Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata i u 7:10. Emisije priređuju svećenici i časne sestre u tjednim ciklusima.
Ovog tjedna od 10. do 15. veljače 2025. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ pripremao je i kazivao fra Julijan Madžar, svećenik Franjevačke provincije Svetog Križa Bosna Srebrena, koji je trenutno na službi župnog vikara u župi Rama-Šćit. Ako ste ih propustili u našem programu, donosimo ih i na našoj web-stranici.
Duhovni poticaj Živo vrelo 15. veljače 2025.
Rasprave
Nikada ne gubite vrijeme na rasprave koje nemaju smisla, jer postoje ljudi koji, unatoč dokazima koji su im predočeni, zaslijepljeni su egom i mržnjom i jedino što žele je biti u pravu, pa čak i kad nisu u pravu. Zato vaš mir i tišina vrijede više od neke nebitne prepirke.
Jednog dana su se u šumi raspravljali tigar i magarac, koje je boje trava.
Magarac je rekao: Trava je plava.
Tigar je odgovorio: Trava je zelena.
Oboje su ponavljali svoje, te su na kraju dana otišli lavu kralju džungle po mišljenje. Prije nego što je stigao do prijestolja gdje je sjedio lav, magarac je počeo vikati: Veličanstvo, je li istina da je trava plava? Lav odgovori: Istina je da je trava plava. Magarac je nastavio: Tigar se ne slaže sa mnom, kaznite ga.
Kralj je tada izjavio: – Tigar će biti kažnjen s 5 godina šutnje.
Magarac je skočio od radosti i krenuo svojim putem, te je zadovoljan ponavljao: Trava je plava, trava je plava.
Tigar je rekao da će prihvatiti kaznu, ali prvo želi lava nešto upitati:
Veličanstvo, zašto ste me kaznili, uostalom, trava je zelena?
Lav odgovori: jeste, točno je, trava je zelena.
Tigar je rekao: – Zašto me onda kažnjavate?
Lav odgovori: nije važno je li trava plava ili zelena. Nego, kazna ti je takva jer hrabro i inteligentno stvorenje poput tebe ne smije gubiti vrijeme raspravljajući se s magarcem.
Duhovni poticaj Živo vrelo 14. veljače 2025.
Ljubav
Što je to ljubav? Nekada davno u jednom selu su živjeli dečko i djevojka. Dečko je bio ljudina, jaka glasa i odlučnih pokreta. Djevojka bijaše nježna i osjetljiva. Kad su odrasli, vjenčali su se. On se trudio da joj ništa ne manjka, a ona je pazila na kuću i odgajala djecu. Djeca su rasla, išla u školu, poženila se, poudala te pošla svojim životnim putem. Jedan sasvim obična priča.
Međutim, kad su sva djeca bila zbrinuta, ženu je uhvatila neka tuga, sve je više slabila i propadala. Kako više nije uzimala hranu, pala je u bolesničku postelju. Njezin muž je bio zabrinut i odveo je u bolnicu. Oko nje su se trudili liječnici i glasoviti specijalisti, ali nisu mogli pronaći uzroke bolesti. Samo su slijegali ramenima i zamišljeno mrmljali. Na kraju je jedan od doktora pozvao muža u stranu i rekao mu kako žena jednostavno više nema volje živjeti. Muž nije ništa odgovorio, sjeo je uz bolesnički krevet svoje žene i uzeo ju za ruku, zatim joj je rekao: „Ti nećeš umrijeti!“
„Zašto?“ upita žena jedva čujnim glasom.
„Zato što te trebam!“, odgovori joj muž.
„A zašto mi to nisi prije rekao?“ upita žena.
Od toga dana je ženi zdravlje krenulo nabolje i skroz se oporavila. Liječnici se još pitaju od koje je to bolesti bolovala i koji su je lijekovi tako brzo ozdravili.
- Nemoj nikada čekati da nekome kažeš da ga voliš. Reci to odmah. Uzmi osobu kraj sebe za ruku i reci da je voliš, ako je daleko uzmi mobitel i nazovi da joj kažeš da ju voliš. Ljubav je život. Zemljom hodaju živi i mrtvi, a razlikuju se po ljubavi!
Duhovni poticaj Živo vrelo 13. veljače 2025.
Ne suditi drugima
Ne sudi nikoga dok nisi uru vremena hodao u njegovim cipelama!
Dva su vrapčića bezbrižno pričala na vrbovoj grani. Jedan se udobno smjestio na vrhu vrbe, a drugi je stajao na dnu iz kojih se vrba granala. Nakon nekog vremena vrapčić s vrha dobaci onome dolje: „baš je krasno ovo zeleno lišće.“
Vrapčić s dna to shvati kao izazov, pa kratko odbrusi: „Lišće je bijelo, osim ako s tvojim vidom nešto nije u redu!“
„Slijep si ti, ja vidim da je lišće zeleno,“ reče vrapčić s vrha.
Onaj dolje usmjeri svoj kljun prema drugu na vrhu i zasikta: „Kladimo se u perje iz repa da je bijelo, ti nemaš pojma ili si poludio!“
Onoga gore je već spopao bijes. Sručio se na druga da mu održi lekciju. Ovaj se međutim nije maknuo s mjesta. Taman su se spremili na dvoboj, kad obojica digoše pogled gore u lišće.
Vrapčiću s vrha se ote uzdah: „Oh, pa odavde doista lišće izgleda bijelo.!“
Onda on predloži svom prijatelju: „Pogledajmo ih ipak i odozgo!“
Popnu se gore i gotovo u jedan glas rekoše: „Odavde su zeleni!“
Isus je rekao: „Ne sudite da ne budete suđeni. Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni! I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. Jer, što gledaš trun u oku brata svoga, a brvna u svom oku ne opažaš?“ Ponovit ćemo: Ne sudi nikoga dok nisi uru vremena hodao u njegovim cipelama!
Duhovni poticaj Živo vrelo 12. veljače 2025.
Vječnost
Često se u svom zemaljskom životu zanesemo samo materijalnim vrijednostima i vežemo se za zemlju, zaboravljajući pri tome da postoji i vječnost. Sam Isus nam u evanđelju govori – Bdijte, jer ne znate kad ćete biti pozvani u vječnost. A za vječnost se trebamo pripremiti. A kako živimo na zemlji, tako će nam biti i u vječnosti. Evo jedne priče:
Na vrata jednog župnog ureda kasno navečer je pozvonio jedan skitnica, koji je bježao od policije, ali i od nekih drugih progonitelja. Skitnica bijaše sav prljav i pomalo strašan. Svećenik mu je otvorio, na prvu se prepao i odmah ustuknuo. Kad se pribrao, rekao je skitnici: „Izvolite, što ste trebali?“
Primite me, oče, u velikoj sam nevolji, zavapi skitnica.
Dobro, možeš prenoćiti, ali ujutro moraš otići, reče mu svećenik.
Ali, iznenada, te noći svećenik je umro i stigao je u raj. Isus ga je ljubazno primio i rekao: Uđi, „Zaista, zaista kažem ti, sve što si učinio jednom od mojih najmanjih, meni si učinio.“
Svećeniku je to bilo jako drago čuti, jer se sjetio kako je pomogao skitnici.
Međutim, Isus nastavi: „Uđi u raj, možeš ovdje večeras prenoćiti, ali sutra ujutro moraš otići.“
Duhovni poticaj Živo vrelo 11. veljače 2025.
Milosrđe
U litanijama božanskog milosrđa molimo – milosrđe Božje, neograničeno u sakramentu krštenja i pokore. Često znamo Boga ograničiti na nekakve naše propise, a u biti Bog je neograničena ljubav, dobrota i praštanje. Zato su djeca najbolje shvatila Isusa, jer su djeca neopisiva i neograničena dobrota.
Jednog popodnevnog dana je padala kiša. Gospođa se oprezno vozila autom jednom od glavnih prometnica u gradu. Njezin sin, koji je sjedio pored nje odjednom reče: „Razmišljao sam nešto…“ Majka bijaše znatiželjna o čemu je razmišljao njen sin, pa ga upita: „O čemu si razmišljao, sine?“
„Kiša je,“ počne objašnjavati dječak, „poput grijeha, a brisači su kao Bog koji briše naše grijehe.“
Kad se malo pribrala, iznenađena majka reče: „Sigurno primjećuješ da kiša neprestano pada? Što to znači po tvom mišljenju?“
Dječak nije čekao s odgovorom, nego reče: „Mi ne prestajemo griješiti, a Bog nam stalno prašta.“
Ne postoji knjiga u kojoj su zapisani naši grijesi, jer Bog nema popisa ni kataloga. On nas promatra ovog časa i bezuvjetno nas prihvaća!
Duhovni poticaj Živo vrelo 10. veljače 2025.
Molitva
Danas slavimo hrvatskog mučenika i sveca Alojzija Stepinca. Stepinac je doživio progon i mučenje. I u tom svom mučeništvu ostavio nam je velik primjer. Dok se nalazio u progonu i mučeništvu, nije odustajao od svojih principa i vjernosti Bogu, a to je uspio jer se hranio molitvom. Glasovita i do danas je živa njegova izjava – kad vam sve uzmu, ostanu vam dvije ruke koje možete sklopiti i moliti.
Svakoga dana o podne, neki mladić bi se pojavio na vratima crkve, zaustavio se nakratko i odlazio. Župniku je bio sumnjiv, pa ga jedan dan upita zašto dolazi pred crkvu. „Dođem se pomoliti“, odgovorio je mladić. „Pomoliti se?! Što možeš izmoliti za tako kratko vrijeme?“ „Pa…svakoga dana dođem u crkvu o podne i kažem: „Isuse, Luka je“, a zatim odem. Molitva je kratka, ali siguran sam da me Isus čuje.“ Nekoliko dana kasnije, mladić je teško stradao u nesreći koja se dogodila na poslu, pa je prevezen u bolnicu. Ležao je u sobi s ostalim bolesnicima, ali njegovim se dolaskom raspoloženje potpuno promijenilo. Mladi i stari često bi se našli pored njegova kreveta, a on bi svima udijelio smiješak, riječ ohrabrenja i poneku šalu. Posjetio ga je i župnik. U pratnji medicinske sestre sjeo je pored njegova kreveta. „Rekli su mi da si teško stradao, ali da unatoč tomu hrabriš sve druge bolesnike. Kako u tome uspijevaš?“ „Zahvaljujući onomu koji me posjećuje svaki dan o podne.“ „Ali ovamo nitko ne dolazi o podne“, upadne mu u riječ sestra. „Dolazi, dolazi, svaki dan o podne. Stane na vrata moje sobe i kaže: „Luka, Isus je“. I onda ode.“
