Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Emisije priređuju svećenici i časne sestre u tjednim ciklusima.
Ovog tjedna, od 7. 13. ožujka 2022. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ priprema i kazuje fra Dane KAračić, svećenik Hercegovačke franjevačke provincije na službi u Širokom Brijegu, gdje je i duhovni asistent Franjevačkog svjetovnog reda. Ako ste ih propustili u našem programu, donosimo ih i ovdje na našoj web stranici.
Duhovni poticaj Živo vrelo 12. ožujka 2022.
Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?
Taj Isusov vapaj mnogima je bio i ostao povod za duboko promišljanje cjelokupne tajne spasenja koje nam je Bog podario u Isusu Kristu. Jedan od najvećih teologa XX stoljeća Karl Rahner duboko je utonuo u tajnu i bogatstvo tih na križu izgovorenih riječi. Raner opisuje te dramatične trenutke riječima koje su duboko prožete vjerom, pa se obraća Isusu slijedećom molitvom:
„Bliži se smrt. Nije to kraj tjelesnog života, koji je izbavljenje i smirenje, nego smrt koja je zadnji ponor, nezamisliva snaga razaranja i patnje. Primiče se smrt, praznina, užasna nemoć, razorna pustoš. Kad sve izmiče, sve bježi, gdje nema ničega osim napuštenosti. U toj stravičnoj pustoši tvoja je duša još uvijek u molitvi, ta stravična pustoš pretvara se u jedinstven zov Boga.
Da bi izrekao svoju tjeskobu, da bi izmolio molitvu svoje beskrajne napuštenosti, počeo si moliti 22. psalam. Tvoje riječi „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ prvi su stih prastare tužaljke što ju je nekoć sam tvoj Sveti Duh stavio u srce i usta starozavjetnome pobožniku kao vapaj u nevolji. Ti, dakle u svojoj posvemašnjoj muci, ako se smijem usuditi tako reći, nisi htio moliti ništa drugo, nego ono što su molile prije tebe beskrajne tisuće. Ti si na neki način za vrijeme svoje velike Mise, kad si sam sebe prikazao za vječnu žrtvu i sam molio liturgijski oblikovanim riječima, i tim si riječima sve izrekao. Nauči me moliti riječima Crkve da mi one postanu riječi srca.“ (Karl Rahner, Molitve života)
Liturgijska molitva Crkve je najljepša i najbogatija molitva. Ona je to i onda kad Crkva slavi kao i onda kad vapi: „Bože, moj zašto si me ostavio?“
Duhovni poticaj Živo vrelo 11. ožujka 2022.
Bože moj, zašto si me ostavio?
Lik Mesije u spisima Novog Zavjeta
Lik Mesije u spisima Izajije proroka i njegovo kraljevstvo premašuje osobine običnoga kralja. Mesijansko kraljevstvo je bitno različito od drugih jer njegova bit se sastoji prvenstveno u moralnom obraćenju čovječanstva koje će dovesti do savršenog sklada.
Ta ista stvarnost kod novozavjetnih pisaca je prikazana na drugi način jer su njihova iskustva, s obzirom na Isusovo mesijansko djelovanje i kraljevstvo koje je navješćivao, muku i smrt, sasvim drugačija. Mesija za njih nije prvenstveno pravedni kralj, nego mučeni i ubijeni sluga Božji, koji svojom mukom i smrti donosi spasenje. Novozavjetni Mesija nije donio rajsko stanje na zemlju: vuk nastavlja ubijati janje, lav nije ni malo ukrotio svoju predatorsku narav, pustinja je ostala pustinja. On je donio ono što nadilazi idilično starozavjetno promišljanje. Bog kojega naviješta Isus jest Bog koji čini da: slijepi progledaju, gluhi čuju, hromi hode, a siromasi su oni kojima se prvenstveno naviješta Radosna vijest. To je Bog koji se raduje povratku grješnih i zalutalih, koji prašta svima koji ljube i imaju vjeru. Mesija kojega Bog šalje jest Sluga Jahvin, onaj koji svoj život daje za druge. Ni apostoli, Isusovi učenici, nisu shvaćali tu stvarnost. Shvatit će tek nakon Isusov uskrsnuća. Isus im tri puta najavljuje svoju muku, smrt i uskrsnuće, no čini se svaki put bezuspješno. Tragični događaji na Golgoti samo će pojačati to nerazumijevanje. Posebno su bile teško shvatljive riječi koje je Isus izgovorio na križu: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio“?
Duhovni poticaj Živo vrelo 10. ožujka 2022.
Naša patnja
Blaise Pascal napisao je o patnji slijedeće misli:
Životinja je izbjegava
Filozof je poriče
Čovjek je podnosi
Kršćanin je prihvaća
Svetac je traži
Nije lako govoriti o patnji. To je najzamršeniji i najtajnovitiji životni problem, koji nas redovito zbunjuje, a ponekad ostavlja bez riječi i bez ikakva odgovora.
Ipak ne možemo reći da nas to ne zanima i da nas se ne tiče. Jer ako još nismo trpjeli, ubrzo ćemo, kao i svi drugi, primiti svoj dio boli. Nije to zlokobni navještaj, nego opći zakon. Ljudi se mogu podijeliti u dvije kategorije: na one koji su već trpjeli i na one koji će trpjeti. Patnja je baština svih, pa i onih razbaštinjenih. Nećemo boli biti oslobođeni, ona je vjerni pratilac našega životnog hoda i s neumoljivom točnošću stići će nas prije ili kasnije.
Nije lako sastaviti popis svih nedaća od kojih pati čovjek i kao pojedinac i kao narodi u svojoj sveukupnosti, ali je sigurno da je patnja životni suputnik svakoga živoga bića. Ako bol ne možemo izbrisati iz našega života, pitamo se kako je preobraziti, to jest učiniti podnošljivom da ne zapadnemo u očaj. Postoji jedan jedini put. Nije to put filozofa, koji pokušavaju riješiti zagonetku života, pa tako i patnje. Ne, to je put kojega je zacrtao veliki Učitelj, čija je bol spasila i otkupila svijet, Sin Božji, koji je postao čovjekom, uzeo na se sve naše boli i tako osvijetlio svaku našu bol, patnju i sve naše suze.
Njega treba upoznati, a zato je potreban ne samo studij već u prvom redu vjera. Vjera u Boga, vjera u njega koji je postao čovjekom da s nama podijeli svaku našu bol i patnju. Vjera u Isusa Krista, poniznost i dobra volja će nam pomoći da postepeno otkrijemo da naša patnja, sjedinjena s Isusovom patnjom, može biti i dragocjeno i veliko blago.
Duhovni poticaj Živo vrelo 9. ožujka 2022.
Ljubiti neprijatelje
Čitajući pojedine odlomke Evanđlja ponekad ostajemo zbunjeni i čini nam se da je nemoguće nama ljudima ostvariti zahtjeve koji su u njima postavljeni. Tako je kad Isus govori, svojim učenicima i svima koji su ga slušali, da treba ljubiti i neprijatelje. Da bismo shvatili te zahtjevne riječi koje je Isus izgovorio i naložio svojim slušateljima da ih izvršavaju, trebamo moliti Isusa da nam pomogne da sve to možemo u potpunosti i razumjeti i izvršavati. Molimo i Duha Svetoga da izmjeni naša srca da nastojimo praštati i ljubiti poput Isusa, koji nam je dao najveći mogući dokaz svoje ljubavi strašnom smrću na križu za sve ljude: i prijatelje i neprijatelje.
Prirodno je da mi obični ne možemo ljubiti svoje neprijatelje. Možemo na jedvite jade izbjeći osvetu, to jest da neprijateljima uzvratimo istom mjerom. A to je već mnogo. Ali Isus nas poziva na mnogo više od ove obične ljudske reakcije. On nam kaže „da ih ljubimo i molimo za njih“. Bog je stvorio naše srce da ne može biti neutralno. Kad smo indiferentni prema nekomu, tada nismo sposobni otkriti ono što je eventualno dobro u njemu, pa mu onda nismo sposobni ni istinski oprostiti.
Zapravo Isus nas poziva da slijedimo nebeskog Oca, ne u njegovoj svemoći, ne u njegovoj mudrosti, ne u njegovoj razumnosti – to je nemoguće jer on je Stvoritelj, a mi stvorenja, ali možemo ga slijediti u Njegovoj dobroti i milosrđu. On koji čini ne samo da „njegovo sunca obasjava i dobre i zle, i da kiša pada pravednima i nepravednima“, već je žrtvovao svoga Sina, svoga ljubljenoga Sina, i za Judu izdajnika i za dobrog razbojnika koji je bio razapet s Isusom i za sve ljude. Svima prašta i vraća im sinovstvo koje su možda izgubili svojim zlim djelima i grijesima. Imajući to na umu i Isusova zapovijed da ljubimo svoje neprijatelje i molimo za njih, postaje razumljiva.
Duhovni poticaj Živo vrelo 8. ožujka 2022.
Oče naš…
Korizmeno vrijeme prije svega treba biti vrijeme molitve. Crkva nam odmah predstavlja molitvu koja nam treba biti uzor: to je molitva koju je Isus naučio svoje učenike, da bi s njom prihvatili novi način vjerovanja koji im je on donio.
Ono što je apsolutno novo u novoj vjeri jest da nam ona pokazuje da gledamo u Bogu, ne više samo svemogućega Stvoritelja, već kao našega Oca, Oca svih ljudi. Dakle, Bog je naš Otac.
Samo ime „Otac“ može uroniti naše srce u duboko klanjanje. Na taj način bivamo daleko od „poganskog nabrajanja“ koje ne može ganuti srce i pokrenuti volju da slijedimo onoga koji nam predstavlja novi način vjerovanja i pravi put koji nas vodi Bogu. Isus nas uči da slobodno Boga možemo zvati svojim Ocem.
Pred takvim poimanjem Boga nema više: jada, straha, brige, nego imamo neograničeno pouzdanje u njegovu dobrotu i zaštitu. U Bogu kojega nam Isus naviješta imamo Oca koji poznaje sve naše potrebe. Dakle možemo skupa s Isusom moliti molitvu u kojoj ne mislimo i ne tražimo ništa drugo nego: Njegovu slavu, Njegovo kraljevstvo i Njegovu volju.
U molitvi koju je naučio svoje učenike, Isus naglašava: „Oče naš“. Na taj način on naglašava bratstvo među svim ljudima koje je on došao spasiti, otkupiti i posvetiti svojom krvlju na križu.
„Oče naš“ je sinovska molitva, ali istovremeno je i bratska u pravom smislu riječi. To je i jedan od bitnih razloga zašto Isus toliko inzistira na oprostu. Možemo biti veliki grešnici, ali i tada možemo moliti „Oče naš“ pod uvjetom da i mi želimo oprostiti svima koji su nas povrijedili, bez srdžbe u svome srcu. Tako, i samo tako bit ćemo zaista djeca nebeskog Oca.
Duhovni poticaj Živo vrelo 7. ožujka 2022.
Bijah gladan i dadoste mi jesti…
Odlomak Evanđelja kojega smo čitali u današnjoj svetoj Misi je potpuno jasan: na koncu svijeta kad Isus dođe suditi „žive i mrtve“, ljubav prema bližnjemu imat će odlučujuću ulogu u našoj vječnoj sudbini.
Isus nam je pokazao različite načine na koje možemo pokazati svoju bratsku ljubav. To što smo učinili pomažući bližnjima koji su u potrebi, Isus sažimlje u jasnu opomenu: „Svaki put kad ste to učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili“.
Od, Božji Sin, koji se htio roditi, živjeti i nada sve umrijeti u krajnjem siromaštvu, poistovjećuje se sa svim siromašnima i malenima ovoga svijeta.
Kršćani koji žele ozbiljno slijediti ovaj odlomak Evanđelja, gledat će novim pogledom svakoga siromaha kojega će susresti na svome životnom putu. Često se veoma brinemo za pojedinog člana naše obitelji koji je ostao bez posla ili zapao u neke druge životne poteškoće, materijalne ili moralne. To je normalno i samo po sebi razumljivo. Pitanje je jesmo li na isti način zabrinuti kad, čitajući novine i slušajući vijesti, doznamo za strašne patnje koje pogađaju brojne, nama jedva poznate ili potpuno nepoznate, ljude. Uspijevamo li barem moliti za njih kako je to činila sveta male Terezija koja je molila za nekoga kriminalca kojega nikada nije ni vidjela ni upoznala, a on se ipak, zahvaljujući njezinim molitvama, obratio i počeo živjeti u skladu s Božjim zakonom.
Isus kaže ”ova moja braća”, a ne ”vaša”. Za vrijeme ove korizme, ako hoćemo biti vjerni svome krštenju, posvijestimo sebi da je Crkva naša prva obitelj, da je Crkva majka ne samo nas koji smo kršteni, nego svih ljudi, jer Isus je umro za sve ljude.
Barem u molitvi budimo solidarni sa bijedom naše siromašne braće i svim njihovim životnim teškoćama. Imajmo samilosti s onima koji trpe. Budimo milosrdni Samaritanci svima onima koje Isus naziva svojim malenima i svojom braćom. Amen.
