Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 9, 32-38
Gle, doniješe Isusu njemaka opsjednuta. Pošto Isus izagna đavla, progovori njemak. Mnoštvo se čudom čudilo i govorilo: »Nikada se takvo što ne vidje u Izraelu!« A farizeji govorahu: »Po poglavici đavolskome izgoni đavle.«
I obilazio je Isus sve gradove i sela učeći po njihovim sinagogama i propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć.
Vidjevši mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira. Tada reče svojim učenicima: »Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.«
Mnogočemu nas uče Isusove riječi, još više nam govore njegova djela. Stari su bili u pravu kad su umovali: Da bismo razumjeli Isusove riječi i nauk, moramo uvijek imati pred očima Isusovo ponašanje i djelovanje.
Poglavlja o Isusovim čudesima u Matejevu Evanđelju (8. i 9. poglavlje) završavaju ovim kratkim odsječkom, iscjeljenjem čovjeka koji bijaše gluh i nijem, k tome još i opsjednut. Ovaj kratki ulomak govori o izgonu nečiste sile iz čovjeka, pri čemu se mnoštvo divi. Već ovdje se vidi podvojenost stajališta prema Isusu. Mnoštvo se divi, zaneseno je Isusovim djelima i riječima (Takva šta ne vidjesmo u Izraelu), dok su farizeji uvijek za petama da ga uhvate na riječi i djelu. Oni mu spočitavaju kako s pomoću đavolskih sila izgoni nečiste sile. Jedni ga prihvaćaju, oduševljeni su, a drugi mu spočitavaju đavolske spletke, jednostavno ga demoniziraju u svemu.
Na samome početku nazire se negdje u daljini Isusov tragičan kraj. Ništa pak od onoga što Matej u svome djelu pripovijeda i nama donosi, nije stvar prošlosti, nego je uvijek krajnje aktualno – i ovaj gluhonijemi opsjednuti, i mnoštva koja su kao ovce bez pastira te besciljno lutaju judejskim pustinjskim krajevima, ali i pustinjom ovoga svijeta.
Koliko ih je danas kojima su usta stalno zatvorena, koji nemaju prava glasa, koji su neslobodni. Počevši od vlastite kuće, doma, obitelji, od škole, radnoga mjesta, pogotovo pak u totalitarnim sustavima, gdje se sustavno potire sloboda govora, gdje je geslo i deviza jezik za zube inače ode u zatvor ili pak gubiš posao. Ljudi su prisiljeni živjeti u neslobodi, uvijek potiskujući u sebi svoje osjećaje. Ljudi ne smiju otvoriti usta, ne smiju nikoga kritizirati, inače gube sve. Totalna cenzura i samocenzura, inače te nema.
Isusova se punomoć u odnosu na Ivana Krstitelja upravo u ovome jasno očituje. On zapovijeda nečistim silama i one bježe. U Ivana nema govora o demonima, zlim duhovima, Svetome Duhu. Isus se suočava s Knezom ovoga svijeta i pobjeđuje ga. Nema tu velikih prenemaganja niti zazivanja. Isusova je riječ upravo kao na početku stvaranja: stvarateljska. Kao što Bog stvara riječju, tako i Isus riječju, molitvom, zazivom izgoni nečiste sile. Isus je riječ, pojam i punina Božje Riječi. Njegova riječ stavlja sve u prvobitni Božji poredak, kakav bijaše na početku, prije grijeha i pada. Isus je konkretno iskustvo Boga među nama.
Isus otvara usta da bi čovjek mogao slaviti Boga. Bog govori i čovjek odgovara, čovjek govori Bogu i Bog sluša i uslišava. Isus unosi razornu, eksplozivnu snagu u učmalo društvo, djeluje razorno na uhodane predodžbe farizeja i pismoznanaca, i zato onakve optužnice.
Druga slika koju nam današnje čitanje pruža jest slika ostavljena i napuštena, zapostavljena, zapuštena naroda. Isus obilazi sva mjesta u Galileji, liječi. Narod je kao ovce bez pastira. Isus rabi gorke riječi koje ćemo pronaći u jednoga Jeremije ili Ezekijela, u Starome zavjetu.
Narod izraelski nalik je velikome stadu, pod šibom goniča, pastira, koji nemaju nikakva drugoga interesa osim svoje koristi od stada. “Vjetar napasa moj narod” reći će Ezekijel, a Jeremija još žešće: “Vihor odnosi sve tvoje pastire, svi tvoji prijatelji idu u progonstvo”.
Isusa zahvaća sućutna ljubav. Žao mu je naroda. Grčki izričaj govori o utrobi koja se u čovjeku okreće, prevraća. Takav je Bog. On se predstavlja kao istinski pastir koji polaže za svoje ovce život. Njega zahvaća iznutra ljubav, on u suočenju s vukom izlaže riziku i opasnosti čak i sami svoj život. Upravo se tu prepoznaje tko je pravi pastir.
Isus nastupa kao pastir, ne kao farizej, rabin ili pismoznanac. Ne tumači Pismo prema rabinskom običaju, nego neposredno. Na što mu sliči Izrael njegova doba? Na raspršene ovce po gorama, bez zavičaja i doma, beznadno rasijane po stepama i kamenjaru ondašnjega Izraela. Njegova misija bijaše okupiti sve one koje je sinagoga isključila, za koje se službena religija ondašnjega doba nije brinula niti skrbila. Bog se ne da svesti niti ograničiti samo na sveti prostor, njegovo je sve stvorenje i svako ljudsko biće. Isus shvaća nevolju i bijedu svojih suvremenika i zato ima s njima sućuti. Iz sućuti liječi i ulijeva novu snagu obnove.
Tko je čuvar ovaca samo zbog novca, tko je to samo iz koristoljublja, komu je stalo najprije do vlastita života, taj živi sebično. I zato Isus nastupa prepun ljubavi i iz ljubavi daje svoj život. To je ona luda ljubav koja se ne zaustavlja niti preže ni pred smrću! Koja zapravo ljubav nije prekomjerna? Ljubav majke, ljubav oca? Pa jasno! Upravo je takva Isusova ljubav! Stoga Isus moli da mole za prave pastire, prave radnike u Božjoj žetvi. To je i danas naša obveza.
Jer ništa bolje nije ni danas u suvremenom svijetu. Ljudi su obezglavljeni, nemaju jasnih predodžaba, pogotovo ne moralnih autoriteta i vođa koji bi ih vodili u izvjesnu budućnost. Poganstvo se širi na sve strane, nema otpora duhu suvremenoga svijeta, kršćanstvo se iznutra rastače. Progoni su prisutni, ako ne fizički, onda duhovni, izolacija. Nema više nikakve romantike koja bi nas nosila.
Treba se zaputiti u stanoviti egzodus gdje nas Isus poziva, u svoje društvo, biti s njime da nas nahrani svojom riječi i osobom. Postati ponovno Crkva onih izvora, početaka. Isus nije utemeljio zajednicu onih koji u njega vjeruju i za njim idu na nekim principima, načelima, normama, nego na ljudima koji su iskusili njegovu riječ, ruku, snagu.
Učinak Isusova navještaja nije izostao. Čudesa se događaju pod njegovim rukama, njegova osoba, poruka i čini fasciniraju i privlače ljude. Dolaze mu u skupinama. S njima ima sućuti. I kao plod te sućuti imamo Isusovu kreativnost, naime, on sebi bira i stvara pomoćnike, suradnike, oni koji će njegovo djelo širiti, nastavljati promicati u svijetu.
Nu, to njegovo djelo ne će ostati bez protimbe, biti apostol znači biti progonjen, zlostavljan, prokazivan, mučen, ubijan. Isusova se sudbina zrcali u sudbini apostola. Kršćanstvo nije, kako bi neki htjeli, nekrofilno, samorazarajuće, nego je ono bitno po definiciji kristofilno, ono se orijentira prema onome tko donosi život, tko život ljubi i u punini daruje. A to je Krist Gospodin.
Ono što se danas od nas iziskuje nije toliko govoriti o Isusu Kristu, nego dopustiti mu da u nama živi kako bi ga ljudi u svome životu pronašli otkrivajući ga u nama. Stoga moramo nastaviti s pitanjem, kako mu dopustiti u nama živjeti i zaživjeti, njemu koji je tražio izgubljenu ovcu, koji je pozvao Mateja i Zakeja, koji je oprostio Magdaleni i tolikim grješnicima.
