U srijedu, 6. kolovoza 2025., na blagdan Preobraženja Gospodinova, trećeg dana 36. Međunarodnog molitvenog festivala mladih u Međugorju svetu misu predslavio je međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić, a njegovu homiliju prenosimo u cijelosti:
Braćo i sestre!
Gora Tabor gora je preobraženja na kojoj je Isus svojim učenicima pokazao svoju slavu. Isus je bio na putu prema Jeruzalemu, na putu prema svojoj konačnoj proslavi koja će za njegove učenike biti brutalna i neshvatljiva na prvu. Skoro svi će se oni razbježati, prepasti, užasnuti, ne će ništa razumjeti. Sve je to Isus znao. I poznavao je svoje učenike jako dobro. Imao je s njima tako prisan odnos Učitelja i učenika od prvoga poziva i znao je koliko im je potrebno ohrabrenje, poticaj, da ne klonu duhom kad se sve dogodi, nego da vjeruju.
Isus vodi sa sobom Petra, Jakova i Ivana. Njih trojica su probrani između dvanaestorice kako bi bili svjedoci događaja kad za to bude vrijeme. Zanimljivo je kako Isus na sve važnije događaje vodi pojedince te kako traži poslije od zajednice da vjeruju njihovu svjedočanstvu. Ima tu nešto što Isus traži i od nas: vjeru u svjedočenje Crkve. Crkva od prvih dana, još od Marije Magdalene prihvaća njezino svjedočanstvo i osvjedočena u Isusa Uskrslog to svjedočanstvo daje naraštajima i naraštajima kroz sva vremena. Ima nešto u tom: biti svjedok i poslušati svjedoka, biti poslušan Crkvi koja naviješta Krista. Ta i Isus je rekao: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.“
Dobro je ovdje postaviti sebi pitanje: Kakvo je moje srce prema navještaju Crkve? Jesam li otvoren nauku Crkve? To je jako važno. Jer inače mogu zapasti u neku svoju duhovnost. A svaka se naša duhovnost mora nadahnjivati na nauku Crkve, na onome što je Crkva primila od Gospodina i što vjekovima predaje svojim vjernicima. Učenici su povjerovali Petru, Jakovu i Ivanu te su po njihovu svjedočanstvu održali ovaj događaj stvaran u Crkvi.
Gora ili brdo ima posebno značenje u biblijskom rječniku. Gora je uzvišica i samim time čovjeka uzdiže bliže Bogu, bliže nebu. To je slika kojom se prikazuje da je netko u molitvi, povezan s Bogom. Možemo za primjer uzeti upravo Mojsija i Iliju – ta dva velika proroka Staroga zavjeta. Obojica su na brdu doživjeli objavu Božju, iskusili Božju blizinu i dobili poslanje od Gospodina. Isto tako Isus, kad ide moliti, to je često opisano upravo riječima: „Uspe se na goru… pođe na goru …“ Gora označava mjesto u kojem se čovjek u molitvi predaje Bogu, iskustvu Božje prisutnosti.
Isus tako vodi sa sobom učenike i preobražava se pred njima. Lice mu i odjeća sjaje neopisivim sjajem, oblak ih zakriva i čuje se Očev glas. Učenici tako postaju svjedoci Isusove slave koju ima na nebesima kod Oca. To je za njih sigurno bilo neočekivano i neizrecivo iskustvo – vidjeti slavu Božju – te su i bili izvan sebe što vidimo u Petrovom pitanju o sjenicama. Nisu samo bili zapanjeni slavom, nego su bili i prestrašeni jer su vidjeli i čuli nešto što do tad nisu ni zamišljali.
Braćo i sestre, gora Tabor nije jedina gora na kojoj je Isus otkrio svoju slavu. Tu je i Maslinska gora i Kalvarija na kojoj je vidljiva slava u još zamršenijem obliku. Isus ponižen, razapet umire na križu. I gora Tabor i gora Kalvarija označavaju slavu Božju. Dva lica iste stvarnosti. Na jednoj slava i blještavilo, na drugoj svatko od njega lice odvraća. Imam li hrabrosti poći na obje gore s Gospodinom? Sigurno će me obje dočekati u životu. I slava i poniženje.
Gora, braćo i sestre, u biblijskom smislu – rekli smo – označava mjesto molitve, mjesto na kojem dolazimo u Božju prisutnost. Stoga gora ne treba nužno biti gora. Možemo reći da je svaka crkva gora – jer nas uzdiže iz naše svakodnevice i otvara nas za iskustvo Božje prisutnosti. Zato su se mnoge crkve i gradile na gorama, na uzvišicama, govoreći tako o preobraženju koje svatko treba doživjeti u susretu s Bogom.
Možemo reći da je i euharistija jedna gora, jedan događaj preobraženja. Snagom Duha Svetoga, kruh i vino bivaju preobraženi u tijelo i krv našega Gospodina Isusa Krista. Možda je upravo svaki oltar u crkvi uzdignut kako bi simbolizirao tu goru preobraženja. Čuli smo i mi Božji glas u čitanjima koja su nam navještena – jer svaki put kad se naviješta u liturgiji riječ Božja, sam Bog govori okupljenoj zajednici. I svaki put se spominjemo i Kristove smrti i slavimo uskrsnuće i iščekujemo njegov slavni dolazak. To svaki put govorimo kad nam svećenik doziva u pamet da je ovo što slavimo tajna/otajstvo naše vjere.
Stoga nam je, braćo i sestre, redovito dolaziti na ovu goru, u crkvu, slaviti euharistiju kako bismo bili svjedoci toga preobraženja, kako bismo se osvjedočili o ljubav Božju prema nama grješnicima i vidjeli njegovu slavu.
Volio bih opet nas sve zajedno, a osobito vas mlade, podsjetiti na riječi koje vam je papa Lav XIV. uputio za ovaj Mladifest: „U svakodnevnim susretima, zajedno kročimo na našem hodočašću prema domu Gospodnjem. U tom smislu, dragi prijatelji, dobro znate da živimo u sve digitalnijem svijetu, gdje nam umjetna inteligencija i tehnologija nude bezbroj prilika. Zapamtite: nijedan algoritam ne može zamijeniti zagrljaj, pogled, istinski susret, kako s Bogom, tako i s našim prijateljima i našom obitelji.“
Čini mi se jako važno ovo naglasiti danas, kada mnogi od nas žive većinu dana upirući prstom u ekran, scrolajući, odnosno živeći jedan umjetni virtualni život, tamo negdje u nekom zamišljenom svijetu. U svijetu u kojem nema dodira, zagrljaja, stvarnosti. U svijetu u kojem se stalno pitamo što je zapravo stvarnost, a što izmišljeno.
Kao kršćani, imamo privilegiju da nas Božja riječ vodi i brani od svega što nije normalno i što prijeti općem ljudskom napretku, a osobito napretku duha. Puno je ljepše razgovarati oči u oči, pružiti ruku, zagrliti prijatelja, posjetiti roditelje, osmjehnuti se nekome na ulici… puno je ljepše mnogo toga od pogleda usmjerenog samo u ekran, kada često stvarni život prolazi pored nas, ostavljajući nas u našem zamišljenom svijetu, koji ne može ispuniti čovjekovu potrebu za drugim, nego onda stvara tjeskobu, osamljenost i frustraciju.
Usudio bih se reći da stoga i Isus govori svojim učenicima da nije dovoljno što su samo vidjeli, nego se trebaju vratiti u stvarni život, tamo gdje možda nije tako lijepo i ugodno kao na Gori preobraženja, i onda u tom iskustvu života postati svjedok onoga nebeskoga, ljepšega, boljega svijeta. Dragi mladi, budite promjena koju ovaj svijet treba. Budite zagrljaj, osmijeh, ispružena ruka, komad kruha, čaša vode – ne na društvenim mrežama, nego u stvarnom životu. Gradite mreže kršćanske ljubavi u svojim župnim zajednicama. Da se svaki čovjek pored vas osjeća kao čovjek od Boga ljubljen i od ljudi ljubljen.
Isus je Učitelj i on u svakoj gesti i u svakoj riječi poučava. On nam govori kako je sve ono što doživljavamo u ovome svijetu jako važno za naš duhovni rast. Ali trebamo to doživjeti. A doživjeti možemo samo kroz tijelo, a u tijelu se onda pokreće i naš duh, naši osjećaji…
To isto možemo primijeniti na euharistiju. Euharistija se ne može gledati preko televizije. Ona se može samo živjeti aktivno sudjelujući u njoj. Osjećajući na svome tijelu ljepotu zajedništva, blizine, dodira – i onog ljudskog u pružanju mira i onog božanskog u blagovanju Tijela Kristova. I upravo nas po tome Gospodin preobražava. Od gledanja i promatranja dolazi dodir s našim tijelom i prebivanje u našem tijelu. Postajemo živi tabernakul – svetohranište nakon pričesti, što onda pokreće i naš duh.
Nismo ovdje samo kako bismo promatrali. Ovdje smo kako bismo sudjelovali, odnosno kako bismo imali udjela u ovom otajstvu. Zato nas Crkva i poziva da, pored kruha i vina, prinesemo i sebe na oltar, da i mi snagom Duha Svetoga budemo preobraženi u nova stvorenja, u one koji će svim srcem pristajati uz Gospodina i svojim svetim životom svjedočiti slavu Božju!
Zato nemojmo biti zbunjeni, braćo i sestre, kod ovog otajstva, nego otvorimo svoja srca Bogu. I nemojmo samo promatrati i dolaziti i odlaziti bez najvećeg udjela – pričesti Kristovim tijelom. Ali trebamo živjeti tako, živjeti sveto da se na svakoj euharistiji možemo pričestiti!
Krist je na Kalvariji pobijedio grijeh i onda očitovao onu slavu koju su učenici bili vidjeli na gori Tabor. Dakle, moguće je i potrebno je da i moj život svjedoči kako je Bog uništio grijeh i kako me je poveo putem preobraženja.
Koliko je samo ljudi ovdje u Međugorju osjetilo preobraženje i u crkvi za vrijeme euharistije, u sakramentu ispovijedi, na Brdu ukazanja ili na Križevcu. Došli su sa svojom mukom, sa svojim životnim problemima, pitanjima, a Gospodin je preobrazio njihov život. Gospa, naša Majka, zato neumorno poziva: obratite se, molite se, idite mome Sinu… Odazovimo se na njezin poziv. Ona poziva dok se svi ne obratimo. Kao majka koja čeka da i posljednje dijete dođe doma…
Potaknuti Božjom riječju i primjerom tolikih hodočasnika, ostavimo stoga svaki grijeh i sve ono što je kršćanstva nedostojno, a živimo kao djeca svjetlosti, kao djeca preobraženja. Amen!
