Hvaljen Isus i Marija! Nedjelja je, sveti dan! Isus nam je zapovjedio da, slaveći euharistiju, slavimo izvorni vrhunac kršćanskog života rekavši: „Ovo činite meni na spomen!“ Zavjet našeg hrvatskog naroda glasi: „Hrvatska katolička obitelj dnevno krunicu moli i nedjeljom na misu hodi!“ Neka to geslo, utkano u naš identitet, u našu prošlost, sadašnjost i budućnost, i danas prati naše obitelji! Danas ću pisati o odnosu papâ naspram Međugorja, ali i drugih velikih ljudi koji su se dali uvući u tu lijepu priču o Međugorju. Počeo bih s poznatim teologom Švicarcem Hans Urs von Balthasarom, koji je lijepo kazao: „Najgore što čovjek može učiniti jest ne prepoznati Međugorje, zaobići ga i proći pokraj ili mimo njega jer Međugorje je mjesto milosti.“ Međugorje je izvor milosti za današnji svijet, posebno za naš hrvatski narod. Čovjek treba prepoznati to milosno vrijeme i mjesto. Gospa nije uzalud ovdje prisutna već 44 godine. Mi smo se možda i naviknuli odveć na to, ali ono što je Gospa započela u Fatimi dovršit će u Međugorju. Njezina nazočnost u ovom mjestu, njezine poruke i želja za obraćenjem, želja da idemo za Isusom Kristom i ostavimo grijeh, snažno nas pozivaju da idemo k Bogu. Gospa će učiniti nešto… To nije samo pitanje znaka ni tajni, nego ona je tu da pomogne. Ljudi još nisu svjesni duboke snage Međugorja. Onaj programski dio koji Gospa upućuje iz Međugorja ogleda se u njezinoj prekrasnoj rečenici izrečenoj u poruci iz 1984. godine: „Draga djeco, nitko ne može biti sretan u grijehu!“ Vjernik tu odveć duboku rečenicu ne može do kraja pojmiti.
Papa Pavao VI. je rekao nešto slično, ali donekle i suprotno: „Današnji je svijet izgubio osjećaj naspram grijeha.“ Sve je dopušteno, čovjek sebi dopušta da sve može činiti, a zapravo ne može. Koliko god svijet nudio grijeh kao rješenje, kao put, Gospa kaže: „Djeco, nemojte se zavaravati, jer nitko, ama baš nitko, na ovome svijetu ne može biti sretan u grijehu.“ Šaljući tu snažnu poruku iz Međugorja, Marija kaže: „Čovjekova sreća nije u grijehu.“ Koliko god ga grijeh privlačio, bio primamljiv, ali uvijek lažan, čovjek tu ne može naći svoje ispunjenje ili sreću, jer ta sreća nije dugoročna, već pojedinca vodi u propast, u život bez Boga. Ivanu Pavlu II. je jako smetalo što ovaj svijet ignorira Boga okrećući mu leđa. Ovaj svijet se želi graditi bez Boga. I što se dogodilo? Iako smo kao civilizacija napravili veliki iskorak u tehničkom smislu, u izgradnji modernih zrakoplova, moćnim mobitelima, kompjutorima ili razvoju umjetne inteligencije, kad je u pitanju ono suštinsko – čovjekovo srce i duša, ljudi se nisu pomaknuli ni centimetra! I dandanas se, nažalost, vode veliki i strašni ratovi, toliko je nevinih ljudi ubijeno: kako djece i majki, kako baka i očeva te dječaka ili mladića koji tek stupaju na pozornicu života. Umjesto da stupajući u lijepe životne godine kreću na studij, mladići moraju ginuti po raznim frontovima ovoga svijeta. Zato je papa Ivan Pavao II. želio da Bog bude centar ne samo čovjekovog života, nego i Europe. Stoga je više puta i apelirao na Europljane: „Europo, nemoj zaboraviti svoje korijene! Bog je središte tvoga života! Europo, ti si kršćanski kontinent, ti si puno šira od Zapadne Europe. Pa i mi, Poljaci, smo Europljani. Europa se prostire od Portugala do Urala. Ona je kršćanski kontinent koji u svojim temeljima ima Boga.“ Kad su političari pisali moderni Ustav Europske unije, Papa im je govorio: „Nemojte izbaciti Boga iz Ustava!“ Premda je Papa apelirao i molio ih, oni su to ipak učinili: iz Ustava su izbacili riječ „Bog“.
Ivan Pavao II. bio je veliki marijanski papa. Govoreći: „Totus tuus, Marijo!“, osjećao je veliku ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji. Vjernici su ovih dana saznali da je Papa žarko želio doći u Međugorje, no to se nije dogodilo. Ali, nema sumnje da je Karol Wojtyła Međugorje nosio u srcu, molio je za to mjesto jer je u Međugorju posebno prepoznao snagu molitve. Budući da je i sam bio molitelj, prepoznao je snagu molitve, prepoznao je snagu mira. Pošto je bio mistik, Papa je tu prepoznao i snagu obraćenja. Znao je da se ovaj svijet mora obratiti; naročito svijet zahvaćen komunizmom – strašnom ideologijom. Sve te ideologije, svi takozvani „izmi“ koji su vladali i još uvijek vladaju Europom, nečujno će nestati. Papa Ivan Pavao II. je volio hodočašća, išao je u Fatimu i Guadalupe, u Lourdes i Chęstochowu. Taj je veliki putnik išao svugdje, posebno u marijanska svetišta. Kad je dolazio u Sarajevo, duboko vjerujem da je njegovo srce željelo i nastojalo doći i u Međugorje. Premda nije imao tu mogućnost zbog spleta brojnih okolnosti, Poljak je ipak nosio Međugorje u svom srcu.
Papa Benedikt XVI. je osnovao Komisiju za Međugorje na čelu s kardinalom Camillom Ruinijem, koja je djelovala od 2010. do 2014. godine i uradila sustavan teološki posao. Iako je priznala prvih sedam dana ukazanja kao sigurna i autentična, Komisija kasnije kao da nema stava, no prvih sedam dana su nukleus. Priznajući te prve dane, članovi Komisije ističu da se ukazanje uistinu i dogodilo. Tu se dogodilo nešto nadnaravno, tu se Blažena Djevica Marija ukazala. Odobravajući tu Ruinijevu Komisiju, taj dokument i stav Vijeća, koji je bio izravno pod Kongregacijom za nauk vjere, papa Benedikt XVI. uzima stvari doslovce u svoje ruke. Nakon toga taj rad, taj dokument se daje papi Franji, a on donosi Nihil obstat kojim poručuje vjernicima: „Idite u Međugorje, neka vas ništa ne sprječava u tome jer tamo nitko ne ide protiv vjere i morala.“ U Nihil obstatu se ne govori toliko o nadnaravnosti, koliko o plodovima Međugorja. Papa Franjo je često apelirao na svećenike i biskupe govoreći: „Pratite svoje hodočasnike! Nemojte im dopustiti da idu sami!“ Hvala svim svećenicima i biskupima što su bili pratnja brojnim hodočasnicima!
Rekli su mi da ne zaboravim ni kardinala Franju Kuharića, koji je isto molio i srcem osjećao Međugorje. Kardinal Kuharić je vjerovao tome mjestu, vjerovao je da se tu događaju ukazanja. Ne smijem zaboraviti ni biskupa Franu Franjića, koji je svim srcem čak i primao hodočasnike i poticao ih govoreći o važnosti toga mjesta za naš narod. Iako je puno ljudi dalo svoj doprinos, spomenuo bih ipak kardinala Cristopha Schönborna koji je u Međugorje došao u kriznim vremenima. Kad su sva vrata bila zatvorena, on je kao kardinal i učenik velikoga teologa Von Balthasara, koji je rekao da se Međugorje ne smije zaobići, iznova otvorio vrata Međugorju. Iako danas u Međugorju živi i djeluje biskup Aldo Cavalli, ne smijem zaboraviti ni biskupa Henryka Hosera, svetog čovjeka. Njega je papa Franjo poslao u Međugorje kao administratora koji će se, upravljajući župom, brinuti za pastoralni dio i prepoznavati tamošnje duhovne plodove. Mi, fratri, s njim smo imali divno iskustvo. Surađujući s njim, imali smo osjećaj da surađujemo sa svetim čovjekom. Kao i današnji biskup upravitelj Aldo Cavalli, i Hoser je doista uživao u Međugorju prateći i sudjelujući u molitvenom programu. Hvala svetim ocima koji su ipak prepoznali plodove Međugorja i Henryku Hoseru koji je utro put modernom Međugorju.
fra Goran Azinović
