Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Emisije priređuju svećenici i časne sestre u tjednim ciklusima.
Ovog tjedna od 15. do 20. siječnja 2024. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ pripremala je i kazivala s. Dominika Anić, školska sestra franjevka Krista Kralja, članica Provincije Svete obitelji u Hercegovini, koja je na službi u Bijelom Polju.
Duhovni poticaj Živo vrelo 20. siječnja 2024.
Ulje prijaznosti
Nekoć je živio čovjek koji je uvijek sa sobom nosio posudicu s uljem. Kad bi prolazio kroz vrata koja su škripala, podmazao bi ih. Ako su se vrata teško otključavala, nauljio bi ključanicu. Život mu je prolazio tako da je s uljem podmazivao sva škripajuća mjesta i olakšavao prolaz onima koji su dolazili za njim.
Ljudi su mu davali ružne nadimke: čudak, luđak, siromah, ograničeni, onaj koji nije pri čistoj… A čovjek je nastavljao sa svojim poslom i uvijek iznova punio svoju posudicu uljem kad bi se ispraznila. Nije čekao da naiđe na škripajuće mjesto, pa da tada ode po ulje. Ne, posudicu s uljem je uvijek imao pri ruci.
Mnogo je života koji “škripe” i na putu do mnogih ljudi se vrata teško otvaraju. Treba nam ulje prijaznosti, otvorenosti za drugoga, mudrosti, opraštanja. Ta je vrsta ulja važna za pravi kršćanski način života. I takvo ulje ljubavi imamo uvijek sa sobom – kao pametne djevice u Evanđelju.
Duhovni poticaj Živo vrelo 19. siječnja 2024.
Hrabro! Nova prepreka
U rafineriji je bio izbio veliki požar. Plameni jezici parali su nebo, a digao se i gusti, tamni dim. Vrućina je bila tako strašna da su vatrogasci svoja vozila morali parkirati daleko od požara. činilo se da požar nije moguće savladati.
Iznenada se iz daljine čulo vatrogasno vozilo kako se približava. Jurilo je niz cestu i zaustavilo se tik pred vatrom. gasitelji su iskočili iz vozila i počeli gasiti požar. kad su ostali vatrogasci, koji su stajali na sigurnoj udaljenosti, to vidjeli, brzo su srušili postavljene prepreke i sukobili se s vatrom. Tako su ogradili i zaustavili požar.
Ljudi, koji su gledali tu akciju, mislili su: “Kako je hrabar morao biti vozač toga vatrogasnog vozila!” Odlučili su mu dati priznanje za izuzetnu hrabrost.
Na svečanosti dodjele odlikovanja, zapovjednik je rekao hrabrom vozaču: “Dajem vam priznanje za izuzetno hrabro djelovanje. Vaša je zasluga da nije došlo do još veće materijalne štete, a možda ste spasili živote mnogih ljudi. Osjećam se vašim dužnikom. Ima li nešto posebno što biste željeli imati?”
Vozač bez razmišljanja odgovori: “Nove kočnice.”
Koliko nam puta neugodne okolnosti u kojima se nađemo pomognu otkriti naše skrivene sposobnosti. Odnosno, mnoge sposobnosti nebi nikada otkrili da se nismo našli u nevolji.
Duhovni poticaj Živo vrelo 18. siječnja 2024.
Cijena navike
Ako žabu stavimo u hladnu vodu, veselo će zaplivati. To nije ništa čudno, sve žabe vole hladnu vodu.
No ako žabu stavimo u posudu s vrelom vodom, pokušat će iz nje iskočiti. Ali ni to previše ne iznenađuje. Žabe ne vole vruću vodu.
Iznenađujuće je nešto drugo. Ako žabu stavite u posudu s hladnom vodom, a zatim vodu polako zagrijavate sve do vrelišta, žaba neće pokušati iskočiti iz posude. Polako se navikava na promjenu, polako se navikava na svoju smrt…
Neka je gospođa pričala: “Redovito sam išla na misu. No jedne sam nedjelje propustila misu. Osjećala sam se nelagodno i nešto mi je nedostajalo. Drugu sam se nedjelju već bolje osjećala i misa mi nije više toliko nedostajala. Treću nedjelju još i manje. Sve dok mi više uopće misa nije nedostajala i počelo mi se činiti normalnim da više ne idem u crkvu. navikla sam se na to. kad sam se opet počela vraćati u crkvu, nije mi bilo jednostavno ni lako. Znate, čovjek brzo stekne loše navike, a dobre polako i teško.
Duhovni poticaj Živo vrelo 17. siječnja 2024.
Kopaj malo dublje
Dva brata, gorljivi tragači za zlatom, prodali su sve što su imali i pošli tražiti zlato. našli su sjajnu zlatnu žilu i pripremili sve za početak kopanja. U početku je sve išlo jako dobro, a onda se dogodilo nešto čudno. Zlatna je žila nestala. Došli su do njenog kraja. Braća su još neko vrijeme tražila ali bez uspjeha. konačno su ljuti odustali.
Jeftino su prodali opremu i pravo za iskop i vlakom se vratili kući.
Čovjek koji je od njih kupio rudnik, molio je inženjera da prouči nalazište. Taj je novome vlasniku savjetovao da kopa tamo gdje su prethodni vlasnici prestali s kopanjem. I nekoliko metara dublje, novi je vlasnik pronašao zlatnu žilu.
Malo više ustrajnosti bi od braće načinilo milijunaše. Slično je i s našim duhovnim zlatom. kad u duhovnome životu ne pronađemo odmah zlato (nismo uspješni), odustajemo. često bi trebalo samo nekoliko zamaha dublje, samo poslušati savjet nekoga tko je dulje na duhovnom putu, koji nas dobronamjerno potiče da ustrajemo tamo gdje smo počeli. I zasigurno ćemo doći do iskustva.
Duhovni poticaj Živo vrelo 16. siječnja 2024.
Računati s raspuklinama i koristiti ih
Talijanski umjetnici Donatello i Michelangelo su bili suvremenici. jednoga dana je Donatello dobio veliki komad mramora. kad ga je detaljno pregledao, zaključio je da ima previše raspuklina i da je za njega neupotrebljiv. U to doba nije bilo hidrauličnih dizalica, pa su radnici teški blok premještali pomoću drvenih podmetača koje su stavljali ispod mramora.
Radnici nisu bili voljni teški kamen vući po istom dugom putu otkuda su ga dovukli, pa su odlučili ostaviti ga u istoj ulici ispred Michelangelove radionice. Kipar je bio poznat po svojoj rastresenosti, pa se, mislili su, neće ni sjetiti da nije naručio tri tone težak mramorni blok.
Kad je Michelangelo ugledao mramor, odmah je opazio raspukline i mrlje koje je zapazio i Donatello. Taj mu se komad mramora učinio izuzetno izazovnim za umjetničko djelo. Zato je Michelangelo prihvatio mramorni blok za koji je Donatello zaključio da mu je neupotrebljiv.
Michelangelo je započeo obrađivati “neupotrebljiv” kamen i stvorio jednu od najvećih svjetskih umjetnina – Davidov kip.
Zasigurno svi mi u svome životu imamo i mrlje i raspukline, ali to nije razlog da ne radimo na sebi.
Duhovni poticaj Živo vrelo 15. siječnja 2024.
Čistač izvora
Visoko u Alpama živio je tihi stanovnik šume. Općinsko ga je vijeće prije više godina platilo da čisti ostatke lišća, grančica i grana koje su padale u sabiralište vode iz kojega je grad crpio vodu.
Starac je redovito i savjesno čistio hrpe granja i lišća, kao i drugih predmeta koji su onečišćavali čistu vodu. S vremenom je gradić postao omiljeno turističko odredište gdje su ljudi provodili odmor. Voda je u rijeci bila kristalno čista. Mlinovi su bez teškoća radili dan i noć, polja su redovito navodnjavana i pogled na gradić i okolicu bio je prelijep kao na razglednicama.
Prošle su godine. Jedne su se večeri sastali članovi gradskog vijeća na raspravu o novom proračunu. Jedan od članova je primijetio izdatak za plaću starcu koji je održavao okoliš oko izvora. Upitao je: “Tko je taj starac? Zašto ga godinama plaćamo? Je li ga tko vidio? Koliko znamo, oko izvora ništa više ne raste! Više ga ne trebamo!“ Gradsko je vijeće starca jednoglasno otpustilo iz službe.
Nekoliko se tjedana ništa nije promijenilo. Najesen je počelo otpadati lišće. Padalo je u izvor, u rijeku i potoci su ga nosili do sabirališta. Tako su jedno popodne mještani opazili u sabiralištu rumeni odsjaj vode. Idućih tjedana po rijeci su plivale sluzave mrlje iz kojih se širio neugodan zadah. Uskoro su se počela zaustavljati mlinska kola. Turisti su otišli s lastavicama. Počele su se pojavljivati razne zarazne bolesti i hvatati stanovnike mjesta. Gradsko vijeće je sazvalo izvanrednu sjednicu. Shvatili su svoju veliku pogrešku – željeli su uštedjeti nešto novca i otpustili su starog čistača. Opet su ga zaposlili i već za nekoliko tjedana rijeka je opet postala čistom. Mlinska su se kola opet počela vrtjeti i novi se život opet vratio u planinski gradić.
A kako se zvao čistač izvora? Prema nekim pričama koje su kružile gradom, zvao se Jošua, Isus, molitva, Budnost. Osjećamo li mi u svome životu potrebu za nekim tko bi čuvao i bdio nad našim izvorom? Ili se i nama čini da je čistač nepotreban ili prekobrojan?
