Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Emisije priređuju svećenici i časne sestre u tjednim ciklusima.
Ovog tjedna, od 2. do 7. prosinca 2024. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ pripremao je i kazivao fra Siniša Pucić, koji obnaša službu upravitelja župe sv. Nikole Tavelića u Rijeci. Njegova svakodnevna duhovna promišljanja donosimo i ovdje na našoj web stranici.
Duhovni poticaj Živo vrelo 7. prosinca 2024.
Darivati druge
Jučer je Isusove malene prijatelje svojim iznenadnim dolaskom u obitelji i škole razveselio jedan od najdražih i najiščekivanijih gostiju – sv. Nikola. Prekrasno je pogledom uhvatiti trenutak kada se iz čistog dječjeg srca na njihovim nasmiješenim licima i širom otvorenim očima reflektira sva silina radosti koju ne mogu i ne žele sakriti kada ugledaju svoga omiljenog sveca ili dar koji su primili. Svima nama, velikoj djeci Božjoj, neke od najljepših uspomena iz ranog djetinjstva vezane su uz pisanje pisama, čišćenje čizmica i nastojanje da ostanemo budni što je kasno moguće, kako nas sv. Nikola ne bi svojim dolaskom zatekao dok spavamo. Ipak, uvijek nas je on u suradnji s našim roditeljima pobjeđivao u toj igri.
Dragi prijatelji, prekrasno je primati i cijelim srcem se radovati zbog dara koji nas je pred kraj jedne kalendarske godine učinio sretnijima. No, sv. Nikola u svijetu u kojem se sve više širi najveća epidemija – sebičnost – uporno nas želi poučiti kako se do istinske sreće jedino dolazi putem darivanja drugih. Čovjekovu iskonsku težnju za srećom, Isus je na početku i na kraju zemaljskoga boravka među nama, od Betlehema do Jeruzalema, od hladnoće štalice do samoće križa, naglasio potpunim sebedarjem za nas. Time nas je poučio da se do potpune radosti koju ćemo, vjerujem, iskusiti tek po vlastitom uskrsnuću, ne dolazi po sve dominantnijem mentalitetu života koji nas sve redom želi svrstati među primatelje, konzumente, nego po darivanju sebe i svega što imamo i jesmo – za druge.
Duhovni poticaj Živo vrelo 6. prosinca 2024.
Opasnost u traženju brzih rješenja
“Velečasni, možete li položiti ruke na mene ili nešto učiniti? Znate, uznemiruje me đavao”, suština je traženja mnogih naših vjernika koji bilo da je riječ o gubitku zdravlja, problema u obiteljsko-poslovnim odnosima ili bilo pak negativne promjene raspoloženja.
Dojma sam kao da mnogi kršćani vide u svemu đavla, svalivši svu krivicu na njega, čime svjesno ili nesvjesno izuzimaju vlastitu odgovornost za problematične životne situacije u kojima se nađu. Drugim riječima, u svemu tako često tražimo krivca u drugima, umjesto da se na koljenima pred Bogom živim poput sv. Franje Asiškoga pitamo: “Gospodine, što hoćeš da učinim?”, da nam otkrije koja je njegova presveta volja za nas.
Osim toga, u takvom načinu razmišljanja vidim opasnost u traženju brzih rješenja problema, u čemu Isusov poziv na ustrajno nošenje svoga križa kao da gubi smisao, te granica između zdrave kršćanske duhovnosti i magičnog djelovanja postaje sve tanja.
I dok Isusov križ postaje sve veća sablazan u svijetu, nemojmo i mi katolici sablažnjavati svoga Učitelja i Spasitelja, tražeći da po mogućnosti odmah i sada On vrši našu volju, a ne mi njegovu, odbacivši svaki poziv na trpljenje iz višeg cilja, a to je ljubav prema Bogu i spasenju duša.
Duhovni poticaj Živo vrelo 5. prosinca 2024.
Znamo li slušati?
Na početku, odmah pitam sebe i vas: znamo li slušati? Ili još više, čujemo li onoga drugoga do sebe kada nam govori, osobito sa željom da nam riječima prenese nešto njemu važno? Ne kažu bez veze naši stari da je razlog što smo dobili dva uha a samo jedna usta taj kako bi dvostruko više mogli slušati nego što govorimo.
U vremenu Došašća pozvani smo se odmaknuti od buke svijeta koja nas okružuje i kao da nastoji utišati onaj unutarnji glas koji nam govori. Bog nas neprestano pohađa da bi nam u svojoj ljubavi prema nama rekao nešto važno za nas život, za naše poslanje, da bi nam skrenuo pozornost na bližnje u raznim potrebama, u konačnici, da bi nam dao do znanja koliko smo dragocjeni u njegovim očima. Stoga, potreban je zaokret u našem pogledu na molitvu: osim one u kojoj nabrajamo riječi i tako često držimo monolog svome Gospodinu, naći prostor i vrijeme u svome danu da zašutimo i poslušamo što nam to nebeski Otac u tišini srca želi baš danas reći. Dopustimo mu da nas iznenadi porukom koju ima samo za nas, da bi shvatili koliko smo mu potrebni u uređenju ovoga svijeta kao mjesta za bolji život kako nama tako i drugim ljudima.
Duhovni poticaj Živo vrelo 4. prosinca 2024.
Sakramenti euharistije i pomirenja
Svi će se složiti kako je vrijeme u kojem živimo vrlo izazovno za živjeti kršćansku vjeru.
Mnogi traže Boga kroz Crkvu, ali na žalost, zato i mnogi traže kojekakva brza duhovna rješenja za svoje probleme, čega je internet prepun.
Najviše su u celofan katoličanstva upakirane protestantsko-sektaške ili, još gore, “new age” ponude pa se glas o onome, što svakako nije od Isusa Krista, širi puno više nego nekada kada se o ne-katoličkim vjerskim sadržajima moglo čuti samo putem raznih knjiga duhovne tematike ili pak na predavanjima raznih duhovnih gurua.
Došašće je i vrijeme kada smo pozvani skinuti s police i obrisati prašinu koja je prekrila stranice Svetog pisma kojeg rijetko otvaramo ili možda svetačkih životopisa i ponekog priručnika o življenju one jedino ispravne vjere – one koja proizlazi iz svetih sakramenata.
Osobito u ovo vrijeme ponovimo gradivo o značenju sakramenata euharistije i pomirenja. Najbolja literatura za to jest Katekizam Katoličke crkve, kojeg mnogi katolici nisu nikada imali u rukama, već o najvećim svetinjama naše vjere kopaju po bespućima interneta, gdje se lako može dati zavesti krivovjerjem.
Bilo bi nadasve korisno prilikom čitanja raznih duhovnih knjiga i ostalih sadržaja pitati, odnosno, obavijestiti svoga župnika ili duhovnika, kako bi bili sigurni da nas ono pročitano vodi do Isusa Krista, a ne na krive, lažne putove propasti.
U svakom slučaju, u ovom milosnom vremenu priprave za Božić nahranimo svoju dušu kvalitetnom katoličkom ponudom duhovnog štiva.
Duhovni poticaj Živo vrelo 3. prosinca 2024.
Svjetlo vjere, nade i ljubavi
Razmišljajući o vremenu došašća, ne možemo ne uočiti simboliku svjetla koje označava Isusa koji dolazi. On želi to svjetlo vjere, nade i ljubavi upaliti i u našim srcima, kako bismo i mi bili njegovo svjetlo za naše bližnje.
Ono što osobito zabrinjava kada su u pitanju naši svakodnevni odnosi članovima naše uže i šire obitelji, jest nemogućnost praštanja nekom od onih koji su nam od Boga darovani na osobiti način, našoj krvnoj braći i sestrama, roditeljima ili pak djeci. O, kako li je teško u sakramentu pomirenja slušati jadnoga grješnika koji traži oprost od Boga za svoje grijehe, a kaže da ne može oprostiti nekome od svojih bližnjih, pa bilo to nešto i prije nekoliko desetljeća!?
Braćo i sestre, kako možemo biti nositelji Kristova svjetla spasenja drugima kada neopraštanjem sebe isključujemo iz spasenja? Kako možemo u ovom svetom vremenu biti nositelji mira drugima, kada pristajemo na nemir u svome srcu?
Isusova poruka spasenja zahtjevna je odluka koju donosimo ako ga želimo nasljedovati, slijediti njegov primjer. Sami svojim snagama to ne možemo ostvariti, jedino se predajući njegovoj milosti da nam pomogne u ljubavi, u praštanju, na svakom koraku našega puta ovozemaljskim hodočašćem.
Duhovni poticaj Živo vrelo 2. prosinca 2024.
Pripremiti svoju nutrinu
Jučer je počelo došašće, vrijeme iščekivanja Isusovog drugog dolaska, u kojem nam je najvažniji zadatak pripremiti svoju nutrinu na susret s Onime koji me želi susresti i darovati mi sve ono što mi ovaj svijet ne može dati.
No, ništa manje važno nije od Boga nam povjereno poslanje da, po njegovom primjeru, i mi krenemo u susret drugima, osobito onima koji ne poznaju Svjetlo svijeta, već tapkaju u mraku vlastitoga bezboštva, beznađa i besmisla.
Ovih dana razmišljam o tome kako nismo mi kršćani svojim zaslugama upoznali Isusa i njegovu spasiteljsku ljubav, nego je to čisti milosni dar od Boga.
Kako onda ne razumjeti one koji Krista još nisu upoznali kao mi, te se stoga klanjanju svome JA ili drugoj osobi, navezani isključivo na ovozemaljsko, materijalno, propadljivo i prolazno? Svijet ne može niti upaliti, a još manje održavati plamen na svjetiljci njihova života.
To su najveći slijepci, jer su izgubili jasan pogled u daljinu prema vječnosti, te u nepreglednoj tmini, tjeskobnim strahovima i brizi za očuvanjem vlastitog života, iščekuju skorašnji kraj umjesto radujući se Onome koji čini sve novo.
Dragi Isusovi i Marijini prijatelji, Isusovo svjetlo vjere, nade i ljubavi sa svjetiljki života koje nam Gospodin neprestano puni svojom ljubavlju, dužni smo dijeliti tolikom mnoštvu onih oko nas koji žive kao da ne žive. Krenimo im ovog Došašća ususret, jer ćemo i o tome položiti račun u ruke Sina čovječjega kada ponovno dođe.
