Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 5,1-12
Isus ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati.
»Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!
Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!
Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!
Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!
Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!
Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!
Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago vama kad vas — zbog mene — pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!
Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!
Ta progonili su tako proroke prije vas!«
Od današnjega dana pa sve tamo do početka rujna čitat ćemo iz Matejeva Evanđelja. U njemu Isus nastupa poglavito kao učitelj. Naime, ovaj je spis napisan za kršćane iz židovstva i trebalo je u Crkvi ponuditi nešto snažnije od Mojsija i njegova Zakona. Kad se uzmu tolike protežnice ovoga Evanđelja, zamijetit ćemo kako ima mnogo poveznica i usporednica s Mojsijem, Mojsijevim životom i u samome Isusovu životu. Cijelo je Evanđelje tako napisano da u njemu glavninu tvore Isusovi govori – pet velikih govora što bi bilo nešto nasuprot Mojsijevu Petoknjižju.
Danas smo čuli uvodnik Govora na gori. Mojsije nastupa kao zakonodavac, donosi zabrane i zapovijedi, dok toga kod Isusa nema. Isus u svome uvodnom govoru donosi blaženstva! Kad bismo nekome dali taj govor na uvid, ne pružajući mu informaciju tko je riječi izrekao, čovjek bi – na temelju samih riječi – mogao i morao zaključiti: Pa zbilja su to riječi ne običnoga čovjeka, nego nekoga tko je u sebi potpun, savršen, integralan, tko je u sebi božanski velik. Govor je savršena protuteža svemu zemaljskomu, svemu što među ljudima vlada.
O Govoru su napisane cijele knjižnice. I u njemu je krajnje značajna svaka riječ. Upravo svaka riječ svjedoči o svojoj nutarnjoj veličini, sadržaju, utemeljenosti, ali i veličini onoga tko je riječi izgovorio. Najsnažniji govor zabilježen u povijesti čovječanstva, govor nad govorima, velegovor, velespjev. Ovdje – u Govoru na gori – svaka riječ osvjedočuje i uvjerava. Nije to govor nalik Demostenovim govorima protiv Filipa Makedonskoga, tzv. filipikama ili Ciceronovim govorima protiv urotnika Katiline, ili pak nekim novovjekim.
Isus se uspinje na brdo. I pristupiše mu učenici i silan svijet. U Izraelu brdo bijaše mjesto gdje je čovjek mogao iskusiti Božju prisutnost. Bog se na brdu objavljuje. Mojsiju na Sinaju, Iliji također na Horebu-Sinaju, ovdje progovara na Isusova usta. U Starom zavjetu narod nije smio pristupiti Sinaju, a ovdje je Bog u ljudskom obličju – u osobi Isusa Krista – i on poziva u svoju blizinu.
Brdo je prema Matejevu Evanđelju mjesto Isusove molitve, mjesto gdje nesigurnost spram Boga prerasta u sigurnost, mjesto dubokoga i intimnoga razgovora s Bogom. Brdo je mjesto na kome Isus liječi (15,29), mjesto gdje se vraća čovjeku potpunost, cjelina, zdravlje. Brdo je mjesto naučavanja (24,3), to je mjesto konačne objave i završetka njegova zemaljskog puta (28,16), na brdu Crkva u slici jedanaestorice apostola prima sigurnost spram svoje budućnosti i poslanja u svijetu. Brdo je i mjesto kušnje, ali preobrazbe pred učenicima. Ono je mjesto odakle puca pogled prema nebu i visinama, ali isto tako i prema (pro)dolinama. Svjedoče o tome planinari koji se penju na planinske vrhunce.
Čuli smo uvodnik Govora na gori, tzv. ‘blaženstva’. Osam puta naglašava Isus tko je to sretan i blažen u kraljevstvu Božjem. Naši to krizmanici uče naizust. U svemu je vrijedno naglasiti da nakon blaženstava ne slijede nikakva isključenja onih koji su drukčiji. Nema prokletstva spram bogatih, ili pak sitih, ili pak proklinjanja onih koji su radosni i smiju se. Isusu je stalo zahvatiti što više, nikoga ne isključiti iz svoga dosega. Njemu je stalo usrećiti sve bez razlike, napose one kojima nema nitko ni na čemu ništa čestitati niti zaželjeti.
Isus ne nastupa kao socijalni revolucionar. Ne poziva na ustanak, ne poziva da siromasi pograbe oružje i dignu bunu. Zna Isus da nije lako nadići zlo u svijetu, da je nemoguće preko noći izvesti preobrazbu. Ali on postavlja jasne međaše i miljokaze koje nitko ne će moći ubuduće zaobići, tko se bude bavio čovjekom i njegovim boljitkom. Nije Isus hvatao ove riječi iz zraka, nije ih smišljao, nego su odraz njegova nutarnjega stava i života. Riječi su to koje uvijek govore za sebe i o svome govorniku.
U pravom i doslovnom smislu riječi, uvodne poruke Govora na gori ključne su riječi za puni i istinski život. U njima se svakomu pruža ključ u ruke s kojim može otvoriti sva vrata, gdje se svatko može naći udomljen, otkriti sebe, u njima svatko može pronaći sebe i smjestiti svoju egzistenciju u njih. Brušene, iscizelirane, poput najljepšeg dragulja, stoje kao portal na ulazu u prvostolnicu Isusove osobe i duha. Želimo li pojasniti sebi ili nekome drugome što nam je Isus donio, ostavio, što je čovjeku omogućio za kratka svoga vijeka i još kraćeg djelovanja, onda imamo upravo ovdje u najčišćem i najjasnijem obliku sažetak njegove poruke, prave dragulje. Isus ‘otvara svoja usta i poučava učenike i svijet’, veli evanđelist.
Pred Isusom je galilejsko proljeće koje mnogo obećava. Učenici su već oko njega, mnoštva se sliježu da čuju riječi koje poput jutarnje rose padaju na duše i srca. Uspinje se na ‘brdo’, kao nekoć Mosije na Sinaj, da bi u svome životu opetovao cjelokupnu povijest izabranja i izabranog naroda. Ponovni zamah duha i obećanje slobode. Izlazak iz robovanja, ovisnosti, tlačenja te proglas novoga zakona slobode s novoga Horeba-Sinaja.
Blaženstva su poruka koja ulijeva snagu i podiže vojsku patnika, bolesnika, nevoljnika, progonjenih, tlačenih i svih obespravljenih i poniženih. Riječ po riječ uzimaju blaženstva u svoj zrenik i vidokrug sve oblike ljudskog poniženja i s pomoću njih svira Isus nezaboravnu melodiju. Uzima u usta sve ono čega se mi plašimo i što nastojimo izbjegavati u životu. Kao da nam želi reći: Čovječe, suoči se sa sobom! Priznaj svoje siromaštvo, svoju bijedu, nevolju, priznaj ono što si u stvarnosti, i vidjet ćeš kako će se u tebi izvesti silna revolucija, kako ćeš zauzeti posve drugo stajalište u odnosu prema sebi, ljudima, događajima. Ono što si smatrao zlom, nesrećom, prokletstvom, pretvorit će ti se u mir i blagoslov.
Isusove su riječi zorno jasne: Povijesni obrat nastupa s njegovom osobom. Ne tješi on svoje slušatelje zagrobnim životom, nego glasno i jasno veli, kako se već sada i ovdje događa prevrat. Bog uzima stvari u svoje ruke u Isusovoj osobi, svi su pozvani imati udjela u radostima i blagoslovima Božjega kraljevstva ali i Božjega naroda. Kad bi u Isusovim blaženstvima bila riječ jedino o tješenju zagrobnim životom, ili da je imao Isus u svome zreniku – kad ih je izgovarao – samo vječni život, onostranost, vrijeme nakon smrti, time bi zacijelo obezvrijedio cijelu povijest. Time bi ovaj svijet sveo samo na uvertiru, neki predstadij vječnoga, a zemaljska povijest ne bi bila više mjestom gdje se događa Božji spas. Isus naviješta puninu spasenja ovdje i danas, u stvarnom, zbiljskom svijetu.
Pretpostavka je za to jasna: Uzeti druga mjerila. Mjeriti drukčijim mjerilima. Dokle god mjerimo svoj život prolaznim parametrima, ostajemo zatočenicima i lutkama u svjetskoj igri. U trenutku Isusova krštenja nad njim se otvorilo nebo kao smjerokaz da život može iznova započeti samo ako ga prihvatimo iz Božje ruke.
A blaženstva su samo ključevi, ne zahtjevi ni propisi, zapovijedi ili zabrane, koje nam on daje u ruke, opis one sreće koju će doživjeti svaki koji se upusti u avanturu s Bogom. Zato su blaženstva poput uvertire u predivnu simfoniju koju smo pozvani odsvirati i odslušati u svome životu. Čarobno suzvučje davno zaboravljenih tonova, obećanje i ponovno otkrivanje zapretanih sila u svakome od nas. Znamo tko je ravnatelj orkestrom, a tko su svirači. Na nama je odsvirati vlastitu melodiju za svoga života.
