navještaju Evanđelja.
Na taj navještaj nadovezuje se i slijedi obraćenje kao posljedica svega onoga što se već dogodilo na povijesnom i metapovijesnom polju. Vrijeme se ispunilo, Božje kraljevstvo je već tu. Na početku je uvijek ljubavno Božje djelovanje, i u Starom zavjetu, a ovdje završno u Isusu Kristu. Dakle, Božje djelo, Božja akcija i inicijativa. Bog nudi i daruje svoje kraljevstvo, a na nama je prihvatiti to u Isusu obraćenim srcem. Božje djelo omogućuje naše čine, Božja akcija iziskuje našu reakciju.
Isus je htio da svatko u sebi doživi zaokret, obraćenje, da zauzme drukčije stajalište prema životu, da počne sa životom povjerenja i ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Međuljudski su odnosi daleko značajniji od svih pitanja političke moći i promjena, na što misle farizeji, pismoznanci ili saduceji u Jeruzalemu. Isus kao da svojim odgovorima cilja upravo na te vjerske ‘parazite’, farizeje i pismoznance, te teoretičare i partijske ideologe, koji ni da prstom maknu, a sami tovare drugima nesnošljive terete, koji žive na račun drugih.
Prošlo je vrijeme čekanja i iščekivanja. Vrijeme se ispunilo, u Isusu je došlo zauvijek među nas Božje kraljevstvo. Ne više Davidovo, zemaljsko, nego se ispunilo ono što su govorili svi proroci. “Sad je povoljno, pogodno vrijeme. Sad je tu kairos , trenutak i dan spasenja!” – reći će Pavao Korinćanima (2 Kor 6,2). U Isusovu se nastupu događa posvemašnja promjena i obrat. Započela je budućnost, novo vrijeme. Sad je vrijeme ispunjenja. To je ono što se zbilo u Nazaretu kad je Isus izgovorio svoj sudbinski i sudbonosni ‘danas’. On postaje kamenom smutnje i spoticaja, on u svojoj zemaljskoj konkretnosti postaje skandalon o koji se ljudi spotiču.
S jedne strane svi su molili i priželjkivali, svi su oni sanjali o trenutku kad će se pojaviti Gospodin na Sionu, a s druge strane, kad se Isus pojavio, oni ga prezreše i odbaciše. Toga su Davidova Sina oni zamišljali i sebi predočavali posve drukčije. Ne tamo nekakav Nazaret, ne danas, ne u ovoj osobi, ne u ovom prostoru i vremenu.
Stoga Isusovi suvremenici trajno gotovo sve radije odmiču u daleku budućnost, što i danas čine Isusovi sunarodnjaci. Odmičući događaje u daleku budućnost, stvar po njih ispada fatalno. Vrijeme se ispunilo, pješčanik je iscurio, ali ga oni nisu prepoznali. Čovjeku se ne sviđa to što Bog konkretno od njega traži. Božji se zahtjevi u totalu kose s ljudskim željama i prohtjevima. Stoga radije vele, sutra, odgađaju za neko buduće vrijeme, samo ne danas.
Što se onodobno odigralo u Nazaretu, dogodilo se potom u Jeruzalemu, a događa se i ponavlja svakodnevno u Crkvi. Isus se legitimira, ali od svega toga nema velike koristi. Svijet mu se divi, njegovim riječima i činima, i u Nazaretu i u današnjem odsječku, u Jeruzalemu, ali od pljeskanja i navijanja nema koristi. Bez nasljedovanja, bez prihvata Isusa u totalu nema spasenja i sreće.
Ako već narod očekuje da se pojavi novi David, Mesija iz Davidove kuće i potomstva, onda Isus navodi upravo molitvu koju je izgovarao prema židovskoj predaji sami David: “Reče Gospodin gospodinu mojemu…” Dakle, spasenje nije prema Isusovu poimanju u kontinuitetu zemaljske politike i moći. Pa i samo Davidovo kraljevanje bijaše uvelike simbolično, slikovito. Sve smjera prema drugomu i drukčijemu.
To je nalik tomu kao kad čovjek sagradi kuću i nastani se u njoj i onda misli da je napokon kod kuće, konačno i zauvijek. Doskora će vidjeti da nije ‘kod kuće’. Čovjek je kod kuće tek kad je pomiren sa sobom, u miru sa svojim srcem i svojom nutrinom, sa svojim Bogom. Sve vanjsko u konačnici smjera prema nutrini.
Stoga u apsolutnom smislu Mesija ne može biti Davidov sin. Ovaj nebeski prizor koji u ‘viđenju’ vidi David tvori pendant onome što imamo na početku samoga Evanđelja, gdje imamo Isusa kao Ljubljenoga Božjega Sina. I ondje a i ovdje imamo Božji plan sa svojim Sinom. On je poslan biti Spasitelj svih ljudi, on je Sin Božji, Sin Svjetla.
Prvi su kršćani morali birati između Krista Gospodina i cara. Radije su išli u smrt nego žrtvovati caru na njegovu oltaru. Od vremena Isusa Krista nema više Davidova kraljevstva, nego ima samo Božji narod u kome su svi Božja djeca. I što su više braća i sestre, to se većma među njima ostvaruje ovdje kraljevstvo istine, pravde, ljubavi, mira, kraljevstvo Božjega poslanika. U njemu smo i mi po sakramentima i svome životu.
