Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv, 6, 60-69
Mnogi od Isusovih učenika rekoše: »Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?« A Isus znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: »Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio?«
»Duh je onaj koji oživljuje,
tijelo ne koristi ništa.
Riječi koje sam vam govorio
duh su i život su.«
»A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju.« Jer znao je Isus od početka koji su oni što ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati. I doda: »Zato sam vam i rekao da nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca.«
Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime.
Reče stoga Isus dvanaestorici: »Da možda i vi ne kanite otići?« Odgovori mu Šimun Petar: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.«
Svojstvo svih snažnih osoba jest da nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim. Tako je to bilo i s Isusom. Tako i u ovom odsječku što smo ga upravo čuli vidimo klimaks, vrhunac, odlučni i prijelomni trenutak u Isusovu životu kao i životu učenika, spram Isusove osobe: Čovjek se mora nakon prethodnih zahtjevnih riječi konačno opredijeliti i odlučiti: Biti s Isusom, slijediti ga, ili okrenuti leđa i poći svojim putem. Isus uvijek ima reći više nego što slušatelji mogu podnijeti ili nositi. Svu će dubinu i dosege Isusove riječi i osobe moći učenici dovidjeti u dvorani Posljednje večere, a potom u križu, smrti i uskrsnuću svoga Učitelja.
Kriza koja je uslijedila nakon Isusova govora o kruhu života ujedno je i razdjelnica u odnosu na shvaćanje, tko je Isus. Za razliku od Ivana Krstitelja nije on više nikakav zemaljski prorok, nego sami nebeski, od vijeka preegzistentni Sin Božji. Samo onaj tko je to shvatio i prihvatio u vjeri, taj ispravno razumije i Isusov govor o blagovanju i pijenju njegova tijela i krvi. Mnogi to ne shvaćaju, to im je nepojmljivo, i zato odlaze od njega. Misle kako je Isus megaloman. Tko to može tvrditi kako je upravo on sišao s neba?
Dakle, ta kriza jest kako rekosmo ujedno i velika razdjelnica u Isusovu životu. Isus je stalno govorio kako je on upravo s neba sišao. Tko to ne shvati, ne može razumjeti ni Isusov govor o tijelu i krvi u prenesenom, nego samo u fizičkom, zemaljskom poimanju.
Nakon govora o kruhu života nije uslijedila, kako bi se dalo očekivati, masovna navala gladnih i žednih, ispaćenih koji bi se otimali za taj živodajni kruh, nego upravo sušta suprotnost! Svijet naime voli ‘kruha i igara’. Predznaci Cvjetnice i Velikog petka: ‘Hosanna’ i ‘Razapni ga’. Ali upravo, jer se svojim stavom ne priklanja jeftinim reklamama, jer mu nije do samohvale ili promidžbe, jer mu nije do ljudskog uspjeha, ne želi mnoštvom manipulirati. On nutarnjom nuždom postaje sam sebi antireklama; Isus je antiheroj. Tako redovito i biva u povijesti: Ljubav biva prva pogažena, neshvaćena, i ljubav uvijek najviše i najsnažnije trpi, jer ide do granica mogućeg i shvatljivog (usp. Iv 13,1).
Sve se tu obrušuje na Isusovu osjetljivu i tankoćutnu dušu (“Dođite k meni svi umorni i opterećeni… krotka i ponizna srca… naći ćete odmor dušama svojim: Mt 11,28), teška se sjena spušta nad njegovu osobu. Tmasti se oblaci nadvijaju nad njegovo poslanje. Treba mu potvrda s bilo koje strane. Na Jordanu i Taboru odjeknuli su glasovi s neba, ovdje dolazi potvrdna riječ od izabranog učenika, Petra.
Ali i to priznanje iz Petrovih usta zasjenjeno je teškom Učiteljevom riječi o jednome koji je u posjedu Đavla (6,70). Na toliko se mjesta u Ivanovu Evanđelju sam Isus potresa u sebi, u cijelom svom biću. Kao da se i sam u sebi pita: Je li moguće da ovaj svijet odgovara na ponudu ljubavi takvim odbacivanjem i iskonskom mržnjom? Odgovoriti je morao tako jer je svijet uzdrman u svojim temeljima riječju i primjerom ovoga jednog koji dolazi iz Očeva krila.
Donositelj Božje istine nalazi se i stoji u svijetu pred zatvorenim vratima. Dobro on zna što se zbiva ‘iza zatvorenih vrata’ (Sartre). Slika ovoga globalnoga „lockdowna“. Iza zatvorenih vrata je pakao, čovjek je čovjeku vuk, posvuda mržnja, nepodnošljivost, međusobno istrjebljenje. Pokušao je, ali ostaje osamljen i odbačen. Isus stoji pred nama ponovno kao veliki osamljenik koji nema partnera s kime bi mogao podijeliti riječ i komu može otkriti dušu. Pred njime se ruši njegovo djelo, a potamnjuje se smisao djelovanja, poslanja i bivovanja. U sinoptika ćemo naići na usporedna mjesta Isusove osude, teških riječi i žalovanja nad Kafarnaumom, Betsaidom, Korozainom: globalno i masovno zatvaranje pred Sinom čovječjim, ali i neminovnost propasti, strašnije od one koja je zadesila Sodomu i Gomoru.
Istina je Isus u osobi. I tko želi imati udjela u toj istini, ne mora čitati ili učiti naizust teške rečenice, izričaje, ne mora znati ni pisati ni čitati; on se treba jedino držati Isusove osobe, slijediti ga, postajati mu sličnim. Kako se to zbiva? Što mi imamo od Isusa, što nam je donio? Je li on bio savršeni uzor koji treba oponašati, slijediti? Misleći tako, mislimo u zemaljskim kategorijama, kao da bi bila riječ o zanosu za nekakvu darovitu izvanrednu osobu. Ivanovo Evanđelje upozorava na tu opasnost. Ono veli: Isus nam je donio Boga. On je među nama prisutno Božje lice. On je otkrio Boga čovjeku.
Dakle, prema Isusu, prema njegovu putu – s nebesa preko zemlje u nebo – biva jasno što Bog hoće s nama ljudima. U svojoj službi nije Isus moralni uzor – to mogu biti svetci. Primjerice, to što Isus pere noge učenicima nije u prednjem planu služba služenja. To je izričaj i znak što sam Bog čini s čovjekom. Bog kleči pred čovjekom kako bismo mi ljudi naučili ponovno pred njime kleknuti. Pali smo, bačeni smo na koljena pred virusom. A pred Bogom? Tko mu se još klanja i tko s njim računa?
Svaka je socijalna služba i dobra i nužna, sastoji se u tome da učenici i učenice čine jedni drugima ono što je i kako je Isus činio. Ali to nije prvenstveno neki propis, nego poruka, tko je i kakav je Bog uistinu. Da bi se pralo noge, mora se kleknuti. I što Isus želi pokazati, konkretno ilustrirati u pranju nogu, sažetak je poruke cijeloga četvrtoga Evanđelja. Krajnja Božja poniznost.
I zašto ostajati uz Isusa, a ne uz teoretski nauk koji bi se onda mogao na neki način pretočiti u praksu? Jer je Božja Riječ – sve ono što nam je imao kazati i pokazati – postala čovjekom. Nama je dovoljan čovjek Isus Krist koji nam posreduje bitno s neba. I jedino što nam pomaže jest prihvatiti u sebe Boga koga nam donosi Isus Krist, privijajući se uz Isusa u kome me Bog susreće, u kome se s Bogom susrećem.
Svakomu se od nas mora darovati milost Duha kako bismo shvatili Isusovu osobu. „Duh je onaj koji daje život, koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa! Riječi koje sam vam zborio Duh su i život“, zaključuje sam Gospodin. Isus ništa od onoga što je izrekao ne opoziva. On ostaje kod svoje riječi, do kraja. Pa i pod cijenu da ostane sam, neshvaćen.
Ni jednom gestom ne pokušava zadržati učenike za sebe. I nikada se u svojim riječima nije ispravljao govoreći: „Ne, nisam ja tako mislio! – Što rekoh, rekoh“, kao da od njega trajno odzvanja. Riječi koje je zborio Duh su i život! – I pri svome ostaje. Uvijek je stavljao ispred svojih riječi one potvrdne: “Amen, amen!” Dvokratno, kako bi zauvijek svojima utvrdio istinu onoga što izriče.
Kao da svojima želi reći: „Ako želite i vi otići, izvolite! Ja vas ne zadržavam. Odluka je na vama“. Jednako onda kao i danas. Petar će reći: “Gospodine, komu ćemo otići? Ta ti imaš riječi života vječnoga! Mi vjerujemo i znamo – ti si Svetac Božji!” – Ne kaže Petar: Mi znamo pa vjerujemo. Nije znanje put do vjere.
Skolastici su imali princip: Credo ut intelligam – Vjerujem da bih shvatio, razumio. Treba povjerovati, pa će čovjek istinski spoznati, tko je i što je Isus. Treba se prostrijeti pred Isusom na koljenima, baciti mu se u naručaj, pasti mu oko vrata, zavoljeti ga. I onda će se otkriti i našemu srcu.
Stoga i danas kao i onda stoji jasni upitnik: “Jesi li ti, Isuse, pravi ili nisi?” “Da čekamo drugoga?” – Pa koga bismo to mogli čekati, očekivati. Mnogi su prošli ovim svijetom, ali nijedan nije kao ti, Isuse… Vjeran i vjerodostojan u životu, u smrti ali i poslije smrti.
Tu Petrovu riječ, „Gospodine komu ćemo otići, ti imaš riječi života vječnoga“ uzeo sam prije pedeset i tri godine kao geslo-izreku na mladomisničkim sličicama koje su se dijelile nakon mlade mise. Davno to bijaše. Kod toga i danas ostajem, nakon više od pedeset godina! Hvala Gospodinu što je on Jedan i Jedini – Učitelj i Spasitelj.
