Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Emisije priređuju svećenici i časne sestre u tjednim ciklusima.
Šestog tjedna u ovoj 2021. godini, od 15. do 19. veljače, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ pripremao je i kazivao fra Julijan Madžar, mladi svećenik Bosanske franjevačke provincije koji je na službi u Livnu. Ako ste ih propustili u našem programu, sve ih možete preslušati i ovdje na našoj web stranici.
Duhovni poticaj Živo vrelo 20. veljače 2021.
Ispovijed – neprocjenjivi dar
U ovom svetom vremenu korizme naglašavamo Božje milosrđe koje se konkretno najbolje vidi kroz sakrament ispovijedi. Sakrament ispovijedi nije sudnica, nije mjesto gdje svećenik jedva čeka kad će netko doći i na njega galamiti i osuditi ga. Ne, ispovijed je mjesto susreta s Bogom. Ispovijed je odnos s Isusom što se može slikovito opisati kao strelica koja od ispovjednika ide prema svećeniku i dalje do Isusa i vraća se istim smjerom. Svećenik je samo sredstvo susreta osobe s Isusom. Stoga, shvatimo ispovijed kao mjesto i trenutak radosti, jer u trenutku odrješenja čovjek postaje novi čovjek. To je ono što nam danas fali ta svijest da ispovijed čini čovjeka novim. Potrebno je shvatiti da je ispovijed zapravo oslobođenje. Tri su pretpostavke za plodonosnu ispovijed: iskrenost, poniznost i poslušnost.
- Iskrenost – Ispovjednik je liječnik duše. Kako liječnik može propisati lijek ako ne poznaje bolest? Često se bojimo što će svećenik misliti o meni ako budem sasvim iskren i ako barem malo ne ublažim grijehe i ne uljepšam? Ispovijed je užarena peć Božjeg milosrđa i sve se baca u tu peć Božje ljubavi. Zato je otvorenost onih koji se ispovijedaju dar i nama, a radosno je iskustvo da smo oruđe u Isusovim rukama.
- Poniznost – poniznost je povezana s istinom da sebe vidimo onakvima kakvi doista jesmo. Nijedna krivnja nije prevelika ako ju se imenuje i s povjerenjem baci u Božje milosrđe kao u užarenu peć. Neimenovana, nepoznata i neizrečena krivnja muči i opterećuje. Tek kad s povjerenjem pristupamo Božjem milosrđu više ne moramo potiskivati krivnju, ona može naći jezik i izlječenje. Trebamo naučiti promatrati svoju krivnju znajući da Božje milosrđe može prevladati i najveću i najtežu krivnju.
- Poslušnost – poslušnost vežemo uz strah kako na ispovijed idemo čovjeku. Zašto moram ići nekom čovjeku i njemu se ispovijedati? To je samo grešnik ako i ja, običan čovjek. To ću ja riješiti sa svojim Bogom. Kaže Sestra Faustina – on nije običan, jer ima božansku moć, na ispovijed idem tebi Isuse, a ne čovjeku.
Ispovijed je čin povjerenja da mi Isus govori po svećeniku, zato je nužna i spasonosna. Otiđimo ovu korizmu na ispovijed k svećeniku znajući da koliko god se ispovijedali svećeniku da nam Isus oprašta grijehe.
Duhovni poticaj Živo vrelo 19. veljače 2021.
Put križa – biti potpora
Svaki korizmeni petak molimo našu lijepu pučku pobožnost – put križa. Kad razmišljamo o križu najčešće mislimo na neke svoje životne probleme koji su nam tragični i teški, te ih sve stavimo pod zajednički nazivnik da je to naš križ. Koliko god je Isus na putu križa propatio, boljelo ga je i bilo mu teško, ipak je taj križ prihvatio drage volje. Zato se u pobožnosti Puta križa i kaže – prigrli svoj križ, u križu je spasenje! Zašto je Isusu križ, koji mu stvara bol i teret, postao drag? Postao mu je drag jer ga je prihvatio s ljubavlju. Zato svaki put kada bilo čemu u životu dodamo dozu ljubavi, to više nije križ, teret i bol, nego blagoslov. Time nam sve ono što se činilo i izgledalo besmisleno postaje itekako smisleno, ima svoj sadržaj i smisao.
Danas ćemo spomenuti jednu osobu koju susrećemo na putu križa, a to je Šimun Cirenac, koji pomaže Isusu nositi križ. Danas nam treba Šimuna Cirenaca. Kako možemo postati Šimun Cirenac? Postajemo svaki put kad prema drugoj osobi u potrebi nastupimo s ljubavlju, a ne s nekim lažnim suosjećanjem, interesom i slično. Ovdje je jedno svjedočanstvo jedne majke koja ima dijete s poteškoćama u razvoju gdje ona kaže – budite potpora, svakome je lakše nositi križ ako ima svoga Šimuna Cirenca. Svima dajemo priliku biti uz nas. U našim životima su važni neki ljudi koji nam godinama nisu fizički blizu i ne mogu nam ponuditi ni ručak niti pomoć u bilo kojem poslu, ali oni mole za nas. Za koliko blagoslova imamo zahvaliti našim vrijednim moliteljima. Koliko smo puta u teškim situacijama osjetili kako se nešto iznenada rješava kao samo od sebe, iako je još jučer izgledalo kao nerješiv problem. Ponekad se mi kao roditelji umorimo, klone nam duh i nismo ni za molitvu više raspoloženi. U takvim trenutcima dođe neka milost i ohrabri nas, podigne, a da mi često ne znamo ni otkud. Uvijek u takvim trenutcima pomislim kako nas Bog zaista nikad ne ostavlja, nikad! Ne bojte se biti Šimun Cirenac u svojoj okolini.
Daj nam Bože biti poput Šimuna Cirenca – biti suputnici jedni drugima, ublažavati samoću bližnjima i biti ljudi zajedništva, gradeći mostove od srca do srca.
Duhovni poticaj Živo vrelo 18. veljače 2021.
Obraćenje u bolju osobu
Korzima kreće Isusovim nalogom – obratite se i vjerujte evanđelju. Nije to tek obični poziv, nego je to temelj Isusova djelovanja. Isus svoj poziv na obraćenje nije sveo samo na uski i privilegirani broj ljudi nego doslovno taj poziv upućuje svima. U Isusovo vrijeme bolesni, hromi, slijepi i gubavi su bili isključeni iz društva, jer se smatralo da je bolest posljedica grijeha i da ih Bog zbog toga kažnjava. Što Isus čini? Isus ide među odbačene i poručuje – Približilo se kraljevstvo Božje, obratite se i vjerujte evanđelju! Isus nam predstavlja milosrdnog Boga koji nas voli i ljubi. Zato Isus traži obraćenje i da se to obraćenje, ta nutarnja promjena čovjeka vidi u svakodnevnom životu. Što to konkretno znači na našem međuljudskom odnosu?
Pozvani smo mijenjati svoja mjerila. Trebamo se stalno boriti sa sobom ne suditi na prvu prema onome što vidimo, ne mjeriti ljude i ne davati etikete. Olako se razbacujemo etiketama. A tko sam to ja ili bilo tko pa mogu drugima davati neke etikete? Tko nas je ovlastio biti mjerilo? On ili ona je ovakav ili onakav – jer se meni tako čini ili tako se priča?! Kratko poznanstvo, jedva večera ili druženje – to su podaci koje imamo. Međutim, svi se u društvu predstavljaju fini, ali najbolje se vidi tko je kakav u obitelji. Sav nered među ljudima, ljutnja, ogovaranje dolazi on onih kojima ništa nije sveto i veliko, koji su zbog sitnih interesa spremni učiniti i ono najgore. Kad čovjek nije zaokupljen sobom, kad se ne izgrađuje kao vjernik i čovjek, zabavlja se drugima te čini mnoga zla i kvari drugima darovane dane. Ne bismo se smjeli dati zavesti ići tim putem.
Čovjek od čovjeka uči dobre i loše stvari, a razne predrasude i iskustva nas ili udalje ili zbliže. Odnos s ljudima nije uvijek lak i jednostavan, jer zna donijeti neugodu i razočarenje, ali to je naš život. Zato Isus poziva na obraćenje, na promjenu nutarnje svijesti, da nam Bog bude temelj, jer sve u životu ima svoj dublji smisao u vjeri i Bogu, što ćemo spoznati na koncu života. Usvojiti ovakvo shvaćanje nije jednostavno zato se traži veća snaga, a tu snagu nudi Isus kroz evanđelje.
Prihvaćanjem Isusovih mjerila mi postajemo graditelji Božjeg kraljevstva i donositelji radosne vijesti. To vjernici čine kad traže oprost u svijetu koji traži osvetu, kad se zauzimaju za pravdu, makar su i sami iskusili nepravdu, to čine kad po uzoru na Isusa služe u svijetu punom bolesnih ambicija i želje za dominacijom. Obraćenje je proces koji traje dok je čovjek živ, dok ne dođe u zajedništvo s Kristom!
Duhovni poticaj Živo vrelo 17. veljače 2021.
Korizma prilika za nas
Na današnju Pepelnicu i početak svetog vremena korizme u kojem se spremamo za Uskrs razmišljat ćemo što je korizma. Uvijek je naglasak na promjeni. Korizma je prije svega i vraćanje i okretanje sebi. Kako ćemo sebe promijeniti? Sebe ćemo promijeniti ako pođemo čitati Sveto pismo, svaki dan moliti Boga da izlije Duha Svetog na nas. Ako se ne okrenemo dragovoljno prema izgradnji vlastite osobe nećemo biti spremni na odnose s drugima.
Od naglaska važnosti izgradnje sebe, korizma svakako poziva i na brigu za drugu osobu. Korizma nas poziva jedni druge poticati na ljubav i dobra djela. Zauzimati se za drugoga, znači otvoriti oči za njegove potrebe. Trebamo ponovno otkriti važnost opomene i poziva da zajedno idemo prema svetosti. Često smo skloniji gledati tuđe grijehe i propuste, a zanemarivati vlastite, jer tuđi nas grijesi bodu u oči, dok za svoje postupke uvijek pronalazimo riječi opravdanja i očekujemo od drugih razumijevanje. Zato je važno primanje i davanje oproštenja. Opraštanje i pomirenje nužni su za obnovu kako pojedinca, tako i zajednice. Praštanje i milosrđe je najveći dar korizme, zato darujmo jedni drugima taj korizmeni poklon koji će nastaviti živjeti u nama cijelu godinu, a ne samo ovih 40 dana. To sebi trebamo posvijestiti.
Uz korizmu vežemo i odricanje od nečega, a to odricanje je najčešće samo privremeno kroz korizmene dane. Međutim, puno bolje i korisnije za naš život bilo bi činjenje dobrih djela. Pa tako umjesto odricanja od slatka, cigareta i slično, učinimo nešto za drugoga. S drugim se izmirimo, s onima kojima smo duže u svađi popijmo kavu, ostvarimo nešto dobro, nešto konkretno na toj ljudskoj i kršćanskoj razini. Obnovimo bratsko – sestrinske odnose i snažnije iskusimo ljepote takvog življenja. Taj dar življenja će nas radosnije i velikodušnije otvoriti solidarnosti i činjenju dobrih djela. Neka nas ova korizma potakne da odgovorno radimo na svome spasenju, jer ćemo na takav način pomoći i drugima naći put spasenja.
Duhovni poticaj Živo vrelo 16. veljače 2021.
Možeš mijenjati svijet
Današnji svijet je pun ljudi koji su spremni nešto kritizirati. Čovjek koji kritizira i čija kritika nije nimalo dobronamjerna je osoba koja u svakodnevnicu unosi nemir. Taj nemir i nesklad je u njemu, jer je on onaj koji ima stalnu potrebu baviti se drugima, a pri tome nešto svoje želi sakriti. Svi se tužimo na nered u društvu kako nema reda, točnosti i puno je površnosti. Čovjek je društveno biće i njegova je dužnost truditi se prema sebi, sredini u kojoj jest i narodu koji ga okružuje, jer nitko ne želi nevrijedna čovjeka u svojoj sredini i blizini. Zato nam Isus u podsvijest daje pravilo „sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima!“ prije nego i poželimo da nam netko nešto uradi, uradimo mi to njemu. Evo jednog primjera:
Nakon Drugog svjetskog rata umro je u Francuskoj jedan neobičan čovjek. Poslije smrti svoje supruge i sina on se povukao u jedan usamljeni kraj. Tu je pronašao nekoliko osiromašenih sela. Zemljište je bilo neplodno, životni uvjeti su izgledali beznadno. Čovjek je razmišljao kako bi mogao pomoći. Zaključio je da je taj kraj ugrožen zbog nedostatka drveća, te je počeo skupljati žireve. S mnogo muke ih je ukopao u krševito i tvrdo tlo. Poslije tri godine rada ukopao je nekoliko tisuća žireva. Potom je sadio drugo drveće. Vremenom je iz tog pustinjskog kraja nastala jedan od najljepših francuskih šuma. Riječnim dolinama je opet tekla voda i natapala livade i njive. Novi se život vratio u sela. Pučanstvo se više nije moglo prepoznati, a nisu ni slutili da duguju zahvalnost tom strancu i njegovoj ustrajnosti u obnavljanju njihove prirode.
Što je u ovom čovjeku tako neobično, posebno i značajno? Zatekavši bijedna i siromašna sela on nije rekao: „trebalo bi zasaditi drveće“ ili „moralo bi se nešto poduzeti“. On ne govori trebalo bi, nego govori ja ću. On ne kaže „nekada“ bi to trebalo učiniti nego čini „sada“. Ne prebacuje odgovornost na druge kako mi to često radimo, nego razmišlja, donosi odluku i poduzima sam akciju. Upornost i strpljivost vode veličanstvenom cilju i velikom uspjehu. U narodu postoji poslovica – kad ima volje ima i načina. Imajmo i mi volje, a Bog će nam dati snagu!
Duhovni poticaj Živo vrelo 15. veljače 2021.
Život je najveće blago
Živimo u vremenu u kojem život postaje sve složeniji, a ljudski odnosi sve zamršeniji. Zato je važno shvatiti i cijeniti život. Nedavno se u medijima proširila jedna priča iz jedne škole. Naime kaže priča da je u trećem razredu osnovne škole učenicima postavljen zadatak napisati sedam svjetskih čuda. Nakon nekog vremena, najčešći su odgovori bili egipatske piramide, Taj Mahal, Kineski zid, Bazilika svetog Petra i druge. Učiteljica je primijetila da jedna učenica još uvijek razmišlja, te ju je upitala ima li problema sa svojom listom svjetskih čuda. Da, odgovorila je djevojčica, ne znam koje odabrati ima ih puno. Učiteljica je rekla da pročita ono što je napisala, možda joj mogu pomoći ostali učenici u razredu u izboru čuda. Oklijevajući, učenica je pristala pročitati. Za mene je ovo sedam svjetskih čuda: vidjeti, čuti, dodirnuti, pomirisati, osjećati, smijati se i voljeti. U učionici je nastala tišina.
Sve ono što se podrazumijeva kao svakodnevno i jednostavno u stvari je čudesno. Najvrednije stvari u životu se ne mogu ni napraviti ni kupiti one su darovane. Vidjeti, čuti, osjećati, voljeti zajedno čine najveće čudo, a to je život. Kako je bolno pomisliti da mnogo ljudi ne živi život. Kamo sreće kad bismo svakog čovjeka, stvar, događaj i situaciju gledali Božjim očima. Stoga, radost i bol, rođenje i smrt, neuspjesi i pobjede, bolesti, rad, sve, sve je prigoda za našu svetost.
Kako bismo trebali živjeti? Tako kao da nam je život ispit. Zamisli da si učenik i slučajno uspiješ saznati pitanja za zaključni ispit, smatrao bi se vrlo sretnim i savršeno bi naučio odgovore. Za život već imamo i pitanja i odgovore – bio sam gladan i nahranio si me, žedan i napio si me, hladno mi je i zaogrnuo si me, bolestan sam bio i posjetio si me. Ispitno gradivo će biti djela milosrđa, ona djela u kojima Bog vidi jesmo li ga uistinu ljubili služeći mu u braći i sestrama. Možda bi se ispatilo živjeti tako sve trenutke našega života.
Zato nemojmo svoj život trošiti uzalud, nego ga cijenimo i Bogu svakodnevno zahvaljujmo, jer zaista, ne postoji veće čudo od života.
