Fra Branko Radoš, svećenik Hercegovačke franjevačke provincije danas je na službi voditelja Hrvatske katoličke misije Luzern u Švicarskoj, a na službi župnog vikara u Međugorju bio je od 1998. – 2001. godine kada je preuzeo službu župnika koju je obnašao do 2005. godine, kada je otišao u Švicarsku.
Bližimo se 42. obljetnici ukazanja u Međugorju, a danas objavljujemo propovijed koju je tadašnji međugorski župnik fra Branko Radoš izrekao u Međugorju 25. lipnja 2005. godine, na 24. obljetnicu Gospinih ukazanja.
Dragi hodočasnici, štovatelji Kraljice mira, braćo i sestre!
Čitava naša ljudska povijest prepuna je primjera koji nam očituju Božju brigu za nas. Koliko je samo riječi, djela i gesta u kojima je više nego očita Božja ljubav. Sjetimo se kako se Bog brinuo za prve ljude Adama i Evu, kako je vodio Abrahama i Josipa, kako je čudesno izveo i kroz sve opasnosti i zamke pustinje do Obećane zemlju proveo svoj izabrani narod. Božja briga se očitovala preko tolikih proroka, patrijarha i kraljeva. No, vrhunac Božje brige i ljubavi svakako je u Isusu Kristu.
Kad bismo htjeli potpuno spoznati Kristovu ljubav prema nama i počeli nabrajali sva njegova dobra djela gdje bi nam bio kraj. Dovoljno se samo sjetiti one rečenice iz svetog pisma «prošao je ovom zemljom čineći dobro.» Od prvog čuda pretvaranja vode u vino do onog najvećeg Uskrsnuća i posljednjeg Uzašašća sve što je Krist govorio i činio bilo je usmjereno na dobrobit čovjeka.
Bez obzira na svu nevjeru, zlodjela i grijehe koji su počinjeni, Bog još uvijek od nas nije digao ruke, nije nas prepustio nama samima, nego nas majčinskom ljubavlju ljubi, njeguje i čuva.
Jedno od najvećih čuda i najvećih dokaza Božje ljubavi i prema nama na razmeđu dvadesetog i dvadesetprvog stoljeća jest Međugorje. Veliki indijski pjesnik Rabindranat Tagore zapisa: «Najveći dokaz da se Bog još uvijek nije razočarao u ovu zemlju, jest rađanje, dolazak na svijet djeteta!» A, ja bih nadodao: Bez obzira na svu nevjeru, zlodjela i grijehe koji su počinjeni, Bog još uvijek od nas nije digao ruke, nije nas prepustio nama samima, nego nas majčinskom ljubavlju ljubi, njeguje i čuva.
Zašto je izabrao Bog baš ovo mjesto i naš narod za posebnu svoju nazočnost preko Marije? Zbog tog što smo bolji od drugih? Ili zbog tog što smo gori od drugih, pa nas želi opomenuti? Odgovor na ova pitanja jednako je teško naći, kao i odgovor na pitanje zašto je izabran židovski, a ne neki drugi narod. Odgovora na ovo pitanje nema, zato se njima i ne opterećujmo, nego budimo sretni da je Marija među nama. Ne zanemarimo njezinu nazočnost, ne zaboravimo na njene poruke, ne zaboravimo da nas ljubi i da nam želi pomoći. Od 24. lipnja 1981. godine uvečer do ovoga 24. lipnja ništa više u ovoj župi nije isto. Ovdje se dogodila revolucija. Ali ne revolucija s ciljem rušenja vlasti kako su to objavljivali komunistički mediji prvih dana ukazanja. Ovdje se dogodila Božja revolucija, Gospina revolucija – revolucija ljubavi, revolucija molitve, revolucija obraćenja.
Od tada do danas na svakom koraku ove župe teče rijeka Božjeg milosrđa. Koliko je samo suza pokajnica isplakano u ovim ispovjedaonicama, koliki su ovdje naučili moliti krunicu i slaviti svetu misu, koliko je onih koje je Bog ovdje zahvatio svojom ljubavlju i obratio. Sve je ovo dar i samo dar. Zato je imao pravo jedan književnik kad napisa: «Ovaj svijet postoji samo zato jer je Bog dobar!» Ovo čudo ljubavi u ovoj župi se događa evo pune 24 godine samo zato što je Gospa ovdje. «Ako Gospodin kuće ne gradi uzalud se muče graditelji!» Ono što je Bog sagradio, tko to može razgraditi? Ma tko to može majčinu ljubav uništiti. Nitko! Možeš je prezreti, možeš je povrijediti, možeš učiniti što god hoćeš, ali majka svejedno ljubi. Kad su Izraelci zapodjenuli boj s Amalečanima, popeli su Mojsija na vrh brda da moli za ishod bitke. I veli sveto pismo «dok je Mojsije držao ruke uzdignute na molitvu pobjeđivali su Izraelci, kad bi mu ruke klonule pobjeđivali bi Amalečani.» Ovdje su ruke neprestano uzdignute k Bogu. Zato su i nebesa ovdje neprestano otvorena za svakog vjernika. Svakog trenutka u danu bar netko na Brdu ukazanja i Križevcu izlijeva Bogu svoju dušu, skrušeno poput carinika udara se u prsa i raskajano vapi: «Bože milostiv budi meni grješniku!» Svake minute ovdje nas Bog miluje svojim milosrđem po svećenikovim riječi dok nam izgovara: «Ja te odriješujem od grijeha tvojih. Idi i nemoj više griješiti!» Neprolazne vrijednosti i najveće blago ove župe su sveta misa i klanjanje, molitva i post, ispovjedi i obraćenja, ova župna crkva, naše Brdo ukazanja i Križevac. To su živi spomenici i istinski svjedoci divnih Božjih djela što ih Bog izvede ovdje po Gospi, po Kraljici mira.
Ovdje se dogodila revolucija. Ali ne revolucija s ciljem rušenja vlasti kako su to objavljivali komunistički mediji prvih dana ukazanja. Ovdje se dogodila Božja revolucija, Gospina revolucija – revolucija ljubavi, revolucija molitve, revolucija obraćenja.
Budi zato ponosan moj narode! Budi ponosan što te Bog čvrsto privinuo uz svoje srce i grli te neprestano kroz ove godine majčinskom ljubavlju! Budi ponosan što je Gospa izabrala baš naš narod i ovaj jezik hrvatski da u ovom nemirnom vremenu poruči čitavom svijetu: «Ja sam Kraljica mira. Mir, mir i samo mir mora zavladati između Boga i čovjeka, i između ljudi.» «Otkuda meni da majka Gospina mojega dođe k meni?» – kliknula je od radosti Sv. Elizabeta vidjevši Mariju na pragu doma svoga. Otkuda nama da nam Kraljica mira sve ove godine šapuće na uho: «Draga djeco, otvorite svoje srce mom Sinu, neka mira njegov zavlada vašim srcima, budite svjedoci Božje ljubavi u svijetu. Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu!»
Budi ponosan i zahvalan župljanine ove župe jer Gospa čitavom svijetu reče: «Ovu sam župu na poseban način izbrala!» U Gospi i njezinim porukama je tvoja sadašnjost i sigurnost. Ne zaboravi nikada samo u tome je tvoja budućnost, samo s Gospom tvoj će dom uvijek biti bogat, a tvoje srce veselo. Samo s ljubavlju u srcu dočekuj i ispraćaj svakog hodočasnika zahvalan što ga Bog šalje na tvoj životni put, što ga šalje u tvoj dom, da mu budeš domaćin, a ne unajmitelj, da mu budeš svjedok Božje ljubavi.
Budi ponosan hodočasniče, budi ponosan ti koji dolaziš iz Slavonije i Zagorja, Like i Istre, ti iz Dalmacije, Hercegovine i Bosne! Budi ponosan ti koji si se zaputio iz daleke Amerike i Australije, ti hodočasniče iz Europe, Afrike i Azije jer ovdje nisi gost, ovdje znaj nisi stranac, ovdje imaš sva prava i sve slobode! Ovdje si dijete Božje jer došao si Majci. Ovdje tvoj jezik nije nerazumljiv, ovdje te svatko razumije, jer govoriš jezikom molitve. Svaka čast svim vilama i hotelima svijeta, ali doma je najljepše, a dom je samo tamo gdje je majka. Gdje nema majki, domovi nestaju, gdje majka «vatru ne odlaže» oko srce je uvijek hladno. Tko nije osjetio majčinu ljubav, hendikepiran je za čitav život. Budi zato sretan, jer ovdje nisi hendikepiran, ovdje nisi siroče, ovdje imaš Majku! Imaš onu pred kojom ni suze ne moraš skrivati, imaš Majku kojoj i najintimnije stvari možeš povjeriti, imaš Zagovornicu kojoj je stalo samo do tvog dobra, imaš Tješiteljicu u svim tvojim žalostima, ovdje imaš Zvijezdu koja ti pokazuje pravi put. Poslušaj nju pa nećeš zalutati!
Svi putovi zato ovih dana vode u Međugorje, svi putovi vode k Majci. Svaki put koji vodi u suprotnom smjeru nije put nego stranputica koja ne vodi nikamo. Zato ne boj se, vjerniče, budi sretan ti koji si desetine kilometara propješačio, budi sretan i ti koji si satima putovao da bi danas bio ovdje, jer ovdje si na pravom putu, ovdje si pod sigurnim plaštem Gospine nazočnosti. Ovdje si na izvoru milosti. Ne otiđi zato odavde prazan…
Kako danas ne uskliknuti: o, sretnog li djeteta koje ima majku! A to dijete si ti i ja, jer tebi i meni je na tisuće puta Gospa ovdje s puno ljubavi kazala: «Drago dijete!» Nema za dijete boljeg lijeka od majčinog osmjeha, nema veće utjehe od majčina zagrljaja. A tebe i mene Gospa ovdje grli već 24 godine. Nebo je ovdje po njoj, Bezgrješnoj, sišlo na zemlju, sam Bog je ovdje iznova zagrlio čitavo čovječanstvo, poljubio ovu našu zemlju. I tko taj poljubac može izbrisati? Kad glas Božji odjekne tko ga može prigušiti da se ne čuje, kad Bog poziva ceste su pune?
Svi putovi zato ovih dana vode u Međugorje, svi putovi vode k Majci. Svaki put koji vodi u suprotnom smjeru nije put nego stranputica koja ne vodi nikamo. Zato ne boj se, vjerniče, budi sretan ti koji si desetine kilometara propješačio, budi sretan i ti koji si satima putovao da bi danas bio ovdje, jer ovdje si na pravom putu, ovdje si pod sigurnim plaštem Gospine nazočnosti. Ovdje si na izvoru milosti. Ne otiđi zato odavde prazan, ne vraćaj se svome domu isti. Poslušaj Krista koji ti poručuje: «Evo, ja sve činim novo!» Dopusti da te Bog ovom svetom misom obnovi.
Klečeći pred Gospinim kipom, shrvan bolju u svom srcu, ne videći više izlaza iz začaranog kruga grijeha u koji je upao, jedan je grješnik molio: «Marijo, pokaži se da si Majka!» i Marija mu je odgovorila: «Pokaži se da si sin!» Na tisuće i tisuće puta je Gospa ovdje pokazala da je majka. Ovdje nam svakodnevno otvara svoje mačem boli probodeno srce. Ovdje kao majka na poseban način suze roni nad zlom i grijehom nas njezine djece. Ali se ovdje kao nigdje drugdje raduje svakoj Zdravomariji, kliče od radosti svakom obraćenju, zahvaljuje za svaku svetu misu i klanjanje.
Ovo je mjesto moderni Sinaj našega naroda i čitavog svijeta – ovo je mjesto istinskih susreta Boga i čovjeka.
Zašto si, Gospe, ovdje? Što želiš od nas? Što tražiš od mene? Ma znam da je sav odgovor u onim tvojim blagim riječima: «Drago dijete!» – koje nam upućuješ svakog mjeseca. Znam da me želiš uzeti za ruku i dovesti svojemu Sinu. Znam da želiš da se dogodi istinski susret nas i tvojega Sina. Jer svaki susret s Isusom je čudesan. Svaki susret s Isusom je bio zacjeljujući. Nakon susreta s Jahvom na brdu Sinaju, Mojsije se vratio u logor neprepoznatljiv. Njegovo lice je sijalo od silne svjetlosti. Nakon susreta s Uskrslim Isusom pred zidinama Damaska Savao je postao drugi čovjek – ne više neprijatelj, ne više progonitelj, nego propovjednik, svjedok – Pavao apostol pogana.
I danas je svaki susret s Isusom čudesan. Ovo je mjesto moderni Sinaj našega naroda i čitavog svijeta – ovo je mjesto istinskih susreta Boga i čovjeka. Kako ne klicati, kako ne davati slavu Bogu zbog mnoštva onih koji su ovdje upoznali da je naš Bog Emanuel – Bog s nama, koji su ovdje otkrili svu ljepotu svoje vjere, koji su ovdje prohodali u svojoj molitvi? Zar trebaju veća čuda, zar je potrebniji veći znak s neba? Zar te netko više voli od Boga? Zar ima nečije srce koje jače kuca za tebe od njegova božanskog srca? Zar ima veće sreće nego biti u Božjem okrilju. Zar će te netko više usrećiti, zar ti je s drugim bolje i ljepše? Tko je to Onaj kojemu se za pomoć možeš obratiti u svako doba i dana i noći? Tko je to onaj tko te nikada prekrižio nije, pa bez obzira što si počinio? Ma znaj, ni sam sebe ne voliš onoliko koliko te voli Bog!!!
Nemaš pravo na nevjeru moj narode! Nemaš pravo na grijeh i zlo, nemaš pravo na psovku i vrijeđanje. Nemaš pravo biti svakakav i živjeti svakako. Nemaš pravo sijati mržnju kad te Ljubav stvorila.
Jednom prilikom u radio emisiji jedna vjernica posvjedoči: Dvadeset tri godine sam molila za svoga muža. Dvadeset tri godine vapila u suzama da se dogodi susret mog muža s Kristom. Vapila sam da ga Bog dotakne svojom ljubavlju, da ga prodrma svojom milošću, da počne moliti. I nikako! Činilo mi se da je svakim danom sve gori. Za molitvu nije htio ni čuti, za svetu misu još manje. Na moju molbu da sa mnom krene na hodočašće, samo bi odmahnuo rukom. Psovka je neprestano silazila s njegovih usana. Vidjela sam da je nesretan, a nisam znala što učiniti, nisam znala kako mu pomoći. Preostalo mi je samo moliti i moliti. Molila sam da se dogodi čudo njegova obraćenja, ali i da meni Bog dadne snage nositi se sa situacijom u obitelji koja je postajala neizdrživa. Na moje iznenađenje došao je jednog dana i kazao mi da sa svojim društvom ide u Međugorje. U prvi sam tren bila presretna, ali me nakon toga obuzeo strah da se ništa neće dogoditi, da se neće otvoriti Božjoj milosti. Što ako se vrati isti, ma postat će onda još gori i bit će izgubljen zauvijek. Tako sam željno iščekivala njegov povratak. Vratio se na moje čuđenje s krunicom u ruci. Sad ni jednu večer ne preskačemo molitvu krunice, jer on predmoli. Sad kad ja klonem i umorim se moliti on me hrabri. Na svetoj misi smo zajedno kao obitelj svake nedjelje. Ono što meni nije uspjelo za dvadeset tri godine, to je Gospi – Kraljici mira uspjelo za jedan jedini dan. Dovela mi je muža k svojemu Sinu, otvorila mu oči, dušu ispunila mirom. U susretu mog muža s Kristom dogodilo se čudo. Danas smo kao obitelj tako sretni i Bogu i Gospi neizmjerno zahvalni. Danas nema križa kojega zajedno ne možemo nositi, nema prepirke u našoj obitelji koja će prijeći u mržnju, nema grijeha kojega nismo spremni priznati i za njega se ispričati. Krunica je postala odgovor na sva naša pitanja, krunica je postala lijek za sve naše boli.
Budi Kristov, budi Gospin! I ne boj se! Ne boj se jer imaš najjače i najubojitije oružje protiv nesreće, protiv zla, protiv grijeha. Prihvati krunicu u svoje ruke! Prihvati se čvrsto Gospinih skuta.
Kako su čudesni susreti s Isusom. Samo jedan živi susret s Isusom promijenio je život ovom čovjeku. Samo jedno naše DA Gospodinu u otvorenosti i poniznosti poput Marijinog DA mijenja život. Samo malo odškrinuta vrata naše duše Bog će iskoristiti da se k nama useli. Svaka sveta misa je susret u kojem nas Krist želi susresti, želi nam se darovati, želi s nama iznova krenuti kroz život, želi nam biti potpora, snaga i utjeha.
Zato glavu gore, ali i srca gore!!! Budi Kristov, budi Gospin! I ne boj se! Ne boj se jer imaš najjače i najubojitije oružje protiv nesreće, protiv zla, protiv grijeha. Prihvati krunicu u svoje ruke! Prihvati se čvrsto Gospinih skuta. Neka njezin odgovor Bogu bude i tvoj odgovor: «Evo me, Gospodine, tvoj sam, tvoj želim biti, tebi želim služiti!» Znaj, tamo gdje se ne izgovara Zdravomarija nema veselja, jer svaka pjesma u usporedbi sa Zdravomarijom nije ništa drugo nego puko kreštanje. Gdje nema krunice i molitve u životu je besmisao, bez krunice i molitve u Zakonima i Ustavima nema Boga, bez krunice i molitve u obitelji je nemir, u tijelu blud, u poslu sebičnost, na ustima laž, a u srcu praznina.
Nemaš zato pravo na nevjeru moj narode! Nemaš pravo na grijeh i zlo, nemaš pravo na psovku i vrijeđanje. Nemaš pravo biti svakakav i živjeti svakako. Nemaš pravo sijati mržnju kad te Ljubav stvorila. Prihvati zato večeras iznova Gospinu ruku, stavi krunicu oko svoga vrata – prošao rat i ne treba nam više krunica, otvori svoje uši na titraj Gospinog glasa koji ovdje odzvanja i bit ćeš sretan, bit ćeš blagoslovljen. A što ti to drugo treba?
Neka zato ove svete i blagoslovljene večeri propjeva naša duša. Kliknimo punim srcem i ustima: «Pogledaj nas, utješi nas, svoje ruke stavi na nas. Svome Sinu preporuči, Majko mira, moli za nas.» Amen.
