Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 4,16-30
Dođe Isus u Nazaret, gdje bijaše othranjen. Uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pružiše mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano:
Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.
Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: »Nije li ovo sin Josipov?«
A on im reče: »Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.« I nastavi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvori nebo pa zavlada velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.«
Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjeva, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.
Od danas pa sve do kraja crkvene godine, do vremena došašća, čitat ćemo iz Lukina Evanđelja. Prva tri Evanđelja – Matejevo, Markovo, Lukino nude nam uvelike isto ili slično gradivo iz Isusova života i djelovanja. U nekim se razinama razlikuju, zavisno od nakane samoga pisca, od piščeve redakcije, naglasaka, zavisno od izvora koje su pojedini evanđelisti koristili za svoje djelo.
Luka sebe smatra povjesničarom. Već u uvodniku on naglašava kako želi iznijeti sve ono što se među nama dogodilo, kako bi se čitatelj, neki Bogoljub-Teofil, osvjedočio o vjerodostojnosti nauka što su nam ga prenijeli očevidci i sluge Riječi. Luka je jedini napisao i nastavak svoga djela, naime povijest Isusova djela u ranoj Crkvi, širenje Crkve snagom Duha Svetoga, u Djelima apostolskim. On se svjesno opredjeljuje napisati sve po redu, kako su prenijeli očevidci i sluge Riječi, o svemu što se među nama dogodilo, u nedavnoj prošlosti.
Čuli smo iz njegova pera o Isusovu javnom nastupu u nazaretskoj sinagogi. Dolazi iz pustinje, prepun Duha i u snazi Duha Svetoga te jedne subote ulazi u sinagogu. Uzima svitak proroka Izaije, čita odsječak koji upravo čusmo. I ponovno savija svitak, pergamenu i vraća poslužniku. Oči su sviju u njega uprte. A on izgovara sudbonosno, presudno: “Danas!”
Toliko su se puta sastajali Židovi u svojim sinagogama, na bogoslužja, toliko je žrtava prineseno u Hramu, toliko molitava upućeno Nebu da se konačno smiluje. Toliko je stoljeća i desetljeća, toliko subota minulo. I ništa. Ništa do ovoga odlučnoga, presudnog trenutka u Isusovim ustima i riječima: “Danas se ispunilo!” Od danas vrijedi ono što je izrekao Izaija kao stvarnost i moga i vašega života. Od danas ćete doživjeti da gluhi čuju, slijepi vide, hromi hodaju, gubavi budu izliječeni, da će mrtvi uskrsavati, da će se naviještati siromasima Radosna vijest, da će se proglasiti godina milosti Gospodnje. Isusov izravni tumač! Šok, nevjerica, izazov!
Ne više u nekakvoj dalekoj budućnosti, nego upravo ovdje i danas. “Danas se ispunjava ova riječ!” Upravo evanđelist Luka voli to ‘danas’. Pronaći ćemo ga u njegovu Evanđelju 11 puta, u Djelima apostolskim 9 puta, dok ga u Mateja nalazimo 8 puta, a kod Marka jednom, u Ivana nijednom. Isus je u svojoj osobi najava i uzbiljenje Božjega kraljevstva, spasenja, svega što je Bog nekoć obećavao. On je ozbiljenje svega, i utjelovljenje Boga i spasenja u osobi.
To Isusovo ‘danas’ u egzistencijalnom smislu mijenja sve. Bog nije više neka daleka mogućnost, on nije više samo na nebesima. Bog je nazočnost u Isusu Kristu, on je tu, vidljiv. Boga ili ima ili nema. I ako mi je ovdje i danas bitan, onda je on od značenja i za život bitan. Inače je krajnje beznačajan i irelevantan ako me se danas ne tiče, ako me danas ne dotakne.
Što pak treba učiniti? Ne misliti, ne biti uvjeren kako je poruka upućena nekomu drugomu, nego meni osobno! Svi smo mi siromasi, svi smo kljasti, slijepi, gluhi, svi smo ratni plijen i roblje koje treba slobode, koje treba godinu milosti, ne samo za stanovitih jubileja, svake pedesete godine prema Mojsijevu Zakonu.
Dokle god čovjek ne prizna svoju bijedu i potrebitost, dotle je u opasnosti previdjeti trenutak, i za sebe i za druge. Dokle god taj Bog ne oslobađa, on je strano božanstvo, pa možda čak i demon. Bitno je za Boga da čovjeka izvlači na slobodu, na svjetlo, iz tamnice. U tvome svjetlu vidjet ćemo svjetlost, veli psalmist (Ps 36,10). Pred Isusom je sve u igri, na kocki, u pitanju.
Ovo je Isusov prvi nastup, i već za prvoga nastupa izazvao je šok i sukob! Najprije divljenje njegovim riječima, tomu što je tu izrekao. Zaneseni njegovim naukom. Luka voli riječ „diviti se“, već od Isusova rođenja i prikazanja u Hramu! Otac i majka dive se što se o njemu zbori. Petnaestak puta rabi sv. Luka riječ „diviti se“ u svome Evanđelju. Ali je istodobno Isus dirnuo i u bolnu točku društva. Ljudi žive iza svojih barikada, balvana, oni su u svojim rovovima, kao hrčci ili krtovi, i ne žele iz njih. Kod njih vlada ‘seoski mentalitet’, poznaju mu sve. Rekli bismo danas, čista „malograđanština“.
Prigovorit će mu kako je njegovo sve među njima. Svi mu znaju sve! I što im on ima reći? Misle da ga poznaju jer mu znaju svu rodbinu, jer je jedan od njih, s njima se igrao i družio, s njima rastao i odrastao. Ništa on drugo i ne može utjelovljivati osim onoga što oni o njemu misle. Zavist i odbojnost te potom mržnja i pokušaj ubojstva, sunovratom niz obronak. Oni ga žele svesti na svoju mjeru, a on ruši mjere i mjerila, kategorije uhodanoga. I onda Isus argumentira, poseže za Starim zavjetom. Dva primjera, iz života Ilije i iz života Elizeja, Ilijina učenika i nasljednika.
To ‘danas’ povijesni je kairos, gotovo neponovljiv, nepovratan. Isusovim nastupom u sinagogi najprije u Nazaretu, a potom u Kafarnaumu ispunjava se cijeli Stari zavjet, sva obećanja. Nastupa odlučna budućnost, sad je vrijeme spasenja. Tko to izvodi? Ponajprije sami Bog. On uzima stvari u svoje ruke, preuzima inicijativu. Ali je tu odmah i sami Isus. On je dokraja suglasan s Božjom voljom, on u svojoj osobi, svojim riječima i djelima ispunjava stara obećanja. Imamo najprije odobravanje i prihvat, a onda slijedi konkretnost spoticaja. Spoticaj je sami Isus u osobi.
Kakav samo paradoks! Svi sanjaju o mesijanskom vremenu, svi mole da se napokon ukaže i pojavi taj završni mesijanski trenutak, ali u času kad se u Isusovoj osobi to uzbilji, Božja ruka i spasenje bivaju odbačeni. Zašto? Ljudi su to drukčije zamišljali, imali su drukčije predodžbe. Ne tako! Ne u tome i takvu obliku! Ne tako konkretno! Ne u ovom vremenu, ne u ovom prostoru. Pa taj je Isus naš susjed. Pa ne ni u Nazaretu! Ne u ovome trenutku. I tako Isusovi suvremenici, sumještani, slušatelji žele radije odgoditi mesijanski trenutak za neko buduće vrijeme, i cijela zgoda završava gotovo tragično.
U svemu je odlučno kako Isusovi sumještani misle da ga poznaju jer mu poznaju sve u rodu, svojti i šire. Slušaju Isusa kao jednoga od svojih sumještana, a ne kao onoga tko je po Duhu začet u majci Mariji, tko je na Jordanu Duhom kršten, tko je u Duhu bio u pustinji, po Duhu i u Duhu čini silne stvari i snagom Duha – prepun Duha – dolazi u svoj zavičaj da svima proglasi: “Na meni je Duh Gospodnji. Pomazao me, poslao me!”
Prihvatili bi oni ‘normalna’ Isusa, prema njihovim mjerilima, ali ne ovoga tko dolazi u snazi Duha. Ne žele oni nikakve novine, sve novo njima je izazov, protimba, preuzetnost. Sama pomisao da bi on bio nešto više od njih budi u njima osjećaje zavisti i odbacivanja. Stoga im navodi dva primjera iz njihove povijesti gdje se Bog očevidno okreće poganima, čineći iskorak, lomeći njihove kategorije i prekoračujući uhodane granice.
Isus uključuje u svoje djelo i pogane, njegova misija seže izvan granica čistoga židovstva, uskoga nacionalnoga kruga. Ona udovica nema ništa, a Gospodin je nju obilno blagoslovio. Naaman Sirac misli da treba donijeti tovare darova kako bi ozdravio. Ne treba donijeti ništa osim vjere, vjerničkoga stava. Isus to nije ni izgovorio, a već su njegovi sumještani izbezumljeni. Žele ga strmoglaviti niz obronak.
Posljedica: Nikada i nikada se više nije Isus vratio u svoj zavičaj! Zavazda mu je okrenuo leđa jer su oni njemu okrenuli leđa i htjeli ga linčovati. A ono ‘danas’ i danas vrijedi. Što ako od nas okrene leđa i ode drugima? Tako to redovito biva u povijesti, tako se događalo kroz povijest Crkve. Događa se to i danas, u našoj Europi. Radosna vijest ‘migrira’, seli u Treći svijet…
ISUSOVO IZAZOVNO ‘DANAS’ – BEZ ODGODE I ISPRIKE
Ono ‘danas’ nije prokockano jedino u trenutku Isusova nastupa u Nazaretu. Gotovo kroz cijeli Novi zavjet pa i crkvenu povijest imamo problema u Crkvi i Kristovu djelu s tim ‘danas’. Uvijek iznova se ta ponuda spasenja i povijesni obrat ili nijekao ili ga se obezvrjeđivalo. Razlog je bio redovito kao i u Nazaretu. Očito je da se Božji plan sukobljava s ljudskim, da se taj plan isprječuje čovjekovim željama, kad bi Bog htio postati konkretan u čovjekovu životu i povijesti. Vidimo to iz života tolikih svetaca. Koliko samo otpora dok na kraju nije pobijedila milost i konkretnost Boga u pojedincima! Kao i danas u proroka Jeremije, u prvom čitanju!
Zašto? Zato što u trenutku kad Bog zahvaća, redovito dolazi do precrtavanja, križanja vlastitih ciljeva i planova, želja i simpatija, dragih slika i onoga što bismo htjeli mi, ali ne i Bog. Prihvatimo li Boga cijelim bićem, u opasnosti su naši osobni ciljevi i planovi. Radije bismo to odgodili za neko buduće vrijeme, za neko ‘sutra’, za nedohod, za utopiju. Samo ne ‘danas’, jer bi se ‘danas’ ovaj moj život kojim živim morao promijeniti.
Stoga ostavljamo Božje ponude i planove radije za sutra. I tako postupamo, kao pojedinci i kao zajednica. Neka ga još, u tvorničkom ‘pakiranju’, jer, otvorimo li ga, morali bismo ga upotrijebiti. Ondje je naznačen i rok trajanja. Uzeti smjesta, na licu mjesta, i onda prema tome živjeti…
Zna se dogoditi da ni sami vjernici-krštenici ne vjeruju u Kristovu riječ, ponudu spasenja. Kršćani koji su pozvani biti svjedocima Božje nazočnosti u svijetu ni sami više ne vjeruju da se spasenje može danas i ovdje ozbiljiti, da Bog može promijeniti bilo što u tijeku svijeta. A i te kako može!
On što se odigralo u nazaretskoj sinagogi, ponavlja se trajno u Kristovoj Crkvi. Stoga se trebamo trajno baviti s onim nastupnim Isusovim govorom u Nazaretu. Ne samo s razloga što bi nam ostao nejasan Isusov zahtjev koji je uputio svojim sumještanima, nego i zbog same obnove Crkve. Ona se ne može obnoviti, ne prihvati li ovdje i danas Isusovu ponudu spasenja. Za novozavjetni Božji narod odlučujuće jest, vjeruje li da se već ovdje trebaju ispuniti Božja obećanja te da Bog danas i ovdje djeluje u povijesti. Inače je Isus uzalud došao među nas!
Za Isusa to ‘danas’ bijaše njegova osovina, stožerna misao. Bog je jednom zauvijek i konačno zahvatio u ljudsku povijest. Izrael je dugo očekivao, a u Isusu imamo ispunjenje. Obećana budućnost, tako i toliko dugo iščekivana, željena, žuđena, događa se ovdje u Isusovoj osobi. Božja vladavina nastupa. Stoga je Isus i morao reći ono blaženstvo svojim učenicima (Lk 10,23-24), kako su blažene oči koje vide što oni vide, i uši što slušaju što oni čuju. Mnogi su, zapravo, žudjeli za tim da dožive to vrijeme u Isusovoj osobi, ali im ne bijaše dano.
Da, mnogi su se spotaknuli o Isusa u Nazaretu. Mnogi su i potom za vrijeme Isusova javnoga djelovanja odmahivali glavom, čudili se, dvojili, prihvaćali, nijekali. Mnogi su, nakon svega, samo rezignirano slijegali ramenima, govoreći: „Pa ništa se nije promijenilo, sve je po starome, još uvijek živimo pod Rimljanima“. Ali ipak imamo iz Isusovih usta onu neponovljivu riječ: „Da, ali ako ja pak prstom Božjim izgonim demone, onda je zacijelo došlo k vama kraljevstvo Božje“ (Lk 11,20).
Demona ima u raznim oblicima. Možda bismo mogli tu Isusovu riječ prevesti: Ako ljudi koji su stenjali pod raznim razornim, destruktivnim (pri)silama, u neprijateljskom društvu, ropskom odnosu, mogu u ovom trenutku pred Isusom odahnuti, udahnuti slobodan zrak, prodisati, slobodno se kretati, onda je sila zla i Zloga skršena, onda je Božje kraljevstvo nadohvat ruke.
Božje kraljevstvo ne dolazi k nama u obliku oluje, tsunamija, kao nebesko, kozmičko uprizorenje, nego je među nama u obliku sjemena gorušice koje se sije u zemlju i postupno raste. Vidljivo je to u Isusu i njegovu djelovanju. Isus govori cjelovito, Bog djeluje u povijesti, nepovratno, taj Bog dolazi, ne polovično, nego jednom zauvijek. I ne dolazi bilo kada, nego ovdje i danas, ne u nekoj budućnosti, pa ni skorašnjoj, nego se do događa i odvija pred očima suvremenika. Ne dolazi Bog fragmentarno, u komadićima, djelićima, nego ili jest ili nije, ili ga ima ili nema.
Bog se do kraja u Isusu sriče i izriče, u svim padežima i licima. Isus je konačna, završna, eshatološka Božja prisutnost u svijetu. Tko vidi njega, vidi Oca (usp. Iv 149). On je sami Sin Božji. Ako je Bog vječno ‘sada’, tada je Isus u osobi to Božje ‘sada’, ‘danas’, ‘ovdje’. Bog ne oklijeva, jedino čovjek oklijeva i on svojim ‘rezervnim’, pričuvnim stavom odugovlači Božje djelo u svijetu. Stalno je „pod ručnom“. Treba se odlučiti, obratiti.
Čovjek bi htio imati, držati Boga na ‘odmaku’, ne preblizu, on želi radije sam slaviti svoj pir, svadbovati bez Boga, nego se odazvati svadbi koju Bog u Isusu priprema. Jasno je to rekao Isus u jednoj svojoj prispodobi kad je govorio kako je sve spremno, a uzvanika nema, ne htjedoše doći. Odbili su dolazak na svečanu gozbu, Božje pirovanje.
Nevjerojatno, koliko je brige utrošeno u pripremu same svadbene svečanosti, koliki je samo trošak namijenjen da bi sve uspjelo, da bi se gosti osjećali sretnima, a na kraju, čini se, sve ispada čisti ‘fijasko’. Toliko isprika i ispričnica, toliko nemara i nezainteresiranosti, da se čovjek na kraju pita: Je li takvo što moguće? Sve je spremno za svečanost koju Bog priprema svomu narodu, a narod odbija, u svojim predstavnicima. Uvijek nove isprike, uvijek nova odbijanja poziva na svadbenu gozbu.
Redovito su to razlozi koje treba ‘uvažiti’. I redovito je to u stilu: Da, htio bih, želio bih, ali, molim te, ispričaj me. Imam u trenutku važnijega posla. Upravo Isus želi s naglaskom reći: Ne, nema nikakve isprike. Nema više vremena. Vrijeme je isteklo. Požar se širi. Sad moraš na posao, sad se moraš odlučiti. Susreo si se s istinskim Božjim pozivom. Još danas moraš založiti svoj život, svoju egzistenciju. Zov je upućen upravo tebi. Ne nekomu drugomu. Danas, i ovdje. Odgode nema, isprika ne vrijedi. Na meni, tebi, na nama jest učiniti odlučni korak! Za Gospodinom!
