Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata i u 7:10. Emisije priređuju svećenici i časne sestre u tjednim ciklusima.
Ovog tjedna, od 12. do 17. prosinca 2022. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ pripremao je i kazivao fra Fran Ćorić, član Hercegovačke franjevačke provincije koji je na službi đakona u župi sv. Petra i Pavla u Mostaru. Ako ste ih propustili u našem programu, njegova svakodnevna promišljanja donosimo i na web stranici.
Duhovni poticaj Živo vrelo 17. prosinca 2022.
Gospodin želi da i ti budeš dio njegova evanđelja
Današnjim danom zakoračili smo u devetnicu pred svetkovinu Božića. Sutradan ćemo već stupiti u posljednji tjedan došašća. Vrlo je moguće da nas današnji evanđeoski ulomak može uspavati i djelovati nam dosadnim i bespotrebnim. Toliko imena koji nas se ne tiču. Jednostavno ne znamo što ćemo od njih niti zbog čega ih je evanđelist okupio i stavio na sam početak svog spisa. I zaista zamorno je slušati samo popis imena. Mogli smo to i učiniti kod svojih domova. Pronaći neku vrstu obiteljskog stabla i samo pročitati. I to bi bilo to. Ništa posebno niti atraktivno.
No nisu sve stvari onakve kakve izgledaju. Zanimljivo je promatrati ova imena kao samo skup informacija. Dobro, oni su tu. I dalje nam to ništa ne govori niti takvom popisu dajemo pretjerano važno značenje. Ali dočim malo zagrebemo ispod površine ili ako odustanemo od samo letimičnog pogleda na napisano, počinjemo shvaćati da se iza tih imena uistinu kriju ljudi. Toliko pojedinaca unutar mase. Toliko priča koje se kriju iza pojedinog imena. Toliko sudbina i odluka donesenih kao prekretnice u nečijim životima čiji je spomen ostao sadržan u imenu. Tko zna koliko li je samo tu bilo prisutno nepoželjnih stvari. Koliko li se samo puta znala na spomen nečijeg imena u našim mislima izvrtjeti cijela njegova prošlost ili neke od osobina koje su ga resile. Bile one dobre ili loše. A opet, Gospodin se ne stidi ući u takvu prošlost i takvu pozadinu odnosa. Kao da je na ovaj način htio reći kako mu nije važna situacija u kojoj se netko nalazi, nego da on samo želi biti prisutan u precizno tom kontekstu i sa svojom prisutnošću unositi nešto novo i pomalo strano. I nije mu nepoznanica spremnost ući u nešto neprikladno za opće poimanje Boga. On je na nebu vrlo lako mogao osigurati palaču da bi u njoj bio rođen njegov sin. Bez imalo muke mogao se pobrinuti da sve bude u redu. I zaista je bilo tako. Koliko god ponekad da s Isusovim životom nije izgledalo da je sve dobro, na kraju je opet Božja kontradiktornost izašla s lovorovim vijencem pobjede.
A koliko li tek na taj način može biti sve u redu u našem životu. Koliko možda naše ime u nečijoj svijesti prouzrokuje pozitivne ili negativne misli. Naravno da ne možemo biti narcisoidni mekušci koji se žele svidjeti svima, jer je to praktički nemoguće. Uvijek će se naći originalnih odjeka nas samih u svijesti drugih. I reakcije će po prirodnom zakonu biti podvojene. I ne smijemo bježati od toga, jer zamislimo kolikog li paradoksa ako svijetu dajemo neku kopiju, a ne same sebe. Na taj način, unutar ovog popisa imena, pronalazimo jedno malo mjesto da se tu upiše i naše ime. Jer nas Gospodin na to potiče i poziva. Želi da ti budeš dio njegova evanđelja na isti način na koji on želi biti dio tvog života. Potpuno i nepodijeljeno. I možda je to zaista jedna lijepa odluka za novi početak. Prihvatiti svoje ime i svoj zadatak. Svijet treba baš tebe! Bog te blagoslovio!
Duhovni poticaj Živo vrelo 16. prosinca 2022.
I naša djela mogu biti odraz Boga
Možemo reći da kršćanstvo uz sve svoje podjele u sebi nosi i dvije različite perspektive o kojima ćemo razmatrati u današnjoj emisiji. Prva bi bila ona koja u sebi nosi odvojenost od svega onoga što zahtjeva naš fizički angažman te izbjegavamo činiti bilo što, pribjegavajući u područje duhovnoga kako bismo umirili, vrlo često samo na psihološkoj osnovi, našu dušu. Možda to činimo zbog straha od pogreške ili neuspjeha ili zbog neke paraliziranosti koja nas tjera u pasivnost zone u kojoj nam je ugodno i u kojoj smo sigurni da nećemo učiniti neki grijeh tj. da nećemo učiniti skoro pa ništa. Kao da su takva religija i Bog u njoj jedna određena institucija koja jedva čeka ljudsku pogrešku kako bi ih okrutno kaznili. Uglavnom, ovdje religija poprima oblik pretjeranog duhovnjaštva koje u pozadini krije preplašenog pojedinca.
S druge strane Boga i vjeru se može promatrati s isključivo aktivističke strane. Moram biti na tom mjestu, moram pomoći svim ljudima, moram uporno žrtvovati sebe kako bi drugi bili u boljem položaju nego ja. Jer ukoliko ne budem sve to radio, uzalud mi je moliti i badava sam činio ova sva prethodna dobra djela. A i kada se odlučim napokon odvojiti neko vrijeme za molitvu i sjetim se da sam nešto propustio učiniti (što se vrlo lako može ostaviti za kasnije), odlučno ostavljam taj sveti čas po strani te odlazim – činiti nešto drugo. Bog tada poprima konture frustriranog računovođe kojeg neprestano treba zadovoljavati našim djelima, dok ona prizma duhovnog se smatra nepotrebnom i nepoželjnom.
Evanđelja nam pokazuju da Isus nije bježao niti od jednog niti od drugog. Radio je i povlačio se na molitvu. Ono što je kod njega inspirativno jest to što je znao pronaći onu finu liniju ravnoteže između toga dvoga. Imao je uredno postavljene prioritete te je svoje učenike podučavao kako posjedovati isto.
Ono što je fascinantno u današnjem evanđeoskom ulomku jest rečenica u kojoj Isus veli sljedeće: „Djela koja mi je dao izvršiti Otac, upravo ta djela koja činim, svjedoče za mene — da me poslao Otac.“ A upravo u ta djela ubrajamo i trenutke molitve i djelovanja. Kako nam evanđelje na jednostavan način tumači i objašnjava da je normalna naša potreba za nekoga tko će nam biti primjer. I da nam je uzor u nečemu važan. Netko tko je dao maksimum u nečemu. A naš Gospod je to na itekako jasan način dokazao i pokazao. Dragi slušatelji, ako smo svjesni potrebe za primjerom, zamislimo tek povjerenja kojeg nam je Bog dao da mi budemo primjer drugima! Da i naša djela mogu biti odraz Boga! Nikoga drugog, ni više ni manje nego samog Boga. Kako li je samo velik! On koji je takav, neka te blagoslovi!
Duhovni poticaj Živo vrelo 15. prosinca 2022.
Naša najdublja težnja je Krist
Skoro pa cijeli ovaj tjedan bit će obilježen evanđeoskim izvještajima koji spominju Ivana Krstitelja. Kao da nam se i na ovaj način želi dozvati u pamet činjenica da je on bio onaj koji je pripravio put za Gospodinov dolazak. Možemo reći da je poslužio kao određeni Božji lakmus papir, budući da je imao i sličnu sudbinu kao Isus. Svakako da je Bog znao kako će ljudi reagirati na njega – na način da će ga odbaciti, strpati u tamnicu i odrubiti mu glavu. Jer smo mi vrlo često takvi. Ponekad nam se istina i ne sviđa pa je želimo zataškati ili ubiti. Draže nam se hraniti ugodnim i privremenim lažima, dok neugodna, ali vječna i nebrojeno puta ljepša istina ostaje negdje po strani. Ali, dobro reče evanđelist Ivan: „Svjetlo u tami sja i tama ga ne obuze” (Iv 1,5). Koliko god se trudili, svjetlo istine će uvijek ostati kao vječna oprečnost tami. Pa i kada gledamo sa čisto logične strane, tama prestaje onog trenutka dočim se pojavi samo gorušica svjetla. Makar ona bila ograničena samo na ideju i prostor apstraktnog, treptaj svjetlost čini taj prostor tame oduzetim i uznemirenim. A tek koliko li konkretna djela doprinose tom rastu svjetla. Na koja smo pozvani i ti i ja!
Vraćajući se na Ivana Krstitelja, sam je propovijedao da će nakon njega doći onaj koji je veći od njega. Samim time, ako se Bog eksponencijalno najviše izrazio u Isusu Kristu, logično je da i mi ljudi smo morali uzvratiti istom mjerom. I bi tako. Koliko li ga je tek tame obavilo… izdaja i napuštanje od strane bliskih suradnika, udaranje, bičevanje, izrugivanje, majka ga je gledala kako umire te još štošta toga što samo može još više dati doprinos strahoti koja ga je zadesila. Ali konačni produkt odbacivanja Božjeg Sina bila je i dalje – smrt. Ništa više. Dakle krajnji cilj je isti kao i kod Ivana Krstitelja. Što nam ta činjenica može reći? Da taj produkt zla – smrt- nema zadnju riječ. Zlo, koliko god bilo jako, uzmiče pred silom snage i volje dobroga. Vrhunac ljudske izopačenosti postaje uništiv pred zahvatom života koje je otpočelo u plaču malog djeteta zbrinutog među volove i magarce.
I zamislimo sad, dragi čitatelji, koliko smo poraženi. Zbog čega? Možda zbog toga da postajemo svjesni kako je neko biće, koje je u konačnici Bog utjelovljen u Isusu Kristu, iznad nas zaista pametnije i sposobnije izvesti veće akrobacije dobra negoli zlo. Da je istina uvjerljivija od laži i da je svjetlost zaista bolja od tame. Na kraju krajeva, možda nam to želi reći da smo kao ljudi ipak u dubini našeg bića usmjereni na činjenje dobra drugom. Jer ono uvijek nadvlada. Nismo navikli na patnju koja sama u sebi nema smisla. Trpimo zbog nevolje drugih. Ne želimo rat, sukob, svađu i nemir. Uostalom, naša najdublja težnja, kako god ju nazivali, nije nitko drugi doli Krist. A on, on je mir naš (Ef 2,14). Bog te blagoslovio!
Duhovni poticaj Živo vrelo 14. prosinca 2022.
Gospodin nikada ne ostavlja bez odgovora
U našim uobičajenim obraćanjima Bogu, uvijek imamo neku sliku u glavi. Potrebna nam je predodžba takvog bića koja nam pomaže pri sabranosti unutar takvog dijaloga. I to je u redu. Jer nam je nepojmljivo razmišljati o nečemu što je van prostora i van vremena. I Isus, dok je hodao zemljom koristio je prispodobe kako bi nam, na nama razumljiv način pokušao dati zrnca shvaćanja onog što nas očekuje. Naše kasnije slike o Bogu, uslijed bogate i burne povijesti Crkve i razvijanja kršćanske duhovnosti, znaju biti onakve kakve nam odgovaraju u određenom trenutku ili životnom stadiju. Ne možemo govoriti da smo imali isti pogled na Boga kad smo bili djeca i kada ga promatramo s odmakom od nekoliko godina. I to je također u redu, budući da se kao ljudi uvijek mijenjamo i nije dobro da nam uvijek bude sve isto ili svejedno. Naravno da već ovdje uviđamo potrebu zdravog rasta u duhovnosti i spoznavanju Boga, a ne bolesno i sebičnošću zatrovano stavljanje Boga u kalup koji mu uopće ne pripada.
Današnji evanđeoski ulomak nam može biti od velike pomoći u ovom rastu. Vidimo da Ivan, bez obzira na okolnost zatvora, postavlja pitanja. Nije ga strah razmišljati korak dalje od svojih uvjerenja, ali i njih same dovesti u stanje ispita. Možda postavljanje pitanja stavlja i nas pred ispit. Jer, ako uzmemo da su naša uvjerenja sastavni dio našeg identiteta, kako ih onda uopće preispitivati? Znamo da su dobra i provjerena jer su morala doći do nas na način da smo iskusili određeno povjerenje prema takvom stavu. Sasvim je logično da bi onda ona kao takva bila valjana i ispravna. Ali zar nije žalosno ako istu sliku Boga imamo od, primjerice, prve pričesti pa sve do vjenčanja? Kao da bi, u kontekstu naslova ove emisije, naša duša postala mrtvo i suho vrelo. Shvatljivo je da je proces promjene zahtjevan i izazovan, ali skoro da je nemoguće zamisliti bilo kakvu ljepotu bez teškoće nastajanja? Primjerice, ljepota rođenja novog života, bez teškoće trudova ili odličnog uspjeha u školi bez teškoće učenja, pamćenja i razumijevanja?
Ono što je vrlo poticajno u ovom evanđeoskom ulomku jest činjenica da Gospodin nikada ne ostavlja bez odgovora. U ovom kontekstu, Isusov odgovor Ivanu mu je savršeno dao do znanja da je on onaj koji ima doći. Što će reći samo po sebi da je Isus odgovorio točno ono što je Ivan htio čuti. Jesi li ti taj ili nisi? Ali u našem kontekstu to ne mora uvijek biti tako. Na naša pitanja ili molitve Bog će odgovarati na način kojeg on smatra najprikladnijim i kada smatra najboljim da to učini. Možda to neće biti neki čudesni, na vanjsku očitovani, zahvat u našu stvarnost, možda će to biti nešto potpuno suprotno od onoga što smo očekivali ili će u nama ostati pusta tišina. Ali to ni po čemu ne treba značiti da je Bog odlučio samo šutiti i ništa ne činiti. To bi bilo korjenito suprotno od onoga što je činio u Bibliji, jer je Biblija kao takva, možemo reći, povijest dijaloga između Boga i ljudi. U konačnici, Bog koji samo šuti nije Bog u kojeg vjerujemo. Taj Bog je biće odnosa i poziva i tebe da ga bliže upoznaješ! Bog te blagoslovio!
Duhovni poticaj Živo vrelo 13. prosinca 2022.
Jadnik vapi i Gospodin ga čuje!
Antifona današnjeg otpjevnog psalma glasi: Jadnik vapi i Gospodin ga čuje! Usredotočimo se na nekoliko trenutaka na takvu osobu. Možda za ovo razmišljanje možemo razlikovati dvije vrste jadnika. Karakterne crte prvoga bi mogle biti one koje ga opisuju kao osobu koja je prepredeno svjesna sebe i živi u vlastitim slikama o sebi, koje su skoro pa uvijek lažne te ne dopušta nikome da ga se dotiče, ili ne daj Bože mijenja, kako bi iz svoje začahurenosti manipulativno pokušavao vladati svima. Uvjeren u svoju ispravnost, ne zaslužuje ništa drugo nego da ga se sažaljivo svede pod zajednički nazivnik jadnika.
Druga vrsta bi bila ona koja je ostala egzistencijalno bez ičega, bilo to u materijalnom smislu ili onom duhovnom. Apsolutna nula. Takvima ne preostaje ništa nego prozvati se jadnicima i odati se tjeskobnom koprcanju i bitci za bolje sutra ili se začarano vrtjeti oko osi vlastite bijede. Za razliku od prvog tipa, ovaj je svjestan osobnog konteksta i situacije u kojoj se nalazi.
U ovom trenutku bi bilo dobro uraditi određeni odmak i utvrditi težinu te točke u životu pojedinca kada postaje svjestan da je jadnik. Pokušajmo si dočarati koliku količinu hrabrosti treba imati taj čovjek koji je spreman svesti se među takve ljude. Kod ovog prvog je možda taj trenutak izrazito bolan, jer se ipak radi o temeljima koje je sam gradio i nedvojbeno je da će upasti u krizu preispitivanja svega što je radio. Jadnik kao takav, možda nije uopće ni svjestan da postoje i drugi koji su u njemu sličnom ili gorem stanju kada se on sam nalazi tu. Jednostavno, njegov jad ga sprečava gledati širu sliku. U svakom slučaju, taj izolirani dio vremena sam od sebe postaje prijelomna točka u životu jadnika. Razumski je reći da će kosina njegova života, koja je uz „naviknute“ uspone i padove, od ovog trenutka poprimiti oblik jezive padine. I što onda? Kako onda nastaviti dalje? Gdje pronaći utjehu i garanciju da će sve biti dobro?
Odvažno je tada promatrati ovaj psalam kao svjedočanstvo isplativosti borbe. Dok je samo jednom riječju spomenut jadnik, čitatelj se ne može oteti dojmu da je možda upravo on nakon određene prebrođene životne teškoće bio i autor ovih nekoliko redaka koje djeluju tako umirujuće, budući da proizlaze iz originalnosti iskustva boli i pada u ponor očaja. I uistinu biva tako da nam je psalmist dao do znanja da je taj jadnik vapio. Nije se predavao nevolji niti odavao događajima koji su slijedili kao posljedica njegova stanja. Ne! Vapio je! Ako želimo ići toliko daleko, možda je ovaj univerzalni psalmist naš Gospodin. Pa sjetimo se na trenutak Getsemanija. Tame. Agonije. Krvavog znoja. Ali i te smrtne borbe i prkosa! U konačnici i izbavljenja od časa predavanja vlasti smrti! Nemjerljiva je to nada koju nam taj događaj ulijeva, budući da ga promatramo iz perspektive uskrsnuća. Ne smrti, nego uskrsnuća! Stoga, dragi slušatelji, vjerojatno je da će se ozbiljnost života na neko vrijeme nastaniti i na vašu adresu. A to je samo trenutak da vi otpočnete pisati vaš psalam. Bog vas blagoslovio!
Duhovni poticaj Živo vrelo 12. prosinca 2022.
On je nama došao prvi
Došašće kao takvo nužno je obilježeno susretom. Prije svega, njegova uočljiva dimenzija krije se u iščekivanju Božjeg rođenja, kod nas lijepo nazvanog Božić. Mali Bog. I već ovdje bi bilo dobro prekinuti naše razmatranje. Možda nam tu već pamet i riječ staju. Jer, puka pomisao da Bog može i hoće postati čovjek, uzeti obličje ranjenog i vremenom omeđenog stvorenja, sasvim dovoljno zaokuplja naše misli da nam ne dopušta ništa drugo nego pohitati u susret takvom nečem ili bolje reći nekom, neobičnom i novom. Susresti se na mjestu gdje svaka naša misao i djelovanje prestaje, a tron odnosa preuzima promatranje neočekivanog, ne može ništa drugo prouzrokovati nego lijepi paradoks tišine koja govori.
U Svetoj Zemlji, mjesto Gospodinova rođenja je označeno zvijezdom te da joj se priđe bliže, potrebno je prignuti koljena. Kao da nam se tim mjestom želi ponovno dozvati u pamet da veliki događaji i susreti počinju djelima poniznosti i nijekanja vlastite veličine. Možda nam to mjesto želi vikati da za nešto veliko treba gledati duboko, a ne površno i mehanički. Također je moguće da nam želi poručiti da smo svi mi nekad bili (i da smo još uvijek) djeca kojima je ponekad potrebna pomoć nekoga sposobnijeg od nas. Koje li jedinstvenosti takvoga susreta!
Kao i za bilo koji susret činimo određenu pripremu. Bilo to od uobičajenih odlazaka na prijateljska druženja preko, primjerice, odlazaka na koncerte do bilo kojeg susreta koji nam može pasti na pamet. Možda je i ova emisija jedan od nekih susreta. Pripremili ste svoje radio prijemnike na određenu frekvenciju te se sada susrećete s nečim što vam ova emisija nosi. No, ni u kojem slučaju ne možemo do u tančine znati što će nam određeni susret sa sobom donijeti. Možemo pretpostaviti neke pojedinosti susreta, ali zaista nikada nećemo moći prozreti i predvidjeti svaki trenutak tog događaja. Pa zbog toga ni ne čudi što nam Crkva daje četiri tjedna da se intenzivnije pripravimo za Božji dolazak. Promatrajući to i perspektive vječnosti, četiri tjedna su zaista malo. Koliko bi nam života trebalo da pripremu za taj susret ostvarimo do kraja? Ali upravo u tu nesigurnost dolazi Bog. On je nama došao prvi, čak nas uhvatio nespremne i pored toga dao nam sve što je imao da možemo koristiti kao susret s njim, počevši od sakramenata do jednostavnih svakodnevnih molitava. Kao da je znao da nećemo moći shvatiti da nas je pohodio pa nam želi ostaviti trajni spomen na sebe.
Vrlo se lako može dogoditi da taj susret svedemo na samo njegove vanjske okvire. Možda naš susret s malim Bogom i ne treba previše ovisiti od kalendara, datuma i bogatog stola. Vrlo je moguće da se to našašće osoba dogodi već danas i tu gdje jesi. Samo otvori oči. Pogledaj ondje gdje znaš da je špilja u koju nikad ne bi zavirio. I tu ćeš pronaći malo dijete koje te zove na susret. Bog te blagoslovio!
