Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 6, 30-34
Apostoli se skupiše oko Isusa i izvijestiše ga o svemu što su činili i naučavali. I reče im: »Hajdete i vi u osamu, na samotno mjesto, i otpočinite malo.« Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu. No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih.
Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati mnogočemu.
Prethodno je Isus odaslao dvanaestoricu apostola na njihovo prvo misijsko, misionarsko putovanje. Vraćaju se (Mk 6,30), poskakujući od radosti, živahni, razdragani. Prašnjavi, znojni, ali ipak prepuni samopouzdanja, ponosni na postignute uspjehe na djelu evangelizacije. Izvješćuju o svemu. Predivno je to prikazao sv. Luka u svome Evanđelju (10,17sl.). Međutim, Isus nema mira. Oko njega velika stiska. Nema vremena ni za jelo. Iz svih krajeva dolaze ljudi tražeći pomoć i zdravlje.
Dođite na samotno mjesto i malo se odmorite uza me, veli Isus Dvanaestorici (r. 31). Poput brižne i dobre majke, prepun dirljive sućuti, tako se i Isus brine oko svojih. Jednostavne su njegove riječi, suosjećajne. Isto će ponoviti sv. Pavao u Prvoj Solunjanima gdje veli da im je bio, Solunjanima, i otac i brižna majka.
Suvremenim sindrom „sagorjelosti“ – burnt out
I mi kao i učenici trebamo napetosti i opuštanja, aktivnosti i mirovanja, udisanja i izdisanja. Mnogi žive krajnje jednostrano, u stalnome stresu, napetosti i aktivizmu, vođeni mišlju i olimpijskim geslom: brže, bolje, jače, dalje, više. Žive pod stalnim izazovom i prisilom. I na kraju dođe se do točke kad se čovjek isprazni, kad je iznutra sasušen, atrofiran, frustriran, jednostavno sagorio, a danas se popularno veli, naprosto „sagorio“, burnt out – sindrom današnjega čovjeka. Pa čak i trenutci mirovanja moraju biti nečim ispunjeni, čovjek mora puniti nutarnju prazninu kojekakvim sadržajima.
Međutim, samo onaj tko je kadar izdržati tišinu, mir, posvetiti se do kraja sebi, znat će razlikovati u životu bitno od nebitnoga. Isus je tražio samoću, tišinu, osamu, mir kako bi se mogao jedino na Oca usredištiti. Tako želi učiniti i s učenicima. Samo će tako moći davati. Ako čovjek daje, a ne prima, lako se razda i sagori u svome razdavanju, sebedarju. Stoga nakon misijskoga putovanja Isus ih poziva nasamo, da malo odmore.
Nakon aktivnoga uloga svih svojih snaga treba im odmora i mira, tišine i molitve, a poglavito vremena za tjelesnu okrjepu, za jelo i piće. Jasno, u zajedništvu s njime. Stoga i Isus veli, dođite, a ne veli idite ili pođite. On ih poziva u svoje društvo. Markovo je Evanđelje sažeto i trijezno. To je dovoljno u ovom trenutku. Želi biti nasamo s učenicima, želi ih imati uza se. Slično primjećuje evanđelist Marko već za poziva Dvanaestorice, naime, veli kako je Isus neke htio imati „uza se“, da budu s njime, da bi ih poučavao i odašiljao (usp. 3,14).
Sin-kronija onda i danas
Ova je novozavjetna zgoda krajnje sudobna, veoma aktualan izvještaj. S jedne strane stresovi na poslu, preveliki zahtjevi, čovjek nema vremena za prijeko potrebni odmor, za jelo i piće. I munjevito nam biva jasno: Ovo što je napisano vrijedi i za sve nas. Imamo posvemašnju istodobnost, sinkroniju svoga stanja s Isusovim i učeničkim u ono doba. Mi smo su-dobni, sinkroni s Božjom riječju kad je danas i ovdje u vjeri slušamo i prihvaćamo. I mi smo u trci i nemiru, ni mi nemamo vremena, pogotovo nemamo se kada kod Gospodina odmoriti ili odmarati.
Znamo reći, pa činimo to za vrijeme euharistije, za vrijeme duhovnih vježba, raznih obnova i sl. Međutim, ipak nam tekst jasno stavlja upitnik: Gdje smo to mi, gdje se nalazimo, gdje stojimo? Što je s mojim, s našim životom, s našom dušom? Sve nas zahvaća žurba, panika, učinkovitost u životu, težnja za karijerom, moći, novcem, bogatstvom. Čovjek gubi duh, dušu i dah. I mi smo u opasnosti da nas zahvati virus ili bacil suvremenih koještarija, bavljenja koječime, samo ne bitnim. Zato nam je Gospodinova riječ dobrodošla u ovoj vrevi i hektici.
Staviti na svoje mjesto
Gospodin ne iziskuje niti traži od nas nikakvu duhovnu vratolomiju, akrobatiku, olimpijce. Od nas zahtijeva samo jedno, da stavimo sve na svoje pravo mjesto. Boga na mjesto koje mu pripada, Isusa također na njegovo mjesto, molitvu i rad na njihovo mjesto. „Ja sam Gospodin, Bog tvoj. Ne stavljaj uza me nikakvih drugih bogova ili rukotvorenih idola“. Suum unicuique. Svakomu njegovo, svakomu svoje! To će reći: Potražiti Gospodina Isusa u svakodnevici, u svome životu, u svemu. Biti s njime, biti uza nj, u tišini samotnog mjesta. To je radosna vijest, dobra vijest Evanđelja.
Isus i slavlja za stolom
Gospodin prema evanđeoskom izvješću želi sa svojima nasamo biti, blagovati, odmarati. U miru pojesti. Jelo i piće spadaju nužno na dio našeg života, održavanja naše fizičke kondicije; međutim, te radnje nose u sebi i druge, dalekosežnije i dubokosežnije poruke. Gospodin želi dijeliti s nama sve.
Prisjetimo se samo koliku vrijednost ima za Isusa u svim njegovim prispodobama gozba, jelo, svadba, slavlje, veselje. Jednom je to svadba u Kani Galilejskoj, drugi put kod uglednog farizeja jedne subote (usp. Lk 14,1), zatim kod Marije, Marte i Lazara u Betaniji, kod carinika Zakeja ili Mateja-Levija. Farizeji mu spotiču kako se druži s pijanicama i izjelicama, kako je prijatelj carinika i prostitutki (Lk 15,2). Gozba uvijek stvara ozračje prijateljstva, razumijevanja, međuljudskih odnosa, ali isto tako i na razini odnosa Bog-čovjek. Gozba s ovim Isusom iz Nazareta predznak je buduće gozbe u kraljevstvu nebeskom.
Upravo u gozbi želi Isus slaviti s nama tu intimnu povezanost, to intimno zajedništvo. Želi od nas pozornost, zagledanost u njega. Blaženi Kardinal Newman veli: Kršćanska je egzistencija promatranje i traženje Isusa Krista i njegova lica. To od nas iziskuje upravo trajnu usmjerenost prema Isusu, zajedništvo s njime, ostajanje u njemu. Biti s Isusom u Markovu Evanđelju proteže se u egzistencijalnu protežnicu u Ivanovu Evanđelju od samog početka, od prvih susreta dvojice Ivanovih učenika pa do znanoga nam 15. poglavlja o trsu i lozama koje ostaju na njega nakalemljene.
To ostajanje u njemu, na svetom i posvećenom mjestu, u svetom zajedništvu, nudi nam trijezni stav, misionarsku zauzetost. Nije to kvijetističko promatranje, ljenčarenje, dokoličarenje, već apostolski i misionarski zanos. Svatko na svome mjestu je apostol Isusa Krista, poslan, odabran, naviještati Isusovo i Božje kraljevstvo poput prvih apostola, ali onda uvijek iznova vraćati se na izvore i napajati se na Isusovim grudima.
Isus nas odašilje u svijet bez igdje išta. Treba apostolima samo štap da se obrane od zmija, zvijeri ili bijesnih pasa. Danas bismo mogli reći kako nas šalje bez igdje išta osim križa u rukama. Križ je znamen spasenja. Nikakav drugi teret ne nositi sa sobom ili na sebi, osim njegove snage. Jer sve drugo može postati opterećenjem, a s križem možemo ići u pustolovinu s Bogom u ovome svijetu. Tvoj štap i tvoja palica daju mi životnu sigurnost, pa i kad kročim dolinom smrtne sjene ili smrti, pouzdaje se psalmist (usp. Ps 24). Upravo taj psalam imamo i danas u misnim čitanjima. I ne bojte se, s vama sam do svršetka svijeta (Mt 28,20).
