Ovotjednu emisiju Nada koja liječi urednica i voditeljica psihologinja Marijana Grgić nazvala je „Salata od radnika u mentalnom zdravlju“. Govorila je o tome tko nam sve nudi pomoć, što zapravo znače nazivi kojima se ti ljudi predstavljaju i kako se snaći kada nam je pomoć doista potrebna…
U zadnje vrijeme jako me zabrinjava količina pseudoznanstvenika na društvenim mrežama koji se brinu za mentalno zdravlje velikog broja ljudi.
Zamislite da vam je teško. Već neko vrijeme slabo spavate, teško se koncentrirate i primjećujete da vam je sve napornije obaviti ono što ste prije obavljali bez puno razmišljanja. Odlučite potražiti pomoć. Upišete nekoliko riječi na internetu i odjednom vam se pojavi deset ljudi koji vam nude deset objašnjenja. Jedan kaže da imate ADHD. Drugi kaže da nosite traumu iz djetinjstva. Treći vas uvjerava da su vam problem obiteljski odnosi, a četvrti vam nudi da očistite energiju, a peta osoba kaže da su ti grijesi predaka?
I onda se čovjek s pravom pita: dobro, kome se ja zapravo trebam javiti?
Meni nije čudno da ljudi povjeruju nekome tko im se obrati jednostavnim jezikom i opiše nešto u čemu se mogu prepoznati. Kada vam mjesecima nitko nije pomogao razumjeti što se događa, veliko je olakšanje čuti objašnjenje koje na prvu ima smisla. Ali baš u tom trenutku, kada vam je lakše jer napokon imate neku riječ za svoju teškoću, dobro je provjeriti je li to objašnjenje uopće točno.
PRIMJER IZ SAVJETOVALIŠTA
Evo kako to zna izgledati u savjetovalištu. Naruči mi se osoba i već na početku razgovora kaže: „Marijana, ja imam ADHD.“ Pitam je je li bila na procjeni, a ona mi kaže: „Nisam. Gledala sam videe na TikToku i Instagramu. Jedan čovjek nabrojio je znakove i ja sam se prepoznala u gotovo svemu.“
Kaže mi da zaboravlja dogovore. Krene raditi jedno pa prijeđe na drugo i na kraju dana ima osjećaj da je cijeli dan nešto radila, a ništa nije dovršila. Kada joj netko govori, uhvati se da je izgubila nit razgovora. Njoj to smeta, a u zadnje vrijeme primjećuju i drugi.
I ja to uzimam ozbiljno. Pitam je: „Otkad vam se to događa? Kako vam je bilo u školi? Je li vam i tada bilo teško pratiti nastavu ili ste to počeli primjećivati tek posljednjih mjeseci? Događa li vam se isto kod kuće i na poslu? Kako u zadnje vrijeme spavate?“
I tu se razgovor otvori. Možda mi kaže da se ne sjeća kako joj je bilo u školi. Možda se sjeti da joj je oduvijek trebalo više vremena da završi zadatke. Možda mi kaže da je posljednjih šest mjeseci pod pritiskom i da noću spava po četiri ili pet sati. Svaki od tih odgovora vodi do novih pitanja. Na prvom razgovoru ne moramo imati konačan odgovor. Možemo, međutim, jasnije odrediti što treba ispitati i kome se obratiti za procjenu.
Voljela bih da me ovdje razumijete. Nekome je baš video na internetu prvi put dao riječi da kaže što ga muči. Možda je godinama mislio da je jednostavno neorganiziran i laknulo mu je kada je čuo da postoje različita objašnjenja za ono što doživljava. Dobro je ako ga je to potaknulo da zatraži pomoć. Ali što kada čovjek povjeruje da je procjena već obavljena, a osoba koju je slušao zna o njemu onoliko koliko zna o svima ostalima koji su taj video pogledali.
Slično je i s onim popularnim pitanjem kako prepoznati narcisa. U savjetovalištu možete opisati partnera koji vas ponižava, koji vam prijeti ili koji vas kontrolira. O tome možemo razgovarati odmah. Mogu vas pitati što se konkretno događa, kako to utječe na vas i imate li podršku. Da bismo ozbiljno shvatili ono što proživljavate, ne treba mi dijagnoza čovjeka s kojim nikada nisam razgovarala.
TKO JE TKO U MENTALNOM ZDRAVLJU?
Idemo sada objasniti razlike. Netko me pita: „Što će mi psiholog ako već idem psihijatru?“ Netko drugi misli da je psihoterapeut samo drugi naziv za psihologa. Razumijem tu zbrku jer se ti nazivi u svakodnevnom govoru doista miješaju.
Psihijatar je liječnik koji je nakon studija medicine završio specijalizaciju iz psihijatrije. Njegov posao uključuje razgovor s pacijentom, procjenu psihičkoga stanja, postavljanje dijagnoze u suradnji sa psihologom koji koristi baterije testova koje su razvili psiholozi i liječenje. Kada procjenjuje što vam se događa, razmatra i tjelesno zdravlje, druge bolesti i lijekove koje možda već uzimate. Može propisati lijekove i pratiti kako na njih reagirate.
Psiholog je završio studij psihologije. Tijekom studija uči o razvoju čovjeka, ponašanju, emocijama, percepciji, pažnji, pamćenju i biološkim osnovama psihičkih procesa. Uči kako se provodi istraživanje, kako se psihološki testovi koriste i što iz njihovih rezultata možemo zaključiti. Psiholog osposobljen za psihološku procjenu povezuje ono što osoba kaže u razgovoru s drugim dostupnim informacijama i, kada je potrebno, rezultatima odgovarajućih testova.
Naravno, psiholozi rade u različitim područjima. Netko radi s djecom u školi, netko u organizacijama, netko u zdravstvu, a netko u savjetovalištu. Zato i psihologa možete pitati kakvo iskustvo ima upravo s teškoćom zbog koje mu se javljate. Ista diploma ne znači da smo svi radili s istim ljudima i istim problemima.
Sjećam se početka svojega studija. Upisalo nas je oko stotinu i dvadeset. Profesor je podignuo ruku, pokazao pet prstiju i rekao da će nas otprilike toliko proći dalje. Onda se našalio da smo možda došli na psihologiju riješiti svoje probleme, a da ćemo ih tu dobiti još više. Svi smo se nasmijali. Poslije, kad su došli statistika, ispiti i noći učenja, ta nam je šala zvučala malo drukčije.
Ponavljali smo ispite. Nekome je zbog jednoga ispita otišla i godina. Bilo je puno rada i ponešto suza. Danas sam ponosna na to obrazovanje, između ostaloga jer sam na studiju naučila koliko je lako imati dojam o nekoj osobi i koliko je više rada potrebno da taj dojam provjerimo. Ponekad je najpoštenije što čovjeku možemo reći: „Još nemam dovoljno podataka da vam na to odgovorim.“
Psihoterapijska edukacija ima svoju svrhu. Psiholog ili psihijatar može je završiti i tako na svoje obrazovanje nadograditi znanja i vještine iz određenoga terapijskog pravca. Ovisno o programu i propisima, odgovarajuću edukaciju mogu završiti i osobe drugih struka. One mogu biti dobri psihoterapeuti unutar svojih kompetencija. Tom edukacijom ne stječu diplomu psihologije, medicinsko obrazovanje ili specijalizaciju iz psihijatrije. U Hrvatskoj, primjerice, zakon za ovlaštenoga psihoterapeuta predviđa određeno prethodno obrazovanje i najmanje četiri godine specijaliziranoga psihoterapijskog školovanja. U BiH još nemamo oko toga zakon koji je stupio na snagu.
Ako vam netko kaže da je psihoterapeut, sasvim je u redu pitati što je točno završio. Je li to dio duljeg programa? Je li još u edukaciji? Radi li pod supervizijom? Za kakav je rad osposobljen? Dobra edukacija se može opisati vrlo konkretno. Osoba bi vam trebala moći reći gdje se školovala, što je završila i kakvu uslugu nudi.
A coaching? Ako vam netko pomaže posložiti tjedne obveze, postaviti ciljeve ili se pripremiti za promjenu posla, možete razgovarati o tome je li vam ta vrsta pomoći korisna. Ako vam ista osoba počne govoriti koji poremećaj imate, zašto vam lijekovi ne trebaju ili kakvu ste traumu navodno potisnuli, tada je to crvena lampica. Naziv coach sam po sebi ne govori da je osoba osposobljena za kliničku procjenu ili liječenje.
KAKO RAZLIKOVATI TERAPIJSKI PRAVAC OD OBEĆANJA?
Uzmimo za primjer kognitivno-bihevioralnu terapiju, odnosno KBT. Ako osoba zbog straha više ne vozi automobil, u razgovoru možemo istražiti što predviđa da će joj se dogoditi čim sjedne za volan, što tada osjeća i što čini da bi se zaštitila. Zatim se, prema procjeni i uz dogovor s osobom, može raditi na postupnom suočavanju s onime što izbjegava. KBT je opsežno istraživan, a konkretan postupak bira se prema teškoći s kojom osoba dolazi.
Logoterapija Viktora Frankla više prostora daje pitanjima smisla, vrijednosti, slobode i odgovornosti. Recimo, čovjeku se dogodilo nešto što više ne može promijeniti. U razgovoru može istražiti što mu je i dalje važno i što mu je u takvim okolnostima još moguće učiniti. To ne znači da mu terapeut treba objašnjavati zašto se nešto dogodilo ili mu govoriti kakav smisao mora pronaći. O tome razgovaramo s čovjekom i slušamo njegov odgovor. Ja sam inače logoterapijskog pravca osobno.
Obiteljske konstelacije razlikuju se od obiteljske psihoterapije i one su čisti new age i pseudoznanost. Ako vam netko na radionici kaže da sada zna što se dogodilo vašoj baki ili da je upravo otkrio zašto ste se razboljeli, pitajte ga na čemu temelji tu tvrdnju ili još bolje, odite raditi nešto korisnije.
Slično bih razdvojila različite uporabe hipnoze, recimo kada netko nudi regresiju u prošle živote ili tvrdi da pod hipnozom može pouzdano otkriti zaboravljenu traumu. Posebno bih bila oprezna kada vam netko najprije sugerira što vam se vjerojatno dogodilo, a zatim sliku koja vam se pojavila predstavi kao dokaz da je bio u pravu.
Kao katolkinja želim reći i ovo. Kad netko govori o vibracijama, čišćenju energije ili porukama predaka, pitajte što to zapravo znači i što se od vas traži.
Katekizam jasno govori o gatanju, zazivanju pokojnika i pokušaju upravljanja okultnim silama, pa i onda kada se time obećava ozdravljenje. Vrijedi provjeriti i obrnutu situaciju. Ako se netko oglašava kao kršćanski savjetovatelj i meni je njegov govor o vjeri blizak, svejedno ga mogu pitati za obrazovanje. Dijeliti nečiju vjeru i znati stručno raditi s njegovim psihičkim teškoćama dvije su različite stvari.
ŠTO NAM GOVORE ISTRAŽIVANJA?
Vratimo se sada osobi koja je kod mene došla nakon što je na internetu pogledala videozapise o ADHD-u. Koliko su takvi videozapisi zapravo točni?
Anthony Yeung i suradnici objavili su 2022. godine u časopisu The Canadian Journal of Psychiatry analizu stotinu najpopularnijih TikTok videa o ADHD-u. Zanimalo ih je mogu li gledatelji iz njih dobiti korisne informacije. Od stotinu videa, 52 ocijenjena su kao obmanjujuća. Dvadeset sedam prikazivalo je osobno iskustvo, a 21 video ocijenjen je korisnim. Sadržaji koje su objavljivali zdravstveni stručnjaci u prosjeku su bili kvalitetniji i korisniji.
Meni je tu važna razlika između osobnog iskustva i tvrdnje o drugim ljudima. Mogu snimiti video i reći: „Ovako ADHD izgleda kod mene.“ Mogu opisati što mi otežava dan i što mi je pomoglo. Ali ako kažem: „Ako i vi radite ove tri stvari, imate ADHD“, tada sam već iznijela tvrdnju o ljudima koje ne poznajem. U dijelu obmanjujućih videa istraživači su upravo to primijetili: teškoće koje se mogu javiti i u drugim stanjima prikazane su kao da upućuju baš na ADHD. Ovo istraživanje govori o određenom uzorku TikTok videa. Iz njega ne možemo zaključiti da je svaki video o mentalnom zdravlju netočan. Možemo, međutim, zapamtiti da prepoznavanje u nečijem opisu može biti dobar razlog da postavimo pitanje, a odgovor tražimo u procjeni.
Drugo istraživanje objavljeno je 2026. godine u časopisu JAMA Network Open. Margaret Sibley i suradnici anketirali su 481 osobu koja pruža ADHD coaching klijentima u Sjedinjenim Američkim Državama. Među onima koji su odgovorili na pojedina pitanja, 85 posto nije imalo zdravstvenu licencu, a 90,5 posto nije primalo kliničku superviziju. Gotovo polovica ispitanih oglašavala se na društvenim mrežama. Većina je navela da njihovi klijenti coaching koriste uz formalnu skrb za ADHD. Istraživanje nije mjerilo je li klijentima coaching pomogao ili naštetio.
Što je onda tu bitno za nas? Ako se javite nekome da vam pomogne organizirati obveze, dobro je da oboje znate na čemu radite. A ako mu tijekom razgovora kažete da se mjesecima ne možete naspavati, da jedva funkcionirate i da vam se stanje pogoršava, važno je znati kako će reagirati. Hoće li vam pomoći doći do odgovarajuće procjene ili će vam ponuditi još sastanaka za isti problem koji nije osposobljen procijeniti? Tu se za mene vidi odgovornost. Pružatelj usluge treba znati kada je njegova pomoć primjerena i kada vam treba netko drugi.
Treći rad izabrala sam zato što želim reći i nešto o tome što ljudi mogu dobiti od dobro organizirane skrbi. Janine Archer i suradnici u Cochraneovu su pregledu obuhvatili 79 randomiziranih istraživanja s više od 24 tisuće sudionika. Proučavali su suradničku skrb za depresiju i anksioznost. U takvu modelu postoji dogovoren plan, netko redovito prati stanje osobe, a liječnik i ostali uključeni stručnjaci međusobno se savjetuju. U usporedbi s uobičajenom skrbi pronađeni su bolji ishodi za depresiju i anksioznost, s dokazima koristi do dvije godine. Zabilježena su i poboljšanja kvalitete života povezane s mentalnim zdravljem.
To u svakodnevnom životu možemo zamisliti ovako. Došli ste po pomoć jer vam je teško raditi, spavati i biti prisutni s obitelji. Dogovorili ste što ćete pokušati, a na idućem vas susretu netko pita što se u međuvremenu stvarno promijenilo. Ako vam je i dalje jednako teško ili vam je lošije, to postaje razlog da se plan ponovno razmotri. Možda treba uključiti drugog stručnjaka. Možda treba drukčije pristupiti problemu. Ovaj rad ne uspoređuje psihologe, psihijatre i terapeute po diplomama. On nam pokazuje korist od skrbi u kojoj netko preuzima odgovornost za praćenje, razgovara s kolegama i mijenja pristup kada je to potrebno.
KOME SE OBRATITI?
Ako vam psihičke teškoće remete svakodnevni život, možete početi razgovorom s obiteljskim liječnikom ili psihologom koji radi s tim teškoćama. Kada vam treba medicinska procjena psihičkih simptoma ili razgovor o lijekovima, u tome vam može pomoći psihijatar. Ako tražite psihoterapiju, pitajte osobu što je završila, za što je osposobljena i ima li iskustva s onime zbog čega joj dolazite.
Ja bih prije prvoga susreta postavila sasvim jednostavno pitanje: „Ovo me muči. Imate li iskustva s tim i kako biste radili sa mnom?“ Ako vam netko odgovori nazivom metode koju ne razumijete, slobodno pitajte što će se konkretno događati na susretima. Možete pitati i kako ćete zajedno znati pomaže li vam taj rad. To su normalna pitanja. Da ih netko postavi meni, očekivala bih od sebe da mu odgovorim jasno.
Posebno bih zastala kada mi netko jamči izlječenje prije nego što me uopće saslušao, kada mi kaže da prekinem liječenje koje mi je propisao liječnik ili kada mi svako pitanje o njegovoj metodi protumači kao moj otpor. U takvoj situaciji provjerite što vam je rečeno i na drugome mjestu. Slobodno i na trećem, ako treba.
BIBLIJSKI DIO
Dragi slušatelji, za kraj bih voljela da se zaustavimo kod jednoga odlomka iz Knjige Sirahove. U trideset osmom poglavlju Sirah se obraća čovjeku koji je bolestan. Najprije ga poziva da se moli, a nekoliko redaka poslije kaže mu: „Ali i liječniku mjesta daj, i njega je Gospod stvorio: nek’ nije daleko od tebe, jer i on je potreban.“
Volim što su te dvije stvari u istom odlomku. Čovjek se u bolesti može obratiti Bogu, a može dati mjesta i onome tko ima znanje da mu pomogne. Sirah govori o liječniku, a meni je taj odlomak važan i kada razmišljam o tome kako mi vjernici tražimo pomoć za svoje psihičke teškoće.
Zamislite da se već mjesecima budite sa strahom. Ujutro vam je teško otići na posao, a navečer ne možete zaspati. Molite, i to vam ponekad donese mir, ali ujutro vas opet dočeka ista teškoća. Možda se u nekom trenutku zapitate: „Zar mi Bog ne bi trebao pomoći ako dovoljno vjerujem?“ I onda vam je teško čak i izgovoriti da razmišljate o odlasku psihologu ili liječniku. Možda se bojite da će netko od vaših reći kako biste samo trebali više moliti.
Upravo bih vam tada pročitala te Sirahove riječi. Možete razgovarati sa svećenikom kojem vjerujete i reći mu što vam se događa u molitvi. Možete otići i na stručnu procjenu te otvoreno reći koliko dugo teškoće traju i kako utječu na vaš život.
Ako se za pomoć obraćate nekome tko nije vaše vjere, imate pravo reći da vam je vjera važna i da želite da to poštuje. Ako se obraćate nekome upravo zato što dijeli vašu vjeru, imate jednako pravo pitati što je završio i s kakvim teškoćama zna raditi.
Često razmišljam o tome da bi i nama koji radimo s ljudima dobro došlo malo više poniznosti. Čovjek mi povjeri nešto što možda nikome prije nije rekao. To što mi vjeruje ne znači da sada moram imati odgovor na sve. Ponekad mu mogu najviše pomoći upravo tako da priznam što ne znam i pomognem mu doći do nekoga tko zna više o tom konkretnom problemu.
SAVJETI ZA KRAJ
Ako ste već nekome otišli pa ste iz razgovora izišli s dijagnozom koju vam nitko nije objasnio ili s više straha nego što ste ga imali kada ste došli, možete potražiti drugo mišljenje. Jedno loše iskustvo ne mora odlučiti hoćete li ponovno zatražiti pomoć.
A ako ste se u nekom videu prepoznali, slobodno to spomenite na razgovoru. Recite što ste čuli i što ste kod sebe primijetili. Možda će upravo to biti dobar početak da zajedno vidite što se događa. Dovoljno je opisati kako vam je i što vam je postalo teško. Ne morate na prvi susret donijeti gotovu dijagnozu.
I još nešto. Kada nekome povjeravate svoje zdravlje, slobodno pitajte tko je ta osoba i što vam može ponuditi. To bih savjetovala i nekome tko se želi javiti meni. Želim vam da, kada vam zatreba pomoć, imate hrabrosti potražiti je i da naiđete na osobu koja će vas saslušati i pošteno vam reći kako vam može pomoći.
Marijana Grgić

