Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 10, 16-23
Reče Isus svojim apostolima: »Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi! Čuvajte se ljudi, jer će vas predavati vijećima i po svojim će vas sinagogama bičevati. Pred upravitelje će vas i kraljeve vodit poradi mene, za svjedočanstvo njima i poganima. Kad vas predadu, ne budite zabrinuti kako ili što ćete govoriti.
Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti. Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama! Brat će brata predavati na smrt i otac dijete. Djeca će ustajati na roditelje i ubijati ih. Svi će vas zamrziti zbog imena moga. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen.
Kad vas stanu progoniti u jednom gradu, bježite u drugi. Zaista, kažem vam, nećete obići gradova izraelskih prije nego što dođe Sin Čovječji.«
Kad čovjek čuje ove teške riječi iz Isusovih usta, pita se, a što je s onim početnim zanosom, mirom, gotovo idiličnim stanjem njegovih početaka u Galileji, kad je naviještao, liječio, ozdravljao, izgonio sile iz ljudi, kad su mnoštva za njim hrlila. Što je s onom miroljubivošću, s onim mirom koji je trebao donijeti Isus na zemlju? Na zemlji mir ljudima Božjim miljenicima. Nije li smisao svakoga govora o Bogu među ljudima njihovo pomirenje, razumijevanje, harmonija. To bi morali biti prvi plodovi čovjekova obraćenja – u snošljivosti (danas popularno kazano ‘toleranciji’), otvorenosti, čovječnosti, čovjekoljublju, u radosnom ophođenju jednih s drugima?
Kako shvatiti gornje Isusove riječi, u kojima govori o razaranju obitelji, podvojenosti, mržnji svijeta na njegove glasnike, vjesnike novoga? Je li to svjedočanstvo za istinitost ovoga što Isus veli? Progoni, uhićenja, zatvaranja, osude, podvojenost i rascijepanost u društvu? Pitamo se, je li to plod Božjega utjelovljenja u ovome svijetu?
Nemoguće je skinuti ili oduzeti oštricu tim Isusovim riječima. U njima se jasno naznačuje budući trajni sukob Radosne vijesti s postojećim svijetom. Kao da se već ovdje najavljuje rat Isusovu djelu i osobi u svijetu, za sva potonja vremena. Riječ je o lomu s prošlim i bivšim, sa sinagogom, sa starim Izraelom, koji se zatvara novini i novomu u Isusu Kristu. Sve što je poslije uslijedilo logična je posljedica iz sudbine samoga Isusa Krista i njegove poruke. Kad čovjek živi kao što je Isus živio, nikakvu drukčiju sudbinu ne može niti očekivati.
Isusove riječi vrijede pogotovo danas. U Isusovoj osobi, riječi i djelu, u njegovoj naravi ima nešto što je nalik trajnoj revoluciji u svijetu, trajnomu prevratu. Taj se izriče i u ovim riječima. Ono što Isus govori, sručuje se kao tropska oluja, tornado ili uragan na postojeće. I što se čovjek više udubljuje i ponire u Isusovu osobu, on većma shvaća dramatiku, opasnost, napetost, to više pojedinac shvaća što je zapravo Isus htio svojim dolaskom na zemlju.
On je trajna protimba, protuslovlje, a ne samo kontrast postojećemu poretku i stanju. Isus nikada nije ni pomislio da bi se tijekom povijesti mogli smanjiti sukobi oko njega i njegove osobe. Štoviše, kad ljudi budu shvatili ili sve dublje shvaćali što on zapravo hoće, tim će se žešće okomljivati na njegove riječi – to je njegova predodžba budućnosti, i bliže ili daljnje.
Isus jednostavno kaže: “Evo, šaljem vas kao ovce među vukove!” Nema tu nikakva jamstva pobjede, naprotiv. Oni će se suočiti s neprijateljskim raspoloženjem, s društvom koje ne želi poruku. Iskusit će u svome životu sudbinu onoga tko ih je poslao – svoga Odašiljatelja. Svijet će se prema njima odnositi ravnodušno, nekada čak i s vučjim, neprijateljskim raspoloženjem. I danas je najpogubnije za vjeru upravo ravnodušnost, indiferentnost, nezainteresiranost. Čini se da je svijet samodostatan, da mu Radosna vijest ne treba. Pogotovo ne govor o nekakvu drugom svijetu i s drugoga svijeta.
Ravnodušnost je u biti gora od neprijateljstva ili progona. Za progona čovjek ima mogućnost reći javno što misli, može javno iznijeti svoj pogled i navijestiti: Na trgu, u sinagogi, pred političkom javnošću, pred kraljevima i namjesnicima, na sudovima. Upravo kao što to čine apostoli u Djelima apostolskim, kao što to čini Pavao pred rimskim namjesnicima i kraljem Agripom. A nezainteresiranost, ravno-dušnost ravna je nijekanju.
Isusov glasnik nema nikakve druge ovlasti osim onoga tko ga šalje. Ništa osim Božje snage koja se očituje u slabosti, u ludosti križa, Ne će i ne želi Isus pustolova i zanesenjaka, nego zrelih, promišljenih i oduševljenih pojedinaca.
Prema Isusovu poimanju, njegovo djelo, Crkva ne treba nikakve državne zaštite. Njezina snaga nije u konkordatima, pravnim ugovorima, nego u autentičnosti navještaja i života. Rana Crkva nije imala nikakve pravne zaštite, zapravo je bila nešto usuprot svih postojećim režimima. Što se više Crkva stavlja pod državni plašt i zaštitu, tim je ona slabija, nemoćnija, pa čak i beznačajna za društvo kao takvo.
Crkva trajno mora računati s progonima, a nigdje u Evanđelju nije zapisano kako se Crkva, izostane li joj uspjeh na svjetskoj pozornici, treba prilagoditi svijetu, paktirati sa svijetom. Ali joj je stavljeno u povoje da će se, makar posrnula i pala, ponovno podignuti. Tako bijaše od samoga početka.
Jedan se njemački političar, agnostički kancelar izrazio, kako vremenom treba učiniti Crkvu suvišnom u društvenom poretku. Ona treba tomu društvu možda kao paravan ili smokvin list, kao karitativna ustanova, ali ne kao ona koja donosi trajne vrijednosti i vječnu istinu. Njezina se snaga uvijek sastoji u pouzdanju u svoga Gospodina, u vjeri u onoga tko je šalje. I upravo ta snaga malenih i slabih kadra je prkositi i zlosilnicima i tiranima te ta sol vjere čuva zemlju od truleži i gnjilosti.
Vrijedi uvijek iznova naglasiti sudbinsku povezanost Učitelja i učenika, Odašiljatelja i poslanih. Oni su – prema slici iz Ivanova Evanđelja – mladice na trsu, životnim sokovima povezani s njime. Pripadnost Isusu, u patnjama i sramoti, središnja je značajka nasljedovanja. Isus zauvijek ostaje domaćin, učitelj, gospodar kuće, a učenici njegove sluge, prijatelji, njegovi ukućani. Jedincatost njegova puta nudi im mogućnost da se zapute komad dionice puta s njime. To je iskustvo koje ima samo onaj tko pokuša krenuti za Isusom, u iskustvu Duha koji je prožimao, nadahnjivao i vodio i Isusa.
Kršćanstvo nije niti je ikada bilo filozofija koju bi se moglo poučavati ili naučavati, docirati ili demonstrirati s pomoću logičkih argumenata. Nikada ono nije bilo svjetonazor ili znanstveno mišljenje, nikada ono nije bilo predmetom učenih raspri ili disputa. Naš život ne nosi umijeće govora ili filozofiranja, nego svatko u sebi nosi refleks, odbljesak Vječnoga, samoga Boga. U svakome od nas živi snaga njegova Duha, koja ostaje i dalje živjeti, pa i onda kad nestane ove naše fizičke pojavnosti.
