U Velikom smo tjednu kada se najviše govori o patnji i križu. O tome je u našoj videorubrici ‘Pitajte svećenika’ ovoga tjedna govorio fra Goran Azinović, svećenik Hercegovačke franjevačke provincije, koji je na službi župnog vikara u Čitluku. Prilog su pripremili Antonija Bubalo i Luka Rupčić, a fra Goran odgovara na pitanja o patnji, križu, trpljenju i o tome kako prihvatiti svoj križ. Odgovore donosimo u nastavku, a možete ih pogledati i na našem YouTube kanalu.
Zašto Bog dopušta patnju?
Zašto Bog dopušta patnju? Pa, odgovor možemo naći već u knjizi Postanka. Bog je zamislio jedan sklad s čovjekom, ali kad je čovjek dao se grijehu ili popustio pod grijehom, onda je zapravo ušla patnja u ovaj svijet. Ovih dana sam baš slušao jedno lijepo predavanje od don Ivice Raguža koji je iz Đakova i onda on baš komentira ovo stanje i korone i svega toga. I onda on kaže -Mi smo već pod kaznom. Mi smo kažnjeni, a naša najveća kazna što postoji za čovjeka je smrt. A zašto mi umiremo? Zato što smo mi zapravo zgriješili. I to je naša najveća kazna. Zato sve druge kazne koje dođu u život, bolest, ne znam ni ja, neka nelagodna situacija na razini duše i tako dalje, to je sve ni blizu kakva je kazna smrt koju mi moramo proći svi zajedno. A upravo zbog grijeha. Mi zapravo umiremo jer smo nekoć zgriješili, ali nam Bog daje u ovom životu prostora, ljubavi, slobode da ga upoznamo, da se Njemu vratimo. Zato postoji konačni sud. Zašto su anđeli odmah bili osuđeni? Kažu, čim su zgriješili protiv Boga, odmah su bili osuđeni. Zato što su anđeli imali potpunu svijest tko je Bog. I oni naspram te ljubavi u kojoj su imali potpunu svijest okrenuli su leđa. I oni su automatski bili osuđeni. A čovjek neće odmah biti osuđen, ima konačan sud jer čovjek nema apsolutni uvid tko je Bog. Bog mu je uvijek tajna. Ali evo, i u toj tajni mi smo Bogu okrenuli leđa, ali Bog opet dolazi po nas. E, to je sad taj smisao utjelovljenja gdje Isus nas na križu otkupljuje. Znači, mi definitivno kao ljudska stvorenja i kao ljudi na ovoj zemlji ne možemo proći bez umiranja. Svaki čovjek umire. Zato su Grci govorili-smrtnik jest jednako čovjek. Kad kažeš čovjek rekao si da je netko već smrtan.
Što je patnja, a što križ?
Pa patnja i križ se mogu razlikovati i razlikuju se. Kako? Križ je nešto nužno kršćansko. Ono što mi kršćani jesmo u ovom svijetu prepoznatljivi, nije to ni više znak ribe, onaj Ihtis, koji su prvi kršćani koristili, nego križ. Danas kad nekome stavite križ na vrat, pa na kraju krajeva u naše vrijeme ovdje kad su bile Osmanlije vladale naši su se ljudi tetovirali u znaku križa. To je bio taj znak raspoznavanja da smo kršćani. A patnja? Postoji patnja u hindusa, postoji patnja u islamu, postoji patnja i u ateista. Znači patnja je raširena po cijelome svijetu i mnogi ljudi neće poistovjetiti svoju patnju s križem. Ali mi kršćani nužno svoju patnju uvijek približimo križu. I toliko je približimo da ona jednoga dana postane istovjetna. Zato u nas kršćani neće kazati-Ja ti patim, nego-Ja ti nosim križ. U nas je to poistovjećeno. Križ jest jednako patnja u kršćanstvu, ali tamo netko tko nije kršćanin, on nikad svoju patnju neće poistovjetiti s križem. On će reći -patim, obolio sam , ali nijednom riječju neće spomenuti križ. Evo zato nama je to blagoslov, kršćanima, što možemo uvijek svoju patnju dati joj smisao, a taj smisao je zapravo križ. Jer ako je Krist patio onda i mi patimo zapravo s njim.
Koji je smisao trpljenja i križa?
Pa ja sam nedavno kazao da tko pati on je blagoslovljen, koliko god to zvučalo apsurdno. Sveti Ljudevit monfortanac, on je kazao-Svaki put kad nisam patio, to je vrijeme bilo izgubljeno. Evo zato on kaže čak u svom spisu kad se oprašta s ovoga svijeta za čim žali, on jedino kaže- Žalim što nisam više patio. Zašto? Jer patnja u ovome svijetu, oslobađa te patnji budućega svijeta. I zato se s pravom kaže, evo ja sam sam gledao neke ljude koji na postelji umiru i dugo boluju, onda sam se pitao čemu to i zašto svi ne umiremo jednako. I zapravo vidiš da netko više pati u smrti. Čak naš narod kaže- A Bogu hvala, nije se patio. E sigurno to se prebacuje. Isto kao kad radiš kolokvije na ispitu, pa ono što si u kolokviju riješio, na ispitu ti je kasnije, oslobođen si toga. E tako isto patnja. Čovjek koji je na zemlji dosta propatio, ona priča o Lazaru. On sada dobiva satisfakciju. On je oslobođen možda i čistilišnih muka jer je na zemlji prošao to čistilište. A zato nije samo problem ljudima koji su patili, veći će biti problem ljudima koji su ovaj svijet prošli a da nisu patili. Evo to želim kazati, da naša patnja nije besmislena. Ona kad tada dobit će svoj jedan odgovor, a pogotovo kad dođemo u nebo i bit će to nagrađeno.
Kako prihvatiti svoj križ?
Pa najbolji odgovor leži u srži zapravo da se potpuno uzdamo u Boga, da sve svoje predanje zapravo stavimo u Boga, jer nekako Bog je sve nama to dopustio i sve nam je Bog dao. Pa tako na kraju krajeva i ljude i križeve, pa ljude koje smo izgubili. Možemo mi promatrati neke ljude koje smo izgubili i kazati- Joj Bože više ih nema, a možemo Bogu zahvaliti što nam je uopće dao priliku i mogućnost da mi možemo susresti te ljude, da mi je netko bio otac, da mi je netko bio majka, da mi je netko bio dijete iako je živio godinu dana, umro je kao beba. Ali Bogu hvala što mi je Bog dao mogućnost da ga upoznam, da ga vidim. Pa tko je izgubio dijete u utrobi može kazati- Bogu hvala što sam uopće mogao zatrudnjeti, što sam uopće mogao imati taj život i osjetiti da sam majka. Zato kažem nedavno sam pročitao jednu dobru rečenicu za Mariju. Kaže se za Mariju da nije ni plakala kad je bježala u Egipat i tako dalje, pa na Kalvariji pitanje je- Je li Gospa plakala. Sad meni to malo zvuči teško kako Gospa nije plakala. A kaže autor- I suze su znak protesta. Znači Marija je možda i potpuno bila bez suza ali što je nadomjestak tim suzama, zapravo njezina vjera, njezino povjerenje. Evo ja mislim da se križ najviše prihvati u tom smislu kad čovjek zapravo rekne- Pa uzimam više taj križ. Najgore je u životu kad čovjek se opire križu. To više iscrpi čovjeka. To njegovo bježanje od križa, kad on traži surogate, zamjene za svoj križ. Neću ovaj križ pa bježim. E to čovjeka, po meni, vidim ja u svom životu, iscrpi. A kad se čovjek ono potpuno preda, Ratzinger jednu lijepu sliku koristi kako neki brodolomac bačen u vodu, na more i on umire ali prije nego što su ga oni bacili u vodu, oni su ga svezali na križ. I sad film jedan počinje tako radnja -Taj misionar je privezan na križ i on plovi tim morem, pluta zapravo na površini mora. To je ta slika koju Ratzinger koristi. On pluta, ne zna gdje će doći, a njegov taj križ na koji je on zavezan je zapravo je njegov čamac koji će ga spasiti da dođe, da pristane negdje na obalu. I on ne može se ni otrgnuti od njega jer je zavezan . Evo takva je neka slika našega života. Mi ako se odvežemo s tog križa, sigurno ćemo potonuti. A kad tad ukazat će se kopno gdje će nas taj križ prevesti na drugu obalu.
