Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 6,34-44
Vidje Isus silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati mnogočemu.
A u kasni već sat pristupe mu učenici pa mu reknu: »Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti ih da odu po okolnim zaseocima i selima i kupe sebi što za jelo.« No on im odgovori: »Podajte im vi jesti.« Kažu mu: »Da pođemo i kupimo za dvjesta denara kruha pa da im damo jesti?«
A on će im: »Koliko kruhova imate? Idite i vidite!« Pošto izvidješe, kažu: »Pet, i dvije ribe.« I zapovijedi im da sve, u skupinama, posjedaju po zelenoj travi. I pružiše se po sto i po pedeset na svaku lijehu.
On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda u nebo, izreče blagoslov pa razlomi kruhove i davaše učenicima da posluže ljude. Tako i dvije ribe razdijeli svima.
I jeli su svi i nasitili se. I od ulomaka nakupiše dvanaest punih košara, a od riba. A jelo je pet tisuća muškaraca.
U svojim razmišljanjima o Isusu često smo u napasti da ga zamišljamo kao neku nebesku veličinu koja se rasipa svojom moći, božanstvom po galilejskim krajolicima, samosvjestan svoga božanskog poslanja. Međutim, na toliko mjesta u evanđeljima pronaći ćemo njegovo duboko i snažno ćutilo za ljudsku nemoć i krhkost, njegovo znanje o provaliji koja dijeli čovjeka od njegova Tvorca, o ljudskoj bijedi i siromaštvu. On kuša premostiti taj jaz koji nas dijeli od nebeskog Oca.
Daleko je od njega bilo kakva natruha samohvale ili umišljenosti. Njegova veličina jest upravo u tome što je kušao zračiti, zrcaliti i prosijavati Sunce koje je stvoreno za sve ljude. Isus nikada nije bacao sjenu između Sunca i ljudi kojima je ono potrebno, već je bio do kraja prozračan za poruku Neba ovoj Zemlji i nju je cijelim svojim bićem veličajno posredovao. Danas se popularno zna reći, biti transparentan. U ovoj zgodi oko umnažanja kruhova u pustinji Isus se očituje kao pastir, dobri pastir, koji ima sućuti i smilovanja.
Isus se povlači na samotno mjesto zbog smrti Preteče. Zbog toga događaja Isus je u sebi potresen: Je li moguće da takav moralan, pošten čovjek, uspravan, kao stameni hrast, jasan u izričaju, moćan na riječi, pravičan i pravedan do kraja, padne kao žrtva dvorskih spletki? Kao da promišlja u sebi: “Nema čovjeka, sve je pokvareno, trulo. Treba preispitati odnos prema ljudima”.
Međutim, ni u samoći nije pušten na miru. Ljudi ga traže te suočen s njihovom bijedom, obuzima ga silna sućut. Pisac kratko izvješćuje. “Sažali mu se nad svijetom”. Žao mu je čovjeka u svakoj prilici. „Kao ovce su bez pastira“! Makar je taj čovjek i podao, nepopravljiv, spreman na mučko ubojstvo, premda u čovjeku vlada zakon grijeha, ipak Isus ima sućuti, samilosti. Gleda ljude samilosnim očima.
Nije li povijesno iskustvo da najviše boli zadaju oni koji su najviše propatili, i najviše razaranja u povijesti svijeta prirediše čovječanstvu oni koji bijahu iznutra naskroz razoreni, uništeni?…Razoreni postaju razarateljima, zavedeni zavodnicima, pokvareni kvariteljima i pokvarenjacima. To je logika grijeha, način širenja grijeha u svijetu. Isus, veli se, izliječi njihove bolesti. Zapravo liječi bolest podarujući spas ljudima. I grčki i latinski „salus“ (soteria) jest i spasenje i zdravlje.
Isus – novi Mojsije koji hrani puk u pustinji
Evanđelje je davno dalo odgovor na pitanje, tko nam može pružiti ono od čega se dade živjeti. Isus posred velikog mnoštva. Pastir koji znade put, novi Mojsije koji hrani neprolaznom manom, domaćin koji daje svojim ukućanima kruha u pravo vrijeme i u izobilju. On liječi i pruža kruh. Smiluje se čovjeku osamljeniku na putu života. Razdaje sebe i svoje srce te pomaže. U punini preko učeničkih ruku. I tako neprestano, kroz cijelu povijest. Čovjek čovjeku postaje usrećiteljem. Pomoćnik postaje vidljiva pomoć.
Ono što ga pokreće nije mesijanska svemoć ili ovlast od nebeskog Oca, nego ljudsko-božansko smilovanje. Skuplja ljude ne da ih ideologizira, da im zaglušuje ili puni uši prevratničkim idejama i revolucionarnim mislima, već im zbori o zajedničkom Ocu svih ljudi koji se očinski skrbi za sve. U tome je istinski napredak za sve. Ne u politici, tehnici, mirovnim naporima, već u zauzetoj skrbi i smilovanju prema svakom čovjeku. Zauzeta ljubav. To je kršćanska vizija boljega i budućeg svijeta.
Kad ih treba otpustiti zbog poodmakla dana i zamora, Isus ne dopušta. Ne želi ih ostaviti u njihovoj bijedi i siromaštvu. Umnaža kruh uz silno pouzdanje u Oca. Kao da želi da svi bacimo pogled u davnu prošlost kad je Mojsije vodio narod kroz pustinju. Mojsije nije znao kako i hoće li dočekati iduće jutro, u neprestanom je strahu za svoj život. Sam Bog preduhitruje njegovu zdvojnost šaljući svako jutro manu za taj novi dan. Kao da je time htio i sam Isus znakovito reći, od čega zapravo čovjek živi i što naš život nosi u biti. U Isusovu društvu i blizini čovjek se osjeća zbrinut i nemjerivo obogaćen.
Čime hranimo ljude i svijet oko sebe?
U Isusovoj nazočnosti ćuti se zbilja Neba, a ta zbilja umnažanja kruha u predvečerje nastavlja se u svakoj euharistijskoj gozbi gdje svatko od nas stavlja sebe i svoj život u Božje ruke, svjesni da ništa nemamo i da sve primamo zahvalno iz njegove ruke kao blagoslov s oltara. A moć smrti slomljena je u znakovitom kruhu života – euharistijskom Isusu – koji se daje svima koji žele služiti životu. “Dajte im vi jesti” – zbori Isus apostolima. Gdje god ljudi, potaknuti Isusovom porukom i riječju, kušaju hraniti jedni druge živodajnim kruhom, ostvaruje se djelić neba na ovoj zemlji, ozbiljuje se i kraljevstvo Božje koje s Isusom dolazi među nas.
Ne živi se samo od pšeničnog kruha, nego od svake vrsti kruha koji čovjeka nasićuje, usrećuje i obogaćuje. Zapitajmo se, čime se hranimo i čime druge hranimo. Što drugima nudimo. Isus veli: „Dajte im vi jesti!“ Što nudimo kao hranu svojim ukućanima? Kakvi smo na radnom mjestu? Što nudimo u svome rječniku, govoru, pogledu, raspoloženju. Hranimo li ili trujemo svijet oko sebe? Gradimo li ili razgrađujemo, unosimo li mir ili nemir?
Ne živi se od kruha, nego od ljubavi. Svatko je od nas upravo čudo ljubavi Očeve, proizišao iz Božjih ruku. Ljubav preobražava sve, pretvara strah u pouzdanje, siromaštvo u bogatstvo, nevolju u sitost, bolest u zdravlje, nemoć u sreću, žalost u radost. Pa i u ovim kriznim vremenima, u kojima nikako da nam svane sunce konačne slobode od prisila, tlačenja, zarobljenosti. Svi smo u nekakvoj pustinji života u kojoj nas samo i jedino Krist može nahraniti i pokazati put.
