Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Emisije priređuju svećenici i časne sestre u tjednim ciklusima.
Ovog tjedna, od 16. do 21. studenog 2026. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ priprema i kazuje don Filip Pavlović, koji obnaša službu župnika župe Hrvatskih Mučenika Mississauga u Kanadi. Njegova svakodnevna duhovna promišljanja, u kojima ovaj tjedan govori o poruci papa Lava XIV. za Svjetski dan siromaha, možete pročitati i(li) poslušati i ovdje na našoj web stranici.
Duhovni poticaj Živo vrelo 20. studenog 2026.
Svatko ima nešto darovati
I u ovom posljednjem razmišljanju polazimo od poruke pape Lava XIV. za Svjetski dan siromaha. Danas se pitamo što možemo primiti od čovjeka kojemu smo navikli pomagati.
Na kraju humanitarne akcije obično znamo koliko smo prikupili i koliko je obitelji dobilo pomoć. Dobro je da to znamo. Ali postoji nešto što se teže vidi u izvješću: je li netko od ljudi kojima smo pomogli utjecao na to kako ćemo pomagati sljedeći put? Možda je uočio nešto što mi, s druge strane stola, nismo mogli vidjeti.
U istraživanju organizacije ATD Fourth World i Sveučilišta u Oxfordu, provedenom u šest zemalja, ljudi s iskustvom siromaštva nisu bili samo ispitanici. Sudjelovali su u istraživanju i tumačili nalaze zajedno s akademskim istraživačima i stručnjacima iz prakse. Među onim što su prepoznali kao često zanemarenu dimenziju siromaštva bilo je to da doprinosi ljudi u oskudici ostaju nepriznati. Možemo znati da nekoj obitelji nedostaje novca, a ne znati da upravo netko iz te obitelji redovito skrbi za susjeda. Jedno o njima lako uđe u evidenciju. Drugo često ni ne vidimo.
Papa Lav u svojoj poruci piše: „Tada ćemo vidjeti da sami siromašni postaju utočište drugima.” To je više od pohvale njihovoj snalažljivosti. Papa govori o Crkvi u kojoj se uloge ne dijele jednom zauvijek na one koji daju i one koji primaju. Nekad je lakše nekome pomoći nego dopustiti da on nama pokaže gdje griješimo. Pomoći možemo i tako da se u našem životu gotovo ništa ne promijeni. Kad od drugoga nešto primimo, pa makar samo istinitu riječ koju nismo očekivali, više ga ne možemo gledati posve istim očima.
U istoj se poruci Papa prisjeća franjevačke predaje o svetom Franji. U Rimu je zamijenio odjeću s jednim prosjakom i proveo dan proseći. Franjo je mogao izabrati taj dan. Čovjek s kojim je zamijenio odjeću nije mogao odlučiti kad će njegova oskudica prestati. Upravo zato tu priču vrijedi čitati pažljivo. Franjo se toga dana odrekao sigurnosti onoga koji može dati i otići. Našao se među ljudima o čijoj je dobroti i sam ovisio.
Papa poruku zaključuje prizivajući Marijin hvalospjev. U njemu Bog „gladne napuni dobrima”. Te riječi Crkva i danas pjeva Marijinim glasom, glasom žene na čiju je neznatnost Bog pogledao. Pritom nitko ne mora dokazati da je koristan kako bi zaslužio kruh. No kad čovjeka vidimo samo kao nekoga komu kruha nedostaje, možemo previdjeti da je upravo njemu dano izreći nešto što cijela zajednica treba čuti.
Ovaj smo tjedan počeli pitanjem čujemo li čovjeka kojemu je teško tražiti pomoć. Na kraju ostaje još jedno pitanje: kad ga napokon čujemo, može li njegova riječ nešto promijeniti i u nama?
Duhovni poticaj Živo vrelo 20. studenog 2026.
Ima li kod nas mjesta za svakoga?
Hvaljen Isus i Marija, dragi slušatelji! I danas polazimo od poruke pape Lava XIV. za Svjetski dan siromaha. Papa govori o ljudima koji stoje pred našim vratima, a iznutra ih nitko ne vidi. Ponekad su vrata i otvorena, a čovjek svejedno ostane po strani.
Ovdje, u Torontskoj nadbiskupiji, postoji pastoralna služba za gluhe osobe. Nadbiskupija objavljuje gdje se misa može pratiti uz tumača znakovnoga jezika. Ta mala pojedinost na popisu misa govori mnogo. Čovjek može sjediti u istoj klupi s drugima, gledati prema istom oltaru i ostati bez pristupa riječima koje ostali primaju bez posebnog napora. Kad se pobrinemo da može pratiti slavlje na jeziku kojim se služi, priznali smo da je od početka i on među onima za koje se zajednica okuplja.
To nije pitanje samo za župe s tumačem znakovnoga jezika. Kad kažemo da je nešto dostupno svima, često mislimo na ljude koji mogu doći kad je nama zgodno, pronaći dvoranu bez uputa i pročitati obavijest koju smo objavili na internetu. Tko je godinama u župi, više ne primjećuje koliko toga već zna. Čovjek koji prvi put dolazi to otkrije upravo onda kad mu je najneugodnije pitati. A tko više ne vozi, može postupno nestati iz života zajednice u kojoj je proveo desetljeća. Nama se čini da je prestao dolaziti. Njemu se možda čini da ga nitko više ne očekuje.
U Prvoj poslanici Korinćanima Pavao opisuje zajednicu koja se okuplja na večeru Gospodnju, a za istim okupljanjem jedan gladuje dok se drugi opija. Pita ih zašto postiđuju one koji nemaju. A pred kraj im kaže nešto vrlo jednostavno: „Pričekajte jedni druge.” Kod Pavla je važno i to čekanje. Okupljanje je već počelo, a neki se ponašaju kao da drugi uopće nisu potrebni. Euharistija nas uči da Crkva nije društvo ljudi koji se mogu sami snaći. Živimo od dara koji nitko od nas ne može sam sebi dati.
U svojoj poruci za Svjetski dan siromaha Papa kaže da Crkva treba biti „utočište siromašnih”. To mijenja i način na koji govorimo o pomoći. Čovjeku kojemu smo donijeli ručak možda nedostaje i razgovor o vjeri. Onaj tko više ne izlazi iz kuće možda bi rado primio pričest. Lako je zaključiti da znamo što nekome treba čim saznamo što mu materijalno nedostaje. Ali siromaštvo čovjeku ne oduzima duhovne čežnje, kao što mu ni bolest ne oduzima mjesto u zajednici.
O župi se mnogo može doznati po tome kako dočekuje ljude koji dođu. Možda se još više može doznati po tome čiji joj izostanak nedostaje.
Duhovni poticaj Živo vrelo 19. studenog 2026.
Bog koji ne okreće glavu
I danas polazimo od poruke pape Lava XIV. za Svjetski dan siromaha. Zadržat ćemo se na jednoj njezinoj tvrdnji: Bog nam u Kristu prilazi i onda kad se naša patnja ne može brzo ukloniti.
Britanska liječnica Cicely Saunders, jedna od začetnica suvremene palijativne skrbi, zapisala je odgovor bolesnice koju je pitala da joj opiše svoju bol: „Počelo je u leđima, doktorice, ali sad kao da sa mnom ništa nije u redu.” Saunders je u tom odgovoru prepoznala nešto što je poslije opisivala izrazom „totalna bol”. Bole leđa. Ali čovjeka može mučiti i to što se više ne može brinuti za sebe, što ne zna kako će biti njegovima ili što se u bolesti više ne prepoznaje. Sve to stane u odgovor na pitanje gdje boli.
To mijenja i način na koji stojimo uz bolesnički krevet. Olakšati tjelesnu bol važno je samo po sebi. Ali što ako je čovjeku najteže priznati da se osjeća kao teret? Možda ćemo mu reći: „Nemoj tako misliti.” Želimo ga ohrabriti. No možemo i ne primijetiti da smo razgovor završili baš na mjestu na kojem je on prvi put uspio reći što ga muči.
„U Isusu Bog ne samo da štiti, već i sudjeluje u ljudskom siromaštvu i to sve do križa”, kaže Papa u svojoj poruci. Te riječi vrijedi čuti polako. Bog nam nije poslao objašnjenje s mjesta na kojemu ga ništa ne može zaboljeti. Sin Božji uzeo je našu ljudskost. Zna što znači trebati drugoga i ostati sam kad nam je najteže. A kad ispovijedamo da je Raspeti uskrsnuo, ispovijedamo da napuštenost nema posljednju riječ. Ni onda kad je čovjek u tom trenutku ne može nadglasati nikakvom utjehom.
Sveti Ivan Pavao II. u apostolskom pismu Salvifici doloris kaže da Krist ne daje apstraktno objašnjenje patnje. To je važno i zato što vjera nikomu ne nalaže da bol podnosi bez liječenja ili da nepravdu prihvati kao Božju volju. Utjeha koja se boji čovjekova pitanja „zašto?” lako zatraži od njega da pred nama izgleda mirnije nego što jest. Kristova blizina od njega ne traži takav privid.
Kad liječenje više ne može vratiti zdravlje, još se uvijek može mnogo učiniti za čovjeka. Može mu se ublažiti bol. Može mu se omogućiti da o svojoj skrbi govori i odlučuje. Može ga se posjetiti i razgovarati o nečemu što nema veze s nalazima. Jer čovjek kojemu se život suzio na bolesničku sobu još uvijek ima svoj smisao za humor, svoje uspomene i ljude koje želi vidjeti. Možda se upravo tu najbolje razumije što znači da Bog ne okreće glavu: ni kad bolest zauzme gotovo sav prostor, Bog u čovjeku i dalje vidi više od njegove bolesti.
Duhovni poticaj Živo vrelo 18. studenog 2026.
Sjećanje koje otvara srce
I danas polazimo od poruke pape Lava XIV. za Svjetski dan siromaha. Na dan kad se sjećamo Vukovara i Škabrnje, zastajemo uz ljude za koje rat nije završio kad je utihnulo oružje.
I ovdje, u Kanadi, u studenome izgovaramo ta dva imena. Vukovar. Škabrnja. Od njihova je stradanja prošlo trideset i pet godina. Na Dan sjećanja mislimo na poginule branitelje i ubijene civile. Mislimo i na obitelji koje još čekaju da doznaju što se dogodilo njihovim najmilijima. Za nekoga je osamnaesti studenoga dan kad može otići na grob i zapaliti svijeću. Netko još ne zna gdje bi je zapalio.
Krajem listopada Hrvatski sabor donio je izmjene Zakona o osobama nestalim u Domovinskom ratu. Ostavinski se postupak sada može pokrenuti bez prethodnog proglašenja nestaloga člana obitelji umrlim. U svečanom govoru riječ „ostavina” možda ne bi ni došla na red. Ali u životu obitelji to može značiti da napokon može riješiti pitanje kuće ili zemlje, a da od nje nitko ne traži taj korak dok još čeka odgovor na prvo pitanje: što se dogodilo s našim čovjekom?
„Gospodin je utočište siromašnih”, piše Papa u svojoj poruci. Kad čovjek izgubi dom ili nekoga s kim je dijelio život, ta riječ, utočište, dobiva vrlo stvarno značenje. Papa je veže uz Krista, koji dijeli ljudsku bijedu sve do križa. Njegova blizina ne uklanja neizvjesnost. Ali obitelj koja još čeka ima pravo očekivati da potraga za istinom ne ostane samo njezin teret.
U Kanadi se danas obilježava i Crvena srijeda. Papinska zaklada Pomoć Crkvi u nevolji njome skreće pozornost na kršćane progonjene zbog vjere. Ove godine kanadska kampanja donosi svjedočanstvo Francisca, oca iz Mozambika. Nakon napada na njegov kraj morao je napustiti zemlju od koje je živio. U nasilju je izgubio sina. Povijest njegove obitelji nije povijest Vukovara ili Škabrnje. Ali ako smo iz vlastitog sjećanja naučili koliko znači znati što se dogodilo vlastitom djetetu i gdje mu je grob, onda i njegovu priču čujemo drukčije.
Drugi vatikanski sabor u deklaraciji o vjerskoj slobodi kaže da „ljudska osoba ima pravo na vjersku slobodu”. Zato se u Crvenu srijedu posebno spominjemo progonjenih kršćana, a pravo koje za njih tražimo priznajemo svakomu. Nitko ne bi smio živjeti u strahu zato što moli drukčije od svojih susjeda ili zato što ne moli.
Svijeća na prozoru neće dati odgovor obitelji koja još traži nestaloga. Crveno svjetlo na crkvi neće zaustaviti progon. Ali i jedno i drugo može nas podsjetiti na nešto što se lako zaboravi: obitelj ne prestaje čekati kad završi obljetnica. I nečija nevolja ne postaje manja zato što je daleko od nas.
Duhovni poticaj Živo vrelo 17. studenog 2026.
Dobročinstvo i pravednost
Hvaljen Isus i Marija! I danas polazimo od poruke pape Lava XIV. za Svjetski dan siromaha. Pitanje je jednostavno: možemo li čovjeku darovati nešto svoje, a još mu nismo dali ono što je njegovo?
U izvješću hrvatske pučke pravobraniteljice za 2025. godinu među pritužbama radnika spominju se neisplaćene plaće i neplaćeni prekovremeni sati. To su pritužbe koje je njezin ured zaprimio, a ne popis svih takvih slučajeva. Ali iza riječi „neisplata plaće” vrlo je jednostavna stvar: čovjek je svoj dio dogovora već ispunio. Radio je. Sad on mora čekati, premda računi ne čekaju.
Ako mu susjed donese večeru, to je stvarna pomoć. Možda će baš zahvaljujući njemu obitelj te večeri imati što staviti na stol. Ali kad poslodavac isplati dugovanu plaću, od radnika ne očekujemo zahvalnost kao da je primio dar. Ta razlika mijenja i način na koji vidimo čovjeka pred sobom. Kad mu pomažemo, vidimo njegovu nevolju. Kad priznajemo što mu pripada, vidimo i njegov rad, njegov trud i obvezu koju drugi prema njemu imaju.
U poruci za Svjetski dan siromaha papa Lav navodi sliku iz četrnaestoga psalma: „Proždiru narod moj kao da jedu kruha.” Kruh je tu neobična slika. Kruh jedemo svaki dan, gotovo bez razmišljanja. Psalmist opisuje društvo u kojem iskorištavanje drugoga može postati upravo tako obično. Nema više ni čuđenja. Jednome je neplaćeni sat tek stavka koja se nije pojavila na obračunu. Drugomu je to sat života koji je dao i za koji nije dobio ono što mu pripada.
Benedikt XVI. u enciklici Caritas in veritate podsjeća na izraz Pavla VI.: pravednost je „minimalna mjera” ljubavi. Ljubav može dati više nego što smo dužni. Ali nema smisla govoriti o tome višku dok drugomu uskraćujemo ono što mu dugujemo. Zato se ljubav prema bližnjemu vidi i na mjestima na kojima je ne bismo odmah tražili: u tome kako bilježimo tuđe sate, koliko poštujemo dogovor i tko može prigovoriti a da se ne boji posljedica.
U pobudnici Dilexi te papa Lav XIV. govori i o drugoj krajnosti. Ako netko večeras nema što jesti, ne možemo ga ostaviti da čeka dok društvo postane pravednije. Istodobno, to što je netko podijelio hranu ne oslobađa odgovorne njihove dužnosti. Čovjeku su potrebni i ljudi koji mu neće dopustiti da večeras ostane gladan i društvo u kojem se ne mora oslanjati na tuđu dobrotu da bi primio ono što je zaradio.
Paket hrane ne treba umanjivati. Nekome je omogućio da prebrodi težak dan. Ali tek kad uz priču o daru čujemo i priču o neplaćenom radu, postaje jasno zašto je taj paket uopće bio potreban.
Duhovni poticaj Živo vrelo 16. studenog 2026.
Čujemo li čovjeka?
Hvaljen Isus i Marija! Ovaj tjedan pratimo poruku pape Lava XIV. za Svjetski dan siromaha. Danas se pitamo: čujemo li čovjeka kojemu je teško reći da mu treba pomoć?
Što je jednoj ženi bilo teže nego stati u red za hranu? Pomisao da bi je u tom redu mogao vidjeti netko poznat.
Njezino je iskustvo zabilježeno u istraživanju koje je 2024. objavila organizacija Food Banks Canada. Ponestalo joj je hrane, a nikomu se nije obratila. Bilo joj je teško priznati da nema što jesti. I red za hranu bio je na javnoj ulici. Za prolaznika, običan red. Za nju, mogućnost da netko dozna nešto o njezinu životu što mu sama nije odlučila reći.
Tu je i teškoća s brojkama. Možemo prebrojiti koliko smo paketa podijelili. Teže je doznati tko nije došao i zašto. Ako pitamo samo one koji su stigli do vrata, nešto ćemo saznati o tome kako pomoć djeluje. O onima koji nisu ni stigli do vrata znat ćemo vrlo malo.
„Gospodin je utočište siromašnih.” Tim riječima psalma Papa otvara svoju poruku. U njoj govori o ljudima kojima nedostaje kruha, a čija se riječ usto rijetko uzima ozbiljno. Netko kaže da nema od čega živjeti, a mi mu već u prvoj rečenici počnemo objašnjavati kako je dospio u tu situaciju. Možemo ga pustiti da govori, a svejedno ga ne čuti. Čuli smo riječi, ali smo presudu donijeli prije nego što je počeo govoriti.
Pred gorućim grmom Bog Mojsiju kaže: „Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu”. Kaže i da je čuo njegovu tužbu. U Egiptu je taj narod bio važan onoliko koliko je mogao raditi. A Bog obraća pozornost upravo na ono što tlačitelji ne uzimaju u obzir: na patnju ljudi od čijega rada žive. Zato šalje Mojsija. Od gorućega grma do slobode dug je put. Ali taj put počinje ondje gdje vapaj potlačenih ima veću težinu od faraonove računice.
Papa se poziva i na svetoga Augustina. U Lukinoj prispodobi, primjećuje Augustin, „bogataševo ime se ne spominje, već samo siromahovo”. Taj se čovjek zove Lazar. Onaj kojega je bilo najlakše zaobići pred vratima kuće ostaje u našem pamćenju kao osoba. Žena iz kanadskog istraživanja za nas je ostala bezimena. Ipak, njezino iskustvo možemo uzeti ozbiljno. Poštovati nečije ime znači i poštovati odluku te osobe da ga ne otkrije.
U istoj poruci Papa kaže da po Crkvi „Isus daje kruh i prijateljstvo”. Kruh je tu stvaran. Treba ga čovjek koji nema od čega pripraviti večeru. A prijateljstvo se vidi po tome može li taj čovjek biti s nama i razgovarati s nama, a da svaki put iznova ne mora objašnjavati svoju nevolju. Njegov život ima i drugih tema. I one nas se tiču ako nam je do njega stalo.
Kad čujemo: „Nitko se nije javio”, obično pomislimo da nikomu ništa ne treba. Žena iz kanadskog istraživanja pomaže nam da tu rečenicu čujemo drukčije. Znamo da se nije javila. Da joj pomoć nije trebala, to nikada nije rekla.

