Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 2, 13-22
Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užetâ te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: »Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku!« Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za Dom tvoj.
Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: »Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?« Odgovori im Isus: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« Rekoše mu nato Židovi: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?« No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.
Sveti Ivan na Lateranu je Papina biskupska crkva – dakle prvostolnica rimskog biskupa, dok je sveti Petar u Vatikanu mjesto Pape kao poglavara Katoličke Crkve. Njezina povijest počinje gradnjom već u četvrtom stoljeću, nakon što je Konstantin dao slobodu kršćanima. S natpisom nad glavnim vratima: MATER ET CAPUT OMNIUM ECCLESIARUM URBIS ET ORBIS – (Majka i glava svih crkava Grada i svijeta). Već 313. godine, kratko nakon pobjede Konstantina nad Maksencijem, Lateran je za vrijeme pape Melkijada prešao u posjed Crkve (odatle i ime) i na mjestu konjaničke vojarne s poljanama započela je gradnja bazilike, koju su posvetili Spasitelju, Otkupitelju – Salvator.
Ona je prva i najstarija među patrijarhalnim bazilikama (druge su sv. Petar, sv. Pavao i sveta Marija Velika – Maggiore) i prva među sedam hodočasničkih crkava: Santa Croce – sv. Križa, San Sebastiano i San Lorenzo daju ostale tri hodočasničke crkve. Relikvije najpoznatijih kršćanskih svetaca spadaju u njihovo crkveno blago.
Crkva biskupa-papa je bila više puta oštećena – provala Vandala, potres, požari – pa obnavljana, restaurirana i nadograđivana sve dok nisu pape u 16. i 17. stoljeću poduzele najopsežnije radove. U srednjem vijeku je posvećena novim zaštitnicima Ivanu Krstitelju i Ivanu Evanđelisti, pa je nazvana i san Giovanni.
Kasnobarokno veličanstveno pročelje s 15 likova, visokih 7 metara, predvorje s brončanim vratima na glavnom ulazu sa Forum Romanum i svetim vratima sasvim desno su prvi dojmovi. Potom se ulazi u 130 metara dugačku petobrodnu lađu koju je izgradio Boromini za svetu godinu 1650. Snažni stupovi nose arkadne lukove. Niše na stupovima okićene su apostolskim figurama 4,5 metra visine koje su izrađene iz jednog mramornog bloka. Posebno je vrijedan drveni svod iz 16. stoljeća.
Nad glavnim oltarom uzdiže se ciborij u kojima se čuvaju relikvije svetih apostola Petra i Pavla, koje se pokazuju na svečanim zgodama, a na oltaru ispod pozlaćenih rešetaka je prema legendi sveti Petar slavio svetu Misu.
Mi smo kao Crkva pozvani da budemo stan Božje riječi u svijetu. »Da riječ Kristova prebiva među vama u svemu bogatstvu. Poučavajte jedan drugoga i potičite sa svom mudrošću (Kol 3, 16). Tu nam se otvara pogled na majčinsku tajnu naše vjere. Kao što se je Marija stavila na raspolaganje pri utjelovljenju Riječi Božje u našem svijetu, tako je i poziv Crkve, da bude poput Marije prijamljiva, da bude boravište Kristove riječi.
Boravište Kristove riječi Crkva može stvarno postati ako je prema Kristovoj riječi ona “svjetlo svijeta” (Mt 5,14). Crkva nije u sebi svjetlo svijeta, nego sam Krist – a Crkva ukoliko se postavlja kao mjesec, koji prima svoje svjetlo od sunca, koje je Krist, i da ga isijava u svijet. Crkva nije samo pozvana naviještati riječ Božju. Ona je uključena u obvezu da se pojavi i kao mjesto Božjeg života. Crkva nije tu zbog sebe same nego zbog Isusa Krista i svoga poslanja. Ona je tu zbog svijeta. Crkva je svjetlo svijeta kao mjesto samoga Božjeg života. O tom svijetlu vrijedi Isusova riječ, kako to svjetlo ne smijemo staviti pod posudu nego na svijećnjak. Najljepši svijećnjak, na kojem mi možemo postaviti ovo svjetlo, jest molitva i hvala Bogu u liturgiji: “Pjevajte Bogu u svojim srcima, himne, psalme, pjesme, kako vam Duh nadahne” i po Isusu našem Gospodinu, “zahvaljujte Bogu našem Ocu” (Kol 3,16 b –17).
Isus se zagonetno izražava spram židovskoga Hrama. Hram je zapravo slika njegova tijela, njegove osobe. Zagonetno je što Isus gotovo izaziva, provocira, kako trebaju njegovo tijelo razoriti pa da onda nakon tri dana ponovno uskrsne. Da bismo shvatili donekle Isusovu riječ, trebamo imati na umu kako je prije samoga razaranja god. 70., za Titova opsjedanja grada, vrvjelo proroštvima spram Hrama i njegove sudbine. Sudbina Hrama bila je vezana uz sudbinu Jeruzalema i cijeloga naroda.
Židovski povjesničar i potonji prebjeg u rimski tabor Josip Flavije piše kako je neki suludi Isus vikao i hodao po Hramu pretkazujući njegov skori kraj. Prema 1 Pt 4,17 veli se kako uvijek počinje sud s Hramom, s Kućom Božjom. A isti Josip Flavije piše kako je neposredno prije zauzeća grada i Hrama, njegova spaljivanja, čuo se snažni huk uz riječi: “Iziđimo odavle!” – što je znak da je Bog napustio svoje starozavjetno boravište, zauvijek. O tome piše i rimski povjesničar, poganin Tacit, kad opisuje u svome djelu Historiae židovski ustanak i pokoravanje te razaranje Hrama. I on govori o snažnom huku koji se čuo iz Hrama, i zaključuje kako su bogovi napustili svoje boravište. Ne bogovi – on kao poganin nije vjerovao u jednoga Boga – nego je sami Bog napustio svoje mjesto boravka. Kao u knjizi proroka Ezekijela.
Ova Isusova riječ odnosi se na njegovo tijelo, na muku i uskrsnuće. Kad je riječ o razorenju Hrama, Isusovu plakanju nad Hramom, tad se govori o kazni naroda. Za Židove je značilo: Tko je dirnuo u Hram, dirnuo je u živac i srce cijeloga naroda. Napad na Hram vrijedio je kao napad na židovsku svetinju, na Svetinju nad svetinjama, srčiku samoga Izraela. Ali prema Isusovu poimanju, Hrama više nema, ni u Jeruzalemu ni na Garizimu, nego će se ubuduće klanjati u Duhu i istini, i on je mjesto istinskoga klanjanja. I kao da Isus veli svojim suvremenicima: Da, Hram ovaj jest tu, stoji još uspravan, još nema Rimljana. Ali, dirnete li u mene, dirnuli ste u Svetinju, jer ja sam mjesto Božje nazočnosti, Božjega boravka među vama!”
Isus veli: Hram sam ja, u osobi. Tko mene želi ubiti, razara sami Božji hram, dragocjenost Božjega naroda. Ubijete li mene, ubit ćete Božju nazočnost. Prvi upit učenika Isusu bijaše: “Učitelju, gdje stanuješ?”. To je na samome početku Evanđelja u Ivana. Isus im veli: “Dođite, i vidjet ćete!” Isus stanuje ondje gdje je sam Bog, a gdje je Bog, tu je i Isus. Isus – realna Božja nazočnost među nama.
Trojedini Bog nam daruje svoju prisutnost, daje nam sudioništvo na svojoj životnoj punini i to upravo onda, kad se sakupljamo na pohvale Bogu. I tu se otkriva smisao kršćanske liturgije: Služba Božja je najprije služba samog Boga njegovoj Crkvi, da bi mogla živjeti i ima životni prostor. A tada, naravno u ispravnom shvaćanju, služba Božja može biti i naša služba Bogu. Ova crkvena služba Bogu, je u prvom redu služba zahvalnosti i pohvale euharistije.
Ona je središte naše vjere i kristalizacija kršćanskog života. Crkveni su oci Euharistiju nazivali: “Božje mlijeko” koje nam je isto tako potrebno na našem zemaljskom hodočašću, kao mlijeko za doručak i koji nam predaje najveći Kristov dar: “U vašim srcima neka prebiva mir Kristov, zato ste pozvani da budete udovi jednog tijela. Budite zahvalni.” (Kol 3.15) Crkva sagrađena na apostolskom temelju. Crkva u ljudskim rukama nije ljudsko djelo, inače bi je davno već bili uništili.
Bog se sam u Crkvi utjelovio (ugradio) i zato ona ostaje mjesto gdje se možemo susresti s utjelovljenim Bogom. I obratno Crkva je ona zajednica u kojoj od početka žive “utjelovljeni prijatelji” Božji. Jer što su bili apostoli nego najbolji prijatelji “utjelovljene Riječi Božje” i pri tom prijatelji od krvi i mesa? I zato tko se želi odijeliti od Crkve, treba misliti, da se odjeljuje od jednog velikog dijela čovječanstva, nego i od onoga tko se jednom za uvijek među tim ljudima utjelovio: Isusa Krista, koji je stvorio Crkvu kao svoje tijelo. Ovo razmišljanje počiva na logici Božjeg plana: Nakon utjelovljenja dolaze Duhovi. Riječ je postala tijelom, a on je ostavio svoga Duha u Crkvi da nastavi biti njegovo tijelo.
