Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 5,13-16
Reče Isus svojim učenicima:
»Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.«
»Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.«
Nijedan drugi izričaj u gotovo svim evanđeljima i zabilježenim Isusovim riječima ne odražava snažnije nutarnju samosvijest i identitet Isusova učenika od onih gornjih riječi iz Matejeva Evanđelja. Kako bi visoko morali misliti o sebi oni koji su prihvatili Isusovu poruku! Čini se kao da ovim riječima sam Gospodin stavlja sudbinu svijeta u učeničke ruke, kao da o njima ovisi cijelo nebo i zemlja. Kao da Isus hoće reći: Ma čovječe, u tebi živi nešto neuništivo, nešto što te veže sa samim Nebom, ako si prihvatio moju riječ, kako je kraljevstvo Božje, ne samo među vama, nego upravo u vama samima. Jer, upravo ti imaš što reći svijetu, ti raspolažeš pravim sredstvima, ti si ona sol, koja čuva od truleži i raspadanja, ti si ono svjetlo koje svijetli, ti si vidljiva tvrđava koja odolijeva svim navalama vremena, bura i oluja, svih neprijateljskih vojni.
Obično se veli kako je biblijski govor ultimativan (tj. krajnje zahtjevan), apelativan (apelira na čovjekovu svijest) te alternativan (naime, čovjeka stavlja pred nužnu alternativu, odluku: ili – ili). Uzmemo li pak Isusov govor na gori, pronaći ćemo malo od toga svega. Isus u tome govoru upućuje na stvarno stanje stvari, upućuje na ono što se zbiva kad se prihvati njegov proglas. Dakle, govor je indikativan, govori u indikativu.
Ne veli Isus: “Budite siromasi, mirotvorci, milosrdni, progonjeni”… Ne veli ni: “Budite sol zemlje, svjetlo svijeta, grad na gori”! On veli: Vi to već jeste. Snagom riječi, krštenja, snagom Duha Svetoga, snagom usmjerenja svoje egzistencije. Učinak onih blaženstava o kojima smo prije govorili vidi se upravo ovdje u ovoj konkretnosti: Vi ste sol, svjetlo, grad. Isus govori u indikativu, stvarnom stanju, a njegov je govor, da se izrazimo i riječima suvremene lingvistike, performativan. On oblikuje čovjeka, stvara novo. Njegova je riječ sposobna biti stvarateljska, mijenjati čovjeka. “Reci samo jednu riječ…”
Dakle, Isusov govor na gori nije proglas novoga morala, novog etičkog kodeksa, kako bi se ljudi morali ponašati. Nije to ni skup novih zakona, propisa, zapovijedi, prema kojima bi se morao ravnati ljudski život, već je to upućivanje na zbiljsko stanje stvari kakvo bi moralo ploditi iz novoga ustroja, njegova ustava, koji se temelji na ljubavi, praštanju, milosrđu. Ne smijemo smetnuti s uma da je upravo milosrđe najplemenitiji izričaj ljubavi. Pavao će kasnije reći, kako nas je Bog, “bogat milosrđem” uzljubio iz svoje prevelike ljubavi – (Ef 2,4). Kršćanstvo po sebi mora biti privlačno. Ne slatkasto, ne zaslađena limunada ni med Ne veli Isus: Vi ste med, nego vi ste sol! Nigdje nema spomena biblijskoga „meda i mlijeka“, nego „kruh i vino“, a ovdje sol.
Iz svih tih Isusovih riječi proistječe svijest o dostojanstvu onih koji su priklonili svoje uho i srce njemu. Uprisutnimo sebi na trenutak komu to Isus govori. Ne obraća se on nikakvoj onodobnoj akademiji, nikakvoj “alma mater” – bila ona u Zagrebu, na Sorboni i drugdje, ako je to stvar prestiža i ugleda -, nikakvoj duhovnoj eliti, već običnom puku, hendikepiranima, koji su se oko njega kupili sa svih strana, da bi ih izliječio od njihovih bolesti, fizičkih, duhovnih i duševnih.
Možemo samo zamisliti koje se to more bijede i bolesti slijevalo Isusu, o čemu svjedoče svi evanđelisti. Ti nisu nigdje popisani, a Isus im podaruje toliko dostojanstvo. Upravo tu izrasta samosvijest o poslanju same Crkve. Možda je vrijedno spomenuti u ovome surječju, na koji način definira suvremena Crkva sebe pred svijetom. Sabor veli da je Isus Krist “Lumen gentium”, svjetlo narodima, Isus je Sunce, a Crkva je mjesec koji prima svjetlost od sunca i onda ga zrcali, reflektira na zemlju. Kao da, Duhom vođena, uzima upravo onu gornju Isusovu riječ o svjetlu.
Crkva nije zajednica isključivih, uzgoritih, elitnih ljudi, koji su se zatvorili u svoje zidine, nije trijumfalna povorka onih koji idu prema svom Gospodinu, nije tu da bi se njezin vođa krunio trostrukom krunom (tzv. tijarom), nego je tu da svima svijetli u mraku svijeta. A što je to svjetlo u tami, najbolje nam mogu reći naša noćna zamračivanja gradova, život bez struje, gradovi u mraku, za ratnih uzbuna.
Ne spominje Isus nijednom riječju one koji su u njegovo vrijeme bili svjetlo, koji su davali politički, društveni i vjerski ton u društvu. Svatko je u njegovim očima svjetlonoša, poručitelj, svatko ima nešto reći svijetu. Nije on bio utopist, već realist. Isus veli: Vi ste svjetlo. Tj. treba zračiti, ižarivati svjetlo iz sebe. Ne biti na pozornici, obasjan reflektorima, umjetnim svjetlima, hvalisati se ondje svojim djelima i učincima, ili se preznojavati u svjetlu zasljepljujućeg svjetla pozornice ili studija. Treba pokazati svijetu svoje pravo lice koje zrači, sja, svijetli.
Čovjekovo lice uvijek je vezano uz njegovu osobu. Da bi čovjek postao ličnost, mora imati čisto lice. Skinuti sa sebe sve premaze i obrazine, svu šminku i lakiranja. Tek tako je sposoban zračiti i sjati u pravom svjetlu. Stoga učenik treba njegovati stav otvorenosti, osluškivati nutarnji glas, slijediti nutarnjeg učitelja, Duha Svetoga, koji je u svačijem srcu. Ne bez razloga svetci se slikaju redovito s aureolom, prostorom zlatnog svjetla oko sebe. Dokazano je da svatko ima svoju tzv. ‘auru’, koju ižaruje iz sebe, pozitivnu ili negativnu, zavisno od toga je li u njemu svjetlo ili tama, je li okupan svjetlom ili je uronjen u mrak zla.
Svjetlost nije tu da se stavi pod posudu gdje domalo nestaje kisika, te se sve pretvara u tinjanje, zagušljivo dimljenje koje na kraju uguši svjetlost. Vjerojatno su učenici Isusa opominjali da ne bude onako otvoren prema svojim protivnicima, da smanji naboj svojih riječi, da ne izaziva protiv sebe ‘vrhovništva i vlasti’. Da skine nogu s „gasa“, s pedale.
Isus kao da je onom slikom htio reći: Ako treba (u)trošiti sate, da bi se u ono doba izbila iskra iz kremena i zapalila vatra i svjetlo, tada je smiješno to svjetlo stavljati pod posudu gdje se doskora trne. Ako su trebala proći tisućljeća, da se ja pojavim, smiješno je bojati se tamo nekakva Heroda, vladarčića ili Pilata, slugana nekakva Augusta ili Tiberija. Svi su oni prolazni, prah i pepeo. Treba reći svijetu ono što mu priliči. Svjetlo mora doći na svijet.
O tome će najbolje zboriti kasnije Ivanovo Evanđelje. Svjetlo mora na zrak, na propuh, da propuše i otjera tamu. Isus nam jasno zbori što bismo mi mogli postati i biti. Kršćanin, ako je kršćanin, ima i danas što reći svijetu, uzme li Isusovu osobu i riječi ozbiljno. Potrebno je samo imati odvažnosti i živjeti ono što čovjek nosi u sebi. Jer, vjera nije privatna stvar pojedinaca, ona se tiče svih ljudi. Svako je mjesto značajno i važno. I ono političara, i novinara, kućanice i seljaka, profesora i liječnika. Starca i djeteta. Dijete zapravo samo po sebi zrači svjetlo, poput sunca.
I govor o soli je zoran i bjelodan. U svemu mora biti određena količina te otopive tvari koja nestaje u hrani i organizmu. Nevidljiva je u hrani, ali je ćutiš, bez nje je sve neukusno, gotovo bljutavo. Na afričkom kontinentu pojedina plemena prevaljuju tisuće kilometara da bi došli do soli. Svrhovitost i učinkovitost soli jest u tome da ona mora u hranu, da se mora otopiti, nestati.
Na sličan su način i učenici u svijetu. Nevidljivi u svijetu, poput soli u hrani, ali bez njihove nazočnosti sve je pokvarljivo, kvarno i pretvara se u trulež i smrdljivu lešinu. Učenici se ne smiju zatvarati u svoj geto, svoj uski krug istomišljenika, u sebe. Učine li to, nisu ni za što. Sol sama za sebe nema nikakve svrhe. Učenik mora u svijet, u organizam svijeta, u tijesto. Da se ne pokvari.
Vrijedimo samo onoliko koliko ukusa dajemo i koliko spasavamo svijet. Što bi bilo od mora da nije slano?! Zapitajmo se, koliko topline i ljubavi iz sebe ižarujemo, odnosno, koliko smo tame sposobni pobijediti u samima sebi, koliko straha, osvete, zla i mržnje u sebi nadvladavamo. To je ono što nas čini svjetlom svijeta, solju zemlje.
Kršćani su kadri ponovno podariti svijetu onaj izvorni ukus za životom, ako je gađenje nad egzistencijom temeljna odrednica filozofije egzistencije, primjerice Sartre. Imali bismo sposobnost da u svijetu pročistimo i sačuvamo ono dragocjeno, učinimo ljudima Boga ugodnim, privlačnim, pristupačnim, ako shvatimo i prihvatimo Isusovu riječ. Upravo to Isus hoće i na to nas nuka. Na nama je povući sljedeći potez.
