Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Emisije priređuju svećenici i časne sestre u tjednim ciklusima.
Ovog tjedna, od 27. rujna do 2. listopada 2021. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ pripremao je i kazivao fra Goran Azinović, svećenik Hercegovačke franjevačke provincije i župni vikar u Čitluku. Ako ste ih propustili u našem programu, njegova duhovna promišljanja donosimo i na našem portalu.
Duhovni poticaj Živo vrelo 2. listopada 2021.
Sveta tuga
Kršćani ne smiju biti tužni. Na ovome svijetu odveć je puno tužnih ljudi. Jednoga dana, nakon svete mise, u dvorištu crkve stajao je filozof Friedrich Nietzsche. Nije želio ući unutra. Čekao je ljude koji će izaći van nakon što misa završi. Čekao je vjernike. Vjernici trebaju biti sretni, jer su otkupljeni, jer je Isus uskrsnuo, a koliko tek više trebaju biti sretni nakon svete mise?! Ali na licima ljudi što su toga dana izlazili iz crkve nazirala se nesvakidašnja tuga. Nietzsche nije primijetio nikakvu radost, već samo tugu. Vidjevši tužne i ozbiljne vjernike, Nietzsche je pomalo ironično uskliknuo: „Pa, zar tako izgledaju ljudi koji su otkupljeni?! Izgledaju odveć tužno kao da su umrli, a ne uskrsli.“ Naša lica nisu uvjerljiva. Zašto smo mi, kršćani, nakon svete mise tužni, a trebali bismo biti ispunjeni radošću? Često kao svećenik, pa čak i za vrijeme mise, potičem vjernike da budu radosni. Radost predstavlja naš identitet, a ne tuga. Papa Franjo još je kritičniji kada govori o tuzi i kršćanima. On jasno kaže: „Tužni ljudi nisu kršćani. Kršćanin pati mnogo puta, ali ne zapada u duboku tugu duše. Tuga nije kršćanska vrlina. Žalost je.“ Papa želi da posvema odbacimo tugu.
Čovjek se ne smije prepustiti tuzi kao Jone Potapov – glavni lik u noveli Tuga, autora Antona Pavloviča Čehova. Naime, novela govori o duboko usađenoj tuzi, koju nitko ne želi osjetiti. Čehov je napisao novelu u kojoj tema nije neki događaj, već osjećaj – a to je osjećaj duboke tuge koju u sebi nosi Jone Potapov. Potapov, po zanimanju kočijaš, jedne zimske večeri kreće na put i susreće razne ljude, kojima želi iskazati svoju tugu. Ali nitko ne želi slušati o tuzi, jer kome je do tuge?! No, ipak postoji tuga koja je nama prihvatljiva. Padre Pio kaže da je nama, kršćanima, prihvatljiva sveta tuga. Ali kakva je to sveta tuga i zar uopće postoji tuga koja je sveta?! Naime, padre Pio kaže da je sveta tuga osjećaj koji se kod kršćana javlja zbog počinjenih grijeha. Kada vidim da griješim, ne samo ja, već i moja braća i sestre, u meni se može javiti sveta tuga – tuga zbog grijeha. Tužan sam što se vrijeđa naš Gospodin, tužan sam što mnogi psuju i vrijeđaju svetinje. Ta je sveta tuga i potrebna današnjem čovjeku. Mnogi su ravnodušni zbog grijeha i nije ih briga za druge, a upravo kršćani koji osjećaju svetu tugu mogu promijeniti ovaj svijet. Nama trebaju ljudi koji su tužni zbog grijeha, nama trebaju ljudi koji osjećaju svetu tugu. Ljudi nekad budu tužni zbog materijalnih dobara ili što im nisu sve želje ispunjene, ali sve su to krive tuge. Svijet su i previše okupirale te krive tuge. Tko je danas još tužan zbog grijeha?! Tko je tužan što još nije postao svet? A upravo ta sveta tuga te uči da prezireš grijeh i budeš svim srcem Božji. Osim što je bio svetac radosti, sveti Franjo je bio i čovjek koji je duboko osjećao i svetu tugu. Naime, išao je ulicama Asiza i plakao govoreći: „Ljubav nije ljubljena!“ Svetu tugu osjećamo dok plačemo samo zato što Ljubav nije dovoljno ljubljena.
Duhovni poticaj Živo vrelo 1. listopada 2021.
Svetac i raspadljivost
U čemu se zrcali svetost? Zašto je netko postao svet? Ljudi vjeruju da su sveci svojevrsni „svemirci“, posebni, nadnaravni ljudi, ne samo za života, već i nakon smrti. Po pitanju svetosti mnogi veliku važnost pridaju neraspadljivosti njihova tijela. Toliki su sveci neraspadnuti, tijela su im ostala očuvana. Neraspadnuta su tijela svetog padre Pija, svete Bernardice, svete Rite, svetog Šarbela, svetog Leopolda Bogdana Mandića i brojnih drugih svetaca. Nekima je čak i logično da se sveci ne raspadaju. No, zrcali li se svetost doista u neraspadljivosti tijela? Ili su sveci zapravo ljudi koji se raspadaju, razlamaju i komadaju do kraja, na komadiće? Zar se svetost uistinu mjeri po potpunom nestajanju, pa i nakon smrti? Nacisti su tijelo svetog Maksimilijana Kolbea spalili u Auschwitzu, nije ni kost ostala od njega. Premda čak nema ni svoga groba, Kolbeova svetost sjaji poput najsjajnije zvijezde. Neraspadljivost tijela nakon smrti nužno ne vodi k svetosti.
Gabriel García Márquez u svojoj kratkoj priči Svetica opisuje borbu Margarita Duartea. Naime, njegova kći je umrla u osmoj godini života, a njezino tijelo ostaje neraspadnuto, kao da je tek zaspala. Duarteu je to ključan dokaz za njezinu svetost. On iz dalekih Anda, gdje je živio, odlazi u Rim upoznati Papu s tim slučajem, a svoju usnulu kćerkicu nosi u posebnom sanduku. Cijeli je život želio dokazati njezinu svetost samo zato što joj je tijelo ostalo neraspadnuto, ali nikomu to nije bio temeljni dokaz za svetost, pa ni Papi do kojeg nikad nije došao. Noseći sa sobom „sveticu“, išao je na brojna hodočašća, ali nikad ju nije uspio kanonizirati. Teške su brige i muke morile Margarita Duartea. Kći neraspadnuta, kao da sniva, kao da je tek zaspala, ali nikako nije mogao dokazati njezinu svetost! S druge pak strane, Fjodor Mihajlovič Dostojevski u romanu Braća Karamazovi opisuje starca Zosima. Ovaj duhovni vođa, tješitelj i propovjednik ljubavi umire na glasu svetosti. No, dok mu je tijelo bilo izloženo na odru, iz njega je počeo dopirati čudan i neugodan miris, a potom mu se tijelo na očigled svih počelo raspadati, pa su mnogi posumnjali u Zosimovu svetost. Ovom nekadašnjem Aljošinu učitelju svetost najedanput postaje upitna. Dostojevski čudesno oslikava karakter ljudi koji vjeruju da se svetost zrcali u neraspadljivosti tijela jer kako se svetac može raspasti?! Kako svetac može postati trulež?! To se njemu ne smije dogoditi! No, i svetom Franji Asiškom, koji je nosio rane Kristove na svome tijelu, tijelo se raspalo. Naime, raspalo se tijelo svetog Franje, ali ne i njegovo djelo. Njegovo djelo živi i danas. Svetost se doista ne mjeri po raspadljivosti tijela, već svetost se ponajprije zrcali u ljubavi koja zauvijek ostaje, ljubavi svetih ljudi koja se nikad neće raspasti. Odgovor na kraju glasi: sveci jesu raspadljivi, ali ljubav u njima nije. Jedino je ljubav neraspadljiva i vječna.
Duhovni poticaj Živo vrelo 30. rujna 2021.
Šaul i prokockano dobro
Čovjek uvijek ima mogućnost izbora, sam bira hoće li biti dobar ili zao. Upravo o toj mogućnosti izbora Vesna Krmpotić je zapisala ovu priču: „Talmud – govoraše jedan hasidski učitelj – uspoređuje Sotonu sa starim, budalastim kraljem. Shvaćam zbog čega bi Sotona mogao biti kralj, tȁ on vlada čovjekovim strastima. Zašto je star? Pa zato što je i čovjek star, a Sotona je još stariji. Ali zašto je budalast? To sam napokon shvatio kad sam jednom završio u tamnici, u zatvoru. On je i tamo ušao za mnom. Rekao sam mu: ‘Kakva si ti budala, uistinu! Zašto si ovdje?’ Sotona mi je odgovorio: ‘Ja nemam izbora, a ti?’“ Suludo, ali istinito: zlo uvijek vreba i slijedi nas gdje god mi pošli. Sotona vreba da nas promijeni, želeći da napustimo dobro i uronimo u zlo. Sotona želi razoriti sve što je dobro u nama, želi da upropastimo svoja dobra.
Možda nitko nije upropastio svoja dobra kao kralj Šaul. Prvi izraleski kralj bio je Šaul. Mnogi misle da je David bio lijep, rumen i ponizan kralj, a sve je to još i više bio Šaul. Naime, Šaul je potekao iz bogate obitelji, bio je vrlo lijep i visok čovjek. Bio je za stopu viši od bilo kojeg čovjeka u Izraelu. Bio je vrlo brz trkač i veoma jak čovjek. Narodu je bilo drago što je Bog izabrao Šaula za kralja. Svi su uzvikivali: „Živio kralj!“ Šaul je nadasve bio ponizan i jednostavan. Čak je i sam mislio da nije dovoljno dobar za kralja. „Pripadam plemenu Benjaminovu, najmanjem u Izraelu“, rekao je Samuelu. „Zašto govoriš da ću ja biti kralj?“ Ali Bog je upravo pogledao na tu Šaulovu jednostavnost, poniznost i njegovo čisto srce. Kao što je Bog je u Šaulu doista imao prijatelja, tako je i Šaul u Bogu imao još većeg prijatelja. No, sve se vremenom promijenilo. Šaul se počeo mijenjati… Postajao je sve oholiji i nezahvalniji. Sumnjao je u Božje vodstvo i u njegovu zaštitu. Postao je razdražljiv, bojao se Davida i svih za koje je vjerovao da mu mogu ugroziti krunu. Čak se bojao i svojih neprijatelja, nije više imao hrabrosti voditi svoj narod u pobjede pa je tu ulogu sve više hrabro preuzimao mladi David. Zahvaljujući Šaulu, u početku su Izraelci ostvarivali mnoge velike pobjede, ali što je Šaul više gubio svoje srce, to su više dolazili strahovi i porazi. Na kraju nije ostala ni sjena od onoga jednostavnog i poniznog Šaula. Pred kraj života Šaul nije mario za Boga jer je prije zadnje bitke tražio pomoć od vračare iz En Dora. Ona mu je dozvala duh proroka Samuela koji mu je samo potvrdio da ga je Gospodin odbacio i da će umrijeti u predstojećoj bitci. Šaul je tragično završio, a sva je njegova tragedija počela kada se udaljio od Božje ljubavi.
Sveti Filip Neri je pred kraj života jednom svom učeniku koji je završio u zatvoru zbog krađe kazao: „Nitko nije imao dar za svetost kao ti! Bog ti je dao toliko lijepih darova, ali te je zlo prevarilo i uzelo ti nadu da možeš biti svet. Zato si otišao u krađu, jer nisi postao svet. I tako si mogao činiti čudesa jer ti je sve bilo dano, a ti si to potratio.“ To isto vrijedi i za Šaula: Bog mu je toliko lijepog dao, a on je sve pogazio. Zato čuvaj svoj život i Božje darove da ne postaneš kao Šaul – kralj i Božji miljenik koji je sve imao, ali je sve i izgubio.
Duhovni poticaj Živo vrelo 29. rujna 2021.
U Božjim ste rukama
Čovjek voli sve imati u svojim rukama. želeći biti gospodar svoga života. Uzmi život u svoje ruke – geslo je modernog čovjeka. Čovjek ne želi ovisiti o nečijoj pomoći, o nečijim rukama, pa čak ni o Božjim. Želi biti neovisan od svih, pa čak i od Boga. U velikom i neponovljivom romanu Doživljaji dobrog vojnika Švejka u svjetskom ratu jedna osoba ovako pripovijeda: „Neki se biskup s motornim čamcem našao u poteškoćama na moru. Pogodilo ga je veliko nevrijeme. Ne znajući što činiti, obrati se nekom kapetanu pitajući ga je li stanje teško? ‘U Božjim smo rukama, oče biskupe!’ odgovori kapetan. ‘Zar je baš došlo dotle?!’ uzdahnu veoma zabrinuto biskup.“ Ova kratka zgoda može zvučati šaljivo, ali je često i istinita. Pa i ljudi koji propovijedaju o Božjim rukama katkad i sami žele ovisiti samo o svojim rukama. Teško se izručiti u bilo čije ruke, pa čak i u Božje. Da bismo se izručili u Božje ruke, potrebna je vjera, predanje. I kada danas pitaš ljude kakvu smrt žele, većinom kažu: „Bilo kakvu, samo da ne padnem u tuđe ruke!“ Mnogi radije odmah požele i umrijeti nego bolovati i ovisiti o tuđim rukama i tuđoj njezi. Čudan je taj strah od tuđih, pa i od Božjih ruku. No, bit života jest prepustiti se u ruke drugih, a još i više, u Božje ruke. Živjeti, u konačnici, i znači – biti u Božjim rukama, dati mu sebe samoga, dopustiti da te njegova ruka vodi, štiti i blagoslivlja.
Odmah nakon rođenja dolazimo u tuđe ruke. One nas prihvate. Zašto onda i ne bismo s ovoga svijeta odlazili kao što smo se i rodili – kroz tuđe ruke? Nakon rođenja dospijevamo u ruke babice. Premda je nikad više zasigurno nećemo ni susresti, ona nas je prva držala u rukama – žena koju ne poznajemo, žena koja nas i nije rodila. Možda završimo i svoj život u rukama osobȃ koje i ne poznajemo, ali one će biti tu, uz nas. Čudan je taj splet životnih okolnosti i tuđih ruku. No, više od tuđih ruku, sve nas vodi njegova – Božja ruka, jer jedino on dopušta da nas vode i ljudske ruke. Bog uvijek pošalje nečije ruke, u kojima su utisnuti njegovi otisci da nas čuva i pazi. U tvojim rukama život je naš, o Gospode.
Duhovni poticaj Živo vrelo 28. rujna 2021.
Učio sam od njega
„Učio sam od njega!“ Te riječi pape Franje odlično opisuju njegov odnos sa svetim papom Ivanom Pavlom II. Nedavno je objavljena knjiga pod nazivom Sveti Ivan Pavao Veliki, koja donosi razgovor između svećenika i novinara don Luigija Epicoca s papom Franjom, a glavna tema bio je veliki papa Ivan Pavao II. Kada je toga 16. listopada 1978. godine Karol Wojtyla izabran za papu i dok je stajao u Sikstinskoj kapeli nasuprot kardinalima, na drugom kraju svijeta, u Argentini, Jose Maria Bergoglio je slušao radioprijenos iz Vatikana u svojemu automobilu i upravo tada saznao za izbor novog pape. Papa Franjo ne krije oduševljenje čovjekom kakav je bio Karol Wojtyla. Bio je svjedok, putnik, propovjednik, mučenik; bio je istinski vođa, borac za istinu, patnik i čovjek sućuti i milosrđa. Puno je naučio od njega.
Svi od nekoga učimo. Mi smo bića koja odmalena uče. Čovjek je vječni učenik. Neki ljudi priznaju od koga su učili, a drugi, ogrnuti plaštom oholosti, uopće ne žele priznati da su od nekoga išta naučili. Neki ljudi kažu da su sami sebi bili učitelji. Najgora tvrdnja koju danas možemo čuti jest: „Sve sam sȃm postigao!“ Takvi ljudi svoj uspjeh nikome ne duguju. Teško im je priznati od koga su učili, pa, u konačnici, i nešto naučili. Kad otvori u gradu najbolju slastičarnicu, taj vrhunski slastičar je prije kod nekoga „brusio“ svoj zanat, netko mu je morao pokazati kako se prave dobri kolači. I vrsni automehaničar je sigurno taj zanat naučio od još vrsnijeg automehaničara. Svatko je učio od nekoga. Zato i postoji praksa. Nekoga smo gledali, promatrali, uz nekoga sam uvježbavali svoj poziv i talent. I veliki je papa Ivan Pavao II. imao svoga učitelja. Ponajviše je (na)učio od nekadašnjeg poljskog nadbiskupa i kardinala Stefana Wyszyńskog. Od njega je naučio što znači biti vođa i pastir svoga stada, učio je što znači ljubiti Crkvu, pa i po cijenu progonstva i mučeništva. Neka se nitko ne boji priznati od koga je nešto (na)učio.
Moderno društvo je zapalo u krizu, jer sve je manje onih što žele biti učitelji. Danas mladi često kažu da ne postoji osoba od koje mogu nešto pametno i korisno naučiti. U našem društvu ima previše učenika, a premalo učitelja. Budući da je istovremeno i odgajatelj i uzor, učitelj mora živjeti kreposno. Dobar učitelj ne daje samo znanje ili informaciju, već i srce i dušu. Dobar učitelj svoj život ostavlja u učionici. Nakon što je odgojio generacije mladih ljudi, izvanredni austrijski književnik i pedagog Adalbert Stifter je kazao: „Nastava je mnogo lakša nego odgoj. Za nastavu moraš samo nešto znati, a za odgoj moraš nešto biti.“ I to je istina, jer kad kažemo da smo nešto naučili od određenih ljudi, ne mislimo samo na znanje, nego još više mislimo na čovječnost i duhovnost. Sve prave i velike lekcije koje smo naučili duhovne su naravi. Bilo bi čudesno da naše društvo ima sve više učitelja koji uče kako biti, a ne kako imati.
Duhovni poticaj Živo vrelo 27. rujna 2021.
Ukoričena knjiga
Nedavno mi je u ruke dospjela knjiga znakovitog naziva Poruke Kraljice mira. Naime, knjiga od 208 stranica sadrži sve Gospine poruke upućene od davne 1981. godine pa sve do dana današnjega. Nakupilo se tu dosta poruka… Od početne poruke, evo, već je izašla knjiga – knjiga porukȃ! Gospa godinama neumorno govori, blago opominje potičući ljude na obraćenje. Zanimljivo je čitati te poruke kroz svo ovo vrijeme njezinih ukazanja. Gospa je uvijek blaga i svaki put iznova poziva na molitvu, odlazak na svetu misu, post i pokoru. To je Gospina škola i svi je pohađamo. Njezin je govor jednostavan i dira u srce, a ne samo u razum. Majka srcem govori srcima, obraćajući se na početku riječima: „Draga djeco!“ Divim se Gospinoj blizini i neumornim poticajima.
Gospu možemo usporediti s predavačem koji nam drži jednostavno predavanje. Budući da je jednostavno, stoga je i lako razumljivo. Inače, profesor na fakultetu čitav radni vijek marljivo predaje studentima, govori, poučava i tek nakon mnogo godina sva predavanja sažme u jednu knjigu. Sva predavanja postanu ukoričena knjiga. Tu je sažeto sve što je godinama govorio i izlagao svojim studentima. Kruna njegove profesorske karijere je upravo ta knjiga. Slično je i sa Gospinim ukazanjima: riječ po riječ, poruka po poruka i nastala je vrlo poučna knjiga! No, i svaka bi majka također mogla napisati svoju knjigu. Kad bismo zapisivali majčine govore, nagovore i opomene, mogli bismo ih ukoričiti u knjigu. Koliko te je samo puta majka savjetovala i blago opominjala… Svaka majka napiše svoju nevidljivu knjigu. To je upravo Gospa kao Majka učinila ovdje u Međugorju: ostavila nam je knjigu svoje ljubavi i brižnosti; ostavila nam je knjigu blagosti i nježnosti. Divno je čitati te njezine poruke upućene nama – njezinoj dragoj djeci, a još je divnije poslušati njezine savjete i živjeti te poruke svojim životom.
