11.3 C
Međugorje
02.12.2121.

Homilija fra Miljenka Šteke na 21. obljetnicu smrti fra Slavka Barbarića

Danas, 24. studenog 2021., na 21. obljetnicu smrti fra Slavka Barbarića misno slavlje u Međugorju predvodio je provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenko Šteko. Njegovu homiliju prenosimo u cijelosti:


 

Međugorje 24.11.21. – 21. obljetnicasmrti fra Slavka Barbarića
Misna čitanja: Dn 5,1-6.13-14.16-17.23-28; Lk 21, 12-19

 

Draga braćo i sestre,

svake godine otprilike u ovo vrijeme, pri kraju liturgijske godine, Crkva nam stavlja na razmišljanje dijelove Evanđelja koji sadrže Isusov govor o propasti židovskog Hrama u Jeruzalemu i cijeloga grada Jeruzalema te o posljednjim stvarima svijeta, odnosno o dovršetku ljudske povijesti ovdje na zemlji. Taj Isusov govor zapisan je kod evanđelitsta Mateja u 24. poglavlju, kod Marka u 13. poglavlju, a kod Luke u 21. poglavljaju. U ovome tjednu čitamo od ponedjeljka do subote dio po dio Lukinog 21. poglavlja. Večeras smo čuli samo onaj dio koji govori o tome kakva progonstva čekaju one koji se priznaju Isusovim učenicima, sljedbenicima. Isus kaže da će njih progoniti ne samo svijet nego i njihovi najbliži! (Lk 21, 16) Naravno, slušateljima nije bilo ugodno slušati ove Isusove najave, jer su drugo očekivali. Još teže im je bilo slušati o silnim znacima na nebu i na zemlji koji će prethoditi ponovnom Kristovom dolasku. Iz Evanđelja doznajemoda su Isusovi slušatalji, dok je Isus govorio o ovim stvarima, bili pozorni, ali i uznemireni pa su ga stali pitati o pojedinostima: Kad će to biti, gdje će to biti, kako će biti? Ali Isus nije na to odgovorio. Rekao im je samoda to nitko ne zna osim Oca nebeskoga i da trebaju uvijek biti budni i moliti.

I danas vlada među slušateljima slična situacija kad se u crkvama čita o ovim događajima. A osim straha i znatiželje ima tu još nešto gore.Naime, neki vjernici žele kalkulirati odnosno trgovati s Bogom. Nisu spremni odreći se krivog načina života i obratiti se odmah, nego bi to po mogućnosti učinili u zadnji trenutak. Zato ih zanima koliko još ima vremena do toga i kad je zadnji trenutak za obraćenje. Do tog trenutka htjeli bi živjeti po svojoj volji: biti nepomireni s bližnjima, živjeti u grešnom životu, krasti narodni ili bilo koji novac da bi opskrbiili sve svoje potomke itd. Naravno, Bog neće dopustiti da se čovjek poigrava s njime. Zato su ovi i ovakvi kalkulanti naujgroženija skupina ljudi na Zemlji. I uvijek su bili.

Braćo i sestre, pričajući ljudima o ozbiljnim budućim događajima, Isus nipošto nije želio plašiti ljude, nego na ozbiljan način upozoriti na ono što neminovno dolazi i pripremiti ih na to, da ih to ne bi iznenadilo, da odu nepomirani i grešni s ovoga svijeta. U cijelom tom Isusovom govoru nisu najvažniji dramatični pa i stravični događaji u prirodi.

Oni su popratni događaji i prethodnica koja se mora dogoditi prije nego što se dogodi središnji događaj, a to je PONOVNI DOLAZAK SINA BOŽJEGA.

Sve drugo u ovoj povijesti spasenja nama na zemlji ovdje usmjereno je prema tom Kristovom dolasku u slavi. Svaka vjernička duša trebala bi čeznuti za tim susretom s Kristom, živjeti za taj susret i biti spremna sve podnijeti da na tom susretu opstane i da nađe mir, radost…, a sama ona s Kristove desne strane, po onoj evanđeoskoj prispodobi. To su mnogi u ovih četiri desetljeća milosti Međugorja shvatili i krenuli na put obraćenja. Mnoge od njih pratio je ovaj čovjek, čiju danas 21. obljetnicu imamo pred očima.

To je obljetnica smrti jednoga dragog subrata, Božjega čovjeka, koji je u srcu, u mislima i na usnama nosio Isusovu Radosnu vijest. Nosio je poruke spasenja i pouke o ponašanju kršćana u životu. Naime, na današnji dan prije 21 godinu, u popodnevnim satima, umro je na Križevcunaš subrat fra Slavko Barbarić. Po ljudskim mjerilima otišao je s ovog svijeta prerano (54 godine), ali po Božjim otišao je pravovremeno, bogat dobrim djelima i dozreo za susret sa svojim Gospodinom. Providnost ga je kao franjevca, svećenika, teologa, pedagoga i psihologa dovela ovdje u Međugorje, Kraljici mira.I ovdje je poput svijeće dogorio,ponekad u progutanim suzama, ponekad u neprospavanim noćima, ali uvijek postojan u svome uvjerenju, upravo onakav kakve nas Krist želi imati: „Svojom ćete postojanošću spasiti duše svoje“ (Lk 21, 19), kaže Gospodin.

Umro je, kako spomenuh, družeći se s Bogom i vjernicima, završivši pobožnost Križnog puta. Pozlilo mu je, sjeo je na zemlju, na nju legao i usnuo vječnim snom pod trinaestom postajom svoga Spasitelja. Na vrhu svoga Križevca, baš kao na vrhu Siona. Poput starozavjetnih patrijarha. Makabejaca i svetih pregalaca Božjega Zakona i Riječi.

S tog je Siona često gledao prodolinom Brotnja i snivao sne. Budan u svom snu gledao je slike koje su mu se urezivale u misli, u glavu, u srce, u dah, u život. Želio je toliko toga učiniti drugačijim, Bogu ugodnijim, i tolika ljudska obitavališta pretvoriti u kuću molitve. Nerijetko bi osjetio da na putu stoje ispriječeni toliki glavari, književnici svih vrsta, prvaci narodni. Htjeli su usmjeravati tokove događanja, mjeriti vrijeme, tovariti ljudima na pleća terete, a sami ni da bi malim prstom makli.

No fra Slavko je kročio naprijed. Ulazio u turobne boli, u duše tolikih, u jad i bijedu mnogih, u propast ljudi koje je drobio nemoral, ovisnost, mržnja, razdijeljenost, oskudica. Za njega nije bilo izgubljenog čovjeka, nije bilo izgubljene bitke. Svakoga je valjalo zagrliti, spasiti, dati mu smještaj. Svaku bitku sa zalima i zlima ljudskim valjalo s Božjom pomoći, uz Gospin zagovor, dobiti.

Bio je slamka spasa tolikima koji su tonuli. Hvatali su za skute njegova habita, hvatali grozničavo za njegovu ruku, padali mu u grču plača u zagrljaj.

A on je samo redao stvari u svojoj duši i molio Gospin zagovor, neizmjerno pobožan s krunicom ruci. Mlade svijeta je poput rijeke svrnuo pod svoj Sion, ovdje na mladifest. Ovisnike je vodio kolonama Milosrdnome Ocu, davao im utočište, utjehu, pomagao na teškom putu povratka u život. Onim najslabijim, tek rođenim, podario je selo Majčine ljubavi. Dao utočište obiteljske topline i sigurnosti.

Naš fra Slavko, čovjek molitve. Osjećao se najbolje na koljenima, pred Presvetim. Nakon molitve bi potpuno otvarao svoje oči, dušu, srce. I shvatio potrebu tog čovjeka, te žene, toga muža, vidio bi jasno ranjeno dijete, njegovu potrebu. Nazreo bi izdaleka očaj i bijedu koji su posve orobili ljudske poglede, a zapravo su to samo bivali prozori njihovih sapetih duša grijehom. To je trebalo osloboditi. I to je činio fra Slavko! Neumorno, protežući se od svoje prve krajnje, do one druge krajnje mjere, uvijek toplinom i blagošću, životom koji više nije razlikovao vrijeme, jer su mu se na pozdrav susretali sutoni i zore. I tako, iz dana u dan, dok se nije pretočio prije 21 godinu u vječnost.

Crkva se, od prvih vremena, svojih pokojnika spominjala i za njih prinosila molitve, poglavito svetu misnu žrtvu, da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. U tom istom duhu, danas smo u svojim mislima i molitvama, u ovoj svetoj misnoj žrtvi, s našim fra Slavkom!

Pokoj vječni, daruj mu Gospodine!

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne