Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata i u 7:10. Emisije priređuju svećenici i časne sestre u tjednim ciklusima.
Ovog tjedna, od 9. do 14. ožujka 2026. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ priprema i kazuje fra Goran Azinović, svećenik Hercegovačke franjevačke provincije, koji je na službi misionara u Zürichu. Ako ste ih propustili u našem programu, njegova duhovna promišljanja donosimo i na našem portalu.
Duhovni poticaj Živo vrelo 19. kolovoza 2026.
Dječak koji je uspio
Mi danas živimo u kulturi gdje se nagrađuju samo najbolji i najizvrsniji pojedinci. Često, a da toga roditelji nisu ni svjesni, njihova djeca se natječu tko će biti najbolji. Važno je biti prvi. Djeca i u školama nerijetko samo „trče“ za prosjekom želeći dobiti nagradu kao najbolji učenici. Zanimljivo, u salezijanskim oratorijima ne postoji nagrada za najboljeg učenika, odnosno za učenika koji ima sve petice ili je odlikaš. Zašto? Zato što se često iza najboljih ocjena može kriti sebičnost i ambicija učenika da samo on bude najbolji, čime isti hrani svoju taštinu. U salezijanskim oratorijima dodjeljuje se nagrada Magone, koja nosi naziv po dječaku Micheleu Magoneu (1845. – 1859.) Naime, to nije nagrada za najboljeg učenika, već nagrada za učenika koji je najviše radio na tome da sebe promijeni. To je nagrada za učenika koji je napravio najveće promjene na sebi. On može u školi ostvariti i dobar uspjeh, ali je uložio najviše truda i žrtve da se promijeni i znatno napreduje.
Zašto nagrada nosi ime baš po tome dječaku? Ovaj dječak je jedan od poznatih učenika svetoga Don Bosca. Dječak iz Torina ostao je zapamćen jer je njegova priča posebna. Kada je Don Bosco ovoga dječaka spasio sa ulice, on je bio vrlo nestašan, često je bio sklon neredima i tučnjavama. Ali je Don Bosco u njemu vidio potencijal i veliku mogućnost za promjenom. Tako je i bilo, jer dolaskom u oratorij dječak je počeo mijenjati svoj život. Nakon kratke bolesti umro je poprilično mlad, sa svega 13 godina. Michele je u svom kratkom životu napravio veliku promjenu: počeo je više moliti, bio je vjeran prijatelj, drugima je pomogao i živo je želio upoznati Isusa. Don Bosco je svjedočio da nitko tako brzo u svome životu nije napravio vrlo veliku promjenu kao Michele Magone. Ovaj dječak može biti i uzor svima nama, ali i našoj kulturi, ne samo da vidiš najbolje, već da vidiš i one koji se žele promijeniti. Možda su još daleko od savršenstva, ali ti pojedinci zbilja ulažu puno truda i volje da promijene svoj život. Najdublja poruka ove priče glasi: ako imaš otvoreno srce kao ovaj dječak Magone, i ti možeš napraviti preobrazbu u svom životu.
Duhovni poticaj Živo vrelo 18. kolovoza 2026.
Nobelovac koji je bio alkoholičar
Danas su u društvu raširene razne ovisnosti. Bezbroj je ovisnosti, a jedna od raširenijih svakako je ovisnost o alkoholu. Ovisnik često misli da ga od ovisnosti može i treba osloboditi netko drugi, da on sam ništa ne treba učiniti pa očekuje čudo ili pomoć izvana, uvjeren da će ovisnost lako biti uklonjena, ali bez njegova truda. Isto je mislio i Norvežanin Jon Fosse, dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Fosse je bio veliki ovisnik o alkoholu. Puno je pio. Opijao se već od jutra. Njegov je dan, odnosno jutro počinjalo povraćanjem. Tako je živio iz dana u dan. Žestoka pića uništavala su život ovoga pisca s velikim potencijalom, ali Fosse još nije izrastao u velikog pisca jer mu je alkohol bio prepreka. Nije bio trijezan, nije imao bistru misao, ali ni svježinu. Bio je često umoran i padao u depresiju. Život mu je bio na rubu. Shvatio je da ne može čekati prekriženih ruku. Morao je nešto poduzeti shvaćajući da alkohol mora pobijediti nečim jačim, a to može biti pisanje. Nakon što počinje pisati, Fosse odjednom vjeruje da su njegovi brojni tekstovi odveć nadahnuti. Budući da osjeća veliku inspiraciju, vjeruje da ta inspiracija ne dolazi sama od sebe, ona je dar od Boga. Fosse kroz svaki napisani tekst osjeća da mu je Bog sasvim blizu. Što je više pisao, to je više zaboravljao na alkohol. Strast za alkoholom zamijenio je strašću za pisanjem. Pisanje za Fossea ima gotovo terapeutski učinak, pisanje ga liječi. Osim pisanja, čovjeka može liječiti i razgovor ili šetnja u prirodi, volontiranje ili pak slikanje. Svaki čovjek mora pronaći vlastitu inspiraciju.
Jon Fosse je svoje nesvakidašnje iskustvo sažeo u jednu rečenici: „Bog pomaže onima koji pomažu sami sebi.“ Bog će ti pomoći, on je već tu, ali i ti moraš pružiti sebi ruku. I ti prvo moraš željeti pomoći sebi. Bez tebe Bog kao da je nemoćan. Potreban je i tvoj korak. Bivši alkoholičar sada je postao nobelovac. Uspio je. Fosse je želio pomoći sebi, pružio je sebi ruku pa mu je i Bog pomogao. Zato se i ti u svojoj ovisnosti moraš trznuti. Ako poželiš promijeniti svoj život, nema sumnje da će ti Bog obilno priskočiti u pomoć.
Duhovni poticaj Živo vrelo 17. kolovoza 2026.
Samo Isus nema limit
Samo Isus nema granice. Ljudi često upadnu u oholost misleći da su nezamjenjivi, često misle da svijet bez njih ne može funkcionirati. Ovaj svijet može funkcionirati bez svakoga, ali ne može bez Isusa. Jedino je Isus nezamjenjiv. Ljudi su ograničeni, limitirani, nisu svemogući, nisu spasitelji, ni bogovi, jer jedino je Isus Spasitelj i Bog. Pa i kad daruje svog bližnjeg, čovjek je i tu limitiran, jer ne može dati ono što Isus može dati. Koliko god otac ili majka ljubili svoje dijete i koliko god mu željeli dati najbolje od sebe, i oni su ipak limitirani, jer ni oni ne mogu sve dati; oni ne mogu dati ono što samo Isus može dati, oni ne mogu ispuniti prazninu koju jedino Isus može ispuniti.
To se može uočiti i na primjeru svetoga Ivana Krstitelja. Henri Nouwen je primijetio nešto duboko i važno. A što je to? Nouwen je primijetio da je i sveti Ivan, premda silan prorok, bio limitiran. On je propovijedao obraćenje, pokoru. Govorio je i pozivao na pokoru. Narod je k njemu hrlio, kao i učenici, ali sveti Ivan, premda je bio silan prorok, ipak nije mogao oduzeti grijehe narodu. Iako je pozivao na pokoru i obraćenje, nije imao snage ni moći oduzeti grijehe. On je na neki način ljude vodio do jedne određene točke, ali dalje nije mogao. Bio je limitiran kao i svi ljudi. Zato kada je ugledao Isusa, Ivan naglas pred učenicima kaže: „Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta.“ Ivan je time želio reći: „Evo, to je onaj kojeg čekate, to je onaj koji nije limitiran. Samo on može uzeti grijehe, samo on i nitko više. Samo vas on može osloboditi grijeha, nitko više na ovome svijetu, samo on!“ Zato Ivan Evanđelist i Andrija, Ivanovi učenici, kreću za Isusom. Sveti Ivan Krstitelj na to se ne buni, nije Isusu prigovorio da mu je oteo učenike niti je učenicima prigovorio da su ga napustili. Jednostavno, sveti Ivan Krstitelj je svjestan činjenice da je limitiran, a jedino Isus nije. Ti ljude trebaš voditi samo k Isusu, ne k sebi. Upamti: moraš ljude voditi k Isusu, a ne k sebi. To je prva lekcija poniznosti koju mi, kršćani, možemo naučiti: samo je Isus onaj koji nas može istinski osloboditi, jer samo on nije limitiran.
