Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 6,6-11
Jedne subote uđe Isus u sinagogu i stane naučavati. Bio je ondje čovjek kome desnica bijaše usahla. Pismoznanci i farizeji vrebahu na nj da li subotom liječi kako bi našli u čemu da ga optuže. A on je znao njihove namjere pa reče čovjeku s usahlom rukom: »Ustani i stani na sredinu!« On usta i stade. A Isus im reče: »Pitam ja vas: Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo? Život spasiti ili upropastiti?« Sve ih ošinu pogledom pa reče čovjeku: »Ispruži ruku!« On učini tako – i ruka mu zdrava. A oni se, izbezumljeni, počnu dogovarati što da poduzmu protiv Isusa.
U sebi pomalo neobično, pa čak i besmisleno, apsurdno pitanje: Što je dopušteno činiti? Dobro ili zlo? Subotom?
Pa nikada nije dopušteno činiti zlo! I što je još neobičnije, službeni predstavnici ondašnje religije, farizeji i pismoznanci, ne znaju odgovora. Ništa ne odgovaraju Isusu na njegov upit. Ne oglašavaju se.
Isus jasno razlikuje Božje propise od ljudskih zapovijedi, upravo kao i u pitanju trganja i trljanja klasja subotom. Jasno, dopušteno je jedino činiti dobro. U tome je sav Zakon i Proroci. Ali židovski službeni predstavnici osjećaju, ovdje je – u Isusu – velika opasnost. Ovaj im je Isus preopasan i zato odlučuju ubiti ga. On im je trajna ugroza. To ‘ubiti’ pronaći ćemo na paralelnim mjestima kod Mateja i Marka, a u Luke je malo ublažena nakana. Isus će, to je već nedvojbeno, umrijeti nasilnom smrću.
Zajednička tematika i ovoga i onoga prethodnoga odsječka jest: Pristajanje uz zakone ili pak čovjekoljublje, čovječnost. Zapravo je u pozadini pitanje slike Boga. Kakvu sliku toga Boga nosim, s kakvom slikom svoga Boga hodim, kako razumijem i shvaćam njegovu riječ.
Kakav je moj Bog onakav sam i ja. Odnosno kakav sam ja, onakav je i moj Bog. Ako sam blag i milosrdan, onda je i moj Bog, slika moga Boga blaga i milosrdna Oca. Ali ako sam strog, neumoljiv, onda i moj Bog šalje gromove i strijele na grješnike, uništava neprijatelje…
Među razumnim ljudima pitanje je davno odlučeno, ali među fanaticima, kakvi bijahu Isusovi protivnici, koji su u svemu tražili kod Isusa dlaku u jajetu, sukob mora eskalirati do usijanja, pa čak i na smrt.
I ovaj se prizor kao i onaj prethodni odvija u sinagogi. Za vrijeme ‘službe Riječi’. Isusov postupak prema čovjeku s usahlom rukom jest Božji upit svačijoj savjesti – napose u onom trenutku u sinagogi: Kako se odnose svetost subote i ljubav prema bližnjemu? Farizeji misle, čovjekovo iscjeljenje subotom jest liječnička djelatnost, to je posao i zanimanje osobe za to pozvane i kvalificirane, dakle, profesionalca, pa stoga nije dopušteno liječiti nekomu nadriliječniku ili nazoviliječniku.
I sad slijedi upitnik, hoće li se Isus ponovno drznuti te svjesno prekršiti Božju zapovijed? Jasno! Isus čini čudo, čovjeka ozdravlja i time se stavlja – prema njihovu poimanju – nasuprot Mojsiju, čini ono što Mojsije zabranjuje.
On dakle ne naviješta pravoga, živoga Boga, nego nekakva svoga, koga je on sam zamislio ili izmislio. Njihov je zaključak kako Isusa treba promatrati i vrjednovati kao heretika, kao lažnog proroka, kao opsjenara i samoga sotonskoga suradnika, kao otpadnika, onoga koji samoga Boga niječe; Isus je osoba koja je zašla na krive putove. On svjesno krši Božji propis, ne uvažava subotu. On je u osobi narodni neprijatelj koji potkopava predaje i vjeru. Dakle, sud je nad Isusom konačan i jasan. Cijela se falanga urotila protiv Isusa.
Zanimljivo je što se ističe kako je desna ruka ovoga čovjeka usahnula. Time je on kao dešnjak u svome djelovanju bitno hendikepiran, za bitno uskraćen. Ali nije samo on hendikepiran, hendikepirana je njegova obitelj, ali su osakaćeni u bitnim protežnicama i književnici i farizeji. I oni su u svojim razmišljanjima usahnuli, prestali s bilo kakvom aktivnošću, svi oni svojim postupcima ljude siluju i prisiljavaju na slovo mrtvoga Zakona.
Uzalud stavlja Isus čovjeka u sredinu, uzalud se poziva na njihovo smilovanje. Oni su nesmiljeni prema kljastu, sakatu čovjeku, još više prema Isusu. Oni misle: Pa čovjek nije nasmrt bolestan, neka sačeka neki drugi dan da se liječi, zašto baš subotom. Neka čeka na pravoga liječnika!
Njima se ne žuri. Ljudi mogu čekati, mogu trpjeti, pa neka pričekaju i s liječenjem. Nije mu ruka odjednom usahnula, neka se još malo strpi. Dan dva. I kad prođe subota, neka onda potraži liječnika. Ali ni Isusu nije stalo do termina, njemu je stalo do ispravna poimanja subotnjega propisa, njemu je stalo do poimanja Božje riječi, same slike Boga.
Smisao je subote da se čovjek raduje i odmara u Gospodinu, zahvaljuje za divno Božje stvorenje, a ne da se previja i koči od boli i muke. Smisao je subote Božje i čovjekovo uživanje u savršenosti stvorenja. Čovjek je sam Božje čudesno, umjetničko djelo, izišao iz Božje ruke. I taj je Bog samilosni, sućutni, koji želi zdravo, cjelovito stvorenje, pa time i cijela čovjeka. Čovjek treba pomoći, stoga ga Isus liječi.
Time je Isus jasno zacrtao svoj daljnji životni put. U njemu je jedinstvo, integriranost riječi i djela, teorije i prakse, nauka i života, on pomiruje Boga i čovjeka tako što ljude liječi. On je na strani nemoćnih, rubnih, isključenih, a protiv onih koji podižu zidove i bodljikave žice prema bližnjima. I veli se: “Isus ih ošinu pogledom, sve odreda, sve zaredom! Jednoga po jednoga!”
Kakav je to samo prodorni pogled morao biti!? Presjekao očima, okosjek! Od njega im se vjerojatno ledila krv u žilama. Posramljeni su morali oboriti pogled. Isus nikada i nigdje u evanđeljima nema nikakvih taktičkih promišljanja. Od prvoga trenutka on je na strani čovjeka, nevoljnika, i nema puta natrag.
Čovjekova je nevolja u Božjim očima daleko značajnija od bilo kakvih propisa i zakona. Čovjek se na kraju pita, koje je čudo bilo veće u ovom slučaju: To što je Isus izliječio čovjekovu atrofiranu, usahlu ruku, ili to što je prekršio subotu? Čovjeku atrofirala ruka, a u njih usahlo, atrofirano srce. Što je teže i opasnije? Pa jasno, opasnije je kad atrofira srca. Danas mnogi oko nas hode s atrofiranim, usahlim srcima, bezdušni, bezosjećajni. Bez imalo empatije. To Isus želi i danas kod nas izliječiti!
Oba su čuda velika, ali je mržnja protivnika bila snažnija tako da su u svome gnjevu odmah odlučili smaknuti ga kao opasnost po sebe i postojeći poredak. Pismoznanci i farizeji, teološki ideolozi postojeće religije, pobornici čista nauka i pravovjerja, na svakom koraku zagorčuju Isusu život. Izvan sebe su od bijesa i gnjeva, treba što prije ukloniti toga Isusa, zavodnika i otpadnika. Za njega nema više mjesta među njima. Otpisan je zauvijek jer je bio i ostao na strani čovjeka. Zapravo je on sam osobno svojim postupcima potpisao protiv sebe smrtnu presudu.
