Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 17, 14-20
Pristupi Isusu neki čovjek, padne pred njim na koljena i reče: »Gospodine, smiluj se sinu mojemu jer je mjesečar i zlo mu je. Često doista pada u oganj i često u vodu. Dovedoh ga tvojim učenicima i ne mogoše ga izliječiti.« A Isus odgovori: »O rode nevjerni i opaki! Dokle mi je biti s vama! Dokle li vas podnositi! Dovedite mi ga ovamo!« I zaprijeti Isus zloduhu te on iziđe iz njega. I ozdravi dječak toga časa.
Tada učenici pristupiše nasamo k Isusu i rekoše: »Zašto ga mi ne mogosmo izagnati?« Kaže im: »Zbog vaše malo vjernosti. Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere koliko je zrno gorušičino te reknete ovoj gori: ‘Premjesti se odavde onamo!’, premjestit će se i ništa vam neće biti nemoguće.«
Iscjeljenje opsjednuta padavičara i mjesečara – zgodu navode sva trojica evanđelista, Matej, Marko i Luka. Prizor se odvijao nakon što je Isus sišao s gore preobraženja, s Tabora. Naglasak je cijele zgode na nevjeri i mnoštva, ali i učenika. Nisu kadri ništa učiniti, nisu sposobni dječaka izliječiti.
Otac pristupa Isusu i vapijući moli da mu ozdravi sina koji se samouništava. Sličan prizor kao i s Jairovom kćerkom, otac moli, ili pak s mladićem iz Naina, gdje je majka udovica, a sin jedinac. Za učenike se ne veli da su bez vjere, nego da im je vjera još uvijek slaba, sitnija od zrna gorušična. Jer kad bi imali vjere koliko je to zrnce, bili bi kadri premještati stabla i brda u more.
Možemo samo zamisliti život s padavičarom, u ono doba, bez ikakvih lijekova. Danas se padavica može donekle kontrolirati, ali onodobno to bijaše život u trajnome strahu, uvijek u iščekivanju kad će se ponoviti epileptični napad. Život u stalnom stanju napetosti, pod ‘alarmom’, uzbunom, u neprestanoj prisili, kako zaštititi spomenutu osobu od pada na tvrdi, oštri predmet, ili pak vodu i vatru, o čemu se i govori u ovome prizoru. Život je to u stalnome grču, stalnoj opasnosti samouništenja. Osoba je trajni problem i muka za cijelu kuću, pa i među ukućanima se vjerojatno nagomilala agresija protiv dječakova ponašanja. Jer u trenutcima napada osoba je neprepoznatljiva i neukrotiva. A okolina – posebno ukućani – uvijek su u strahu, brizi, gotovo očaju za dijete.
S druge strane i dijete osjeća i doživljava kako su roditelji apsolutno nemoćni i sami prepuni straha. Roditelji su djetetu obično najvažnije uporište na ovoj zemlji, i dijete osjeća kako u njima nema nikakva oslonca ni uporišta, cijeli se svijet pretvara u jedno veliko uprizorenje straha i nemoći. U cijelome prizoru i roditelji i dijete trebaju spas i lijek. Jer ono broji dane od napada do napada, upravo kao i ovisnik. Dijete stalno očekuje da će idući put biti bolje, ali sve ode uzalud! Prijeteći oblaci novoga napada trajno se nadvijaju nad njim.
Isus se upušta u razgovor s ocem. Da bi iscijelio, treba dijagnoza. “Ako što možeš!” – “Sve je moguće onome tko vjeruje, tko ima pouzdanja u Boga” – odgovara Isus. I čovjek je odlučan činiti sve samo da mu bude sinu bolje. Ali, težak je put do vjere kakvu iziskuje i očekuje Isus. U ovoj sceni svi trebaju lijeka i liječnika, i opsjednuti dječak, ali i cijelo mnoštvo mora i treba iscijeliti svoju nevjeru.
O kakvoj je vjeri ovdje riječ? Ne o vjeri da Bog jest, da Bog postoji i da ga ima, o vjeri u Božju opstojnost, nego o vjeri da Bog i njegovo milosrđe ovdje i danas djeluju, konkretno, u ovom trenutku, u Isusovoj osobi. Nadati se protiv svake ljudske nade. Isus veli: “Sve je moguće onomu tko vjeruje!”
Vjera koja nije grčevita, nego opuštena, koja se pouzdaje i prepušta u Božje ruke. Ništa ne zavisi od nas, mi nismo odgovorni, nego savršeno opušteni i prepušteni u Očeve ruke, prepušteni sili koja je nad nama. Zato Isus na drugom mjestu (u Markovu Evanđelju) veli da se ova vrst demona izgoni ‘molitvom i postom’. Molitvom kakvu je prakticirao sam Isus dok je s Ocem razgovarao, molitvom koja nosi, koja ga čini gotovo eteričnim, prozračnim, bestežinskim, tako da nakon molitve može hoditi po vodi. To je posvemašnje uronjenost u Oca, nošenost Ocem i njegovom ljubavlju.
Kao što se vidi iz svih ostalih sličnih mjesta gdje Isus ozdravlja, povezuje on ozdravljenje, iscjeljenje, spasavanje čovjeka i pojedinca uvijek sa snažnom vjerom. Isus vidi bijedu, on ne bježi od bolesti ni bolesnika. Kao patnik i supatnik on čovjeka prihvaća kakav jest. On se solidarizira sa svakim čovjekom, s čovjekovom krivnjom i patnjom. To je nešto nečuveno, neviđeno. Ljubav koja se razdaje. Isusova su iscjeljenja Božje djelo među nama. Objava samoga Boga i put do Boga. U njega je uvijek iscjeljenje povezano s vjerovanjem. U Nazaretu je nemoćan učiniti bilo kakvo čudo jer mu oni ne vjeruju, nemaju vjere. Nametati im se pak čudesima protivno je smislu njegova poslanja. Čuda nikada nisu put do vjere. Čudesa su plod vjere.
Učenici ne mogu izliječiti dječaka jer im je slaba, mala vjera, a sila koja dolazi od Duha Svetoga ostaje vezana, neučinkovita. Isus pita dječakova oca spram njegove osobne vjere. Da, Gospodine, vjerujem, pomozi moju nevjeru!
I što se tiče iscjeljenja ovoga dječaka, nije ovdje riječ o očitovanju Isusove snage i moći, što ćemo naći na drugim mjestima u evanđeljima, nego je govor o snazi koja počiva u svakome od nas, snaga vjere i povjerenja, snaga molitve koja liječi i oslobađa od demonskih sila, prepustimo li se Duhu Božjemu.
Isus samo demonstrira kakvu bi vjeru morali imati i učenici. Kad bi je imali, i oni bi činili te stvari istom lakoćom kojom ih on sam čini. Vjera i molitva prizivaju Božju silu koja se potom djelatno i vidljivo očituje. Bogu ništa nije nemoguće osim jednoga: Njemu je nemoguće unići u srce koje se zatvara Bogu i Božjoj snazi.
Ono što su učenici doživjeli na gori Taboru, za Isusova preobraženja, doživljavaju i ovdje u ovome ozdravljenju kao ovjerovljenje Isusove osobe. Sve je moguće ako vjernik živi iz vjere i molitve kakvu je Isus očitovao na Taboru.
Isus ostaje vjerodostojan i snažan na riječi i djelu, vjerodostojan u svome smilovanju i sućuti s nevoljnicima, vjerodostojan u svojim traženjima i obećanjima. Vjerodostojan do te mjere da je mogao suosjećati s našim slabostima, nevoljama. Pa makar ga svi odbacili, mi ostajemo uz njega čije je srce poput užarena ugljevlja, žeravice koja grije sve, prihvaća sve, okuplja oko sebe sve koji žele ljubavi i biti ljubljeni te dijeliti ljubav.
