U nedjelju 23. listopada 2022., na Svjetski misijski dan, nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić, u katedrali Srca Isusova u Sarajevu predvodio je svečano Euharistijsko slavlje i za đakone zaredio četvoricu kandidata Franjevačke provincije Bosne Srebrene: fra Miru Belju, fra Nikolu Livaju, fra Stjepana Orkića i fra Dragu Blaževića te kandidata Vrhbosanske nadbiskupije Darka Endricha. Propovijed nadbiskupa Vukšića pod naslovom „Zaodjenite se u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost i strpljivost“ prenosimo u cijelosti:
1.Za vrijeme Euharistijskog slavlja, na koje se okupljaju da bi u zajednici slavili Boga, da bi mu zahvaljivali za dobivene blagoslove i preporučivali mu svoje sadašnje i buduće potrebe, Isusovi vjernici su uvijek okupljeni na molitveni način, puni zahvalnosti za Kristovu prisutnost i Riječ Božju koju slušaju. Čine to na raznim mjestima a najčešće u nekom hramu Božjemu, koji je posvećen za tu nakanu, upravo kao što mi to danas činimo. Radosni su jer u svakoj takvoj prigodi iznovice: „Gospod zbori i kruh biva / Svetim tijelom Njegovim, / Likom vina krv se skriva.“ (Divnoj dakle) Istovremeno, oni znaju i ispovijedaju da se okom toga ne vidi, ali također da samo vjera živa to kazuje bezazlenim.
2.U odlomku iz Lukina evanđelja, koji se naviješta danas na Euharistijskim slavljima, pričom o dvojici ljudi koji dolaze u hram na molitvu, Isus poučava svoje suvremenike o ispravnom stavu duše onoga tko dolazi pred lice Božje na molitvu i o pravom načinu molitve.
Da bismo što bolje razumjeli ovu Isusovu prispodobu, potrebno je stalno imati na umu riječi objašnjenja o neposrednom uzroku za njezin nastanak, koje bilježi evanđelist Luka. Naime, Isus je sliku o spomenutoj dvojici, jednom farizeju i jednom cariniku, kako tumači sveti Luka, ispripovijedao „nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge potcjenjivahu“ (Lk 18,9).
„Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik“ (Lk 18,10). Tim riječima započeo je Isus svoju pouku.
Postoji nekoliko dodirnih točaka između farizeja i carinika. Prije svega, obojica idu prema istom cilju – prema hramu. I obojica zaista dolaze u hram. Obojica isto hoće – moliti. I obojica stvarno izriču svoje molitve, iako svaki na svoj način. Također, obojica za istim teže i žele to postići – biti pravedan pred licem Božjim i ostati opravdan. No iako obojica idu prema istom cilju, i iako obojica isto hoće, te iako obojica žele isto postići, ipak, prema Riječi Božjoj, samo jedan od njih je otišao opravdan kući svojoj (usp. Lk 18,14).
Uz spomenute oznake, koje su povezivale dvojicu molitelja, očito je da postoji također neki velik razlog zbog kojega je samo jedan došao do konačnoga cilja a drugi nije. A na pitanje: Zašto je tako? odgovor je izravno dao Isus u riječima: „Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen“ (Lk 18,14).
Ključ je dakle u načinu hoda prema cilju, u načinu na koji se moli i o načinu na koji se želi biti opravdan pred Bogom.
3.Kad se farizejeva molitva promatra kroz ključ o kršćanskoj molitvi, koji Isus daje na kraju svoje prispodobe, onda: „Ako u ustima farizeja tražimo jednu samu riječ koja je slična molitvi, nećemo je naći. Uzišao je da moli, a završio je da hvali samoga sebe i da napada“ (sveti Augustin) carinika i mnoge druge. Iz tog oholog uzvisivanja samoga sebe proizašle su njegove riječi: „Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik“ (Lk 18,11).
Iz načina farizejeve molitve lako je uočljiva posvemašnja odsutnost poniznosti i jasno proizlazi da je u njegovoj molitvi subjekt događanja farizej sam. To se vidi u njegovu naglašavanju svoje uloge: ja postim čak dva puta u tjednu, ja plaćam desetinu i to od svega što steknem, ja nisam kao drugi grešnici.
Farizej, dakle, svojim načinom molitve inzistira da je opravdanje, koje želi, plod njegovih zasluga i da je, upravo po onomu što on smatra svojim zaslugama, stekao pravo na opravdanje koje mu Bog zbog toga mora udijeliti. Za njega je, ustvari, Bog veliki dužnik prema njemu.
4.Naspram farizejevu načinu, u carinikovoj molitvi subjekt je Bog. Njemu se carinik obraća riječima: „Bože, milostiv budi meni grešniku“ (Lk 18,13) i čini to tako što ponizno stoji izdaleka i skromno, ne usuđujući se ni oči podignuti prema nebu, pokajnički se udara u prsa. On svoje opravdanje doživljava kao dar Boga koji mu, kao dobar i plemenit kreditor, dodjeljuje trajan i nepovratan kredit.
Carinikov način molitve je posvema drukčiji od farizejeva. On je ponizan u svojoj savjesti i drži se podalje jer je svjestan svojih slabosti, ali ga svetomu približava iskrena pobožnost. Carinik je na Boga gledao izdaleka ali je upravo zato Bog njega gledao izbliza. On pred Bogom nije skrivao svoje slabosti i duhovne rane niti je napadao tuđe. Bio je svjestan i tako se ponašao da „ne valja liječniku skrivati rane jer mogu se pretvoriti u rak-rane. Liječnik treba da ih prikrije spasonosnim ovojima. Pod tim ovojima će rane zacijeliti. Uostalom, od koga bismo ih htjeli sakriti? Zar od onoga koji sve vidi?“ (sveti Augustin).
Farizej je bio ohol zbog svojih dobrih djela, a carinik je bio ponizan zbog svojih loših djela. Pri tomu, Bogu se svidjela carinikova poniznost u njegovim lošim djelima, a nije mu se svidjela farizejeva oholost u njegovim dobrim djelima.
Isusov konačni stav je jasan: „Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen“ (Lk 18,14).
5.Isusova prispodoba o molitvi farizeja i carinika je velika pouka svakomu koji sklapa ruke i podiže oči prema Bogu. U njoj Isus tumači kako treba moliti ne samo izvana nego iskreno, ponizno i duhom iznutra tražiti Boga.
Farizej iz Isusove prispodobe nije tražio Boga nego svoju veličinu i bilo mu je dosta njegovo ljudsko blago po čemu je upao u duhovnu bijedu ohologa. Sva svoja dobra djela, koja je učinio i na takav način kao dar donio pred Boga, pokvario je omotom oholosti. Naspram tomu, carinik se obraća Bogu ponizno što je razlog da u tom času prestaje imati ikakvu važnost njegova grešna prošlost. I jer je ovdje govor o poniznosti kao načinu kršćanske molitve, postaje važna samo istina da se Božji blagoslov događa kad čovjek skrušeno podiže pogled u ruke k Bogu i ponizno moli blagoslov i pomoć.
6.Poštovana braćo đakoni! Vama danas u Kristovo ime Crkva podjeljuje red đakonata da molite i da druge učite moliti. Daje vam ga kao dar i kao nepovratan kredit sa željom da ga koristite kao duhovno sredstvo za svoje napredovanje u poniznosti i za služenje onima koji podižu oči prema nebu i sklapaju ruke u molitvi za pomoć Božju. Pri tomu budite ponizni sluge i svjedoci kršćanske ljubavi prema svakom čovjeku kojega budete susretali. Budite radosni poslužitelji sredstava spasenja i veseli navjestitelji Božje Riječi i Isusovih pravila života. Pri tomu, radujte se i svakom grešniku koji kao carinik bude ulazio u hram u kojemu ćete služiti i podržite ga na njegovu putu obraćenja. A i farizeju, ako na njega naiđete, omogućite drugu priliku. I treću. I četvrtu. I još jednu. Kao što je Isus činio. To jest, budite u načelima uvijek jasni a blagi u primjeni na konkretnoga čovjeka. I neka vaše dušobrižničko djelovanje uvijek krasi strpljivo svjedočenje Božjega milosrđa. I kad postanete svećenici, imajte hrabrosti zajedno sa svetim Augustinom ponavljati: „Zaista braćo, ja sam Božji svećenik, jer je to on htio, ali sam i grešnik. S vama se udaram u prsa, s vama molim za oproštenje, s vama se nadam da će Gospodin biti milosrdan.“ I svaki put kada tako budete činili, bit ćete autentični svjedoci Kristovi i njegovi pravi misionari bez obzira gdje to bude. U tom smislu, znakovito je i to što vi red đakonata primate danas kada Crkva obilježava Svjetski dan misija, koji je dan solidarnosti po molitvi i po drugim načinima potpore misionarima u njihovu djelovanju.
Po zagovoru svetoga đakona Stjepana, svjedoka Kristova, neka svaka vaša molitva bude ponizna i svjedočenje dosljedno. Neka vas dragi Bog usliša i neka blagoslovi vaše đakonsko služenje, i neka vaše buduće svećeničko svjedočenje, posvećivanje i naviještanje bude plodno i radosno. I neka svi, kojima budete služili, osjete da ste usvojili savjet apostola Pavla: „Zaodjenite se dakle – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost“ (Kol 3,12). (kta)
