U posljednje vrijeme često se nađem u prigodi da me ljudi pitaju za moje mišljenje i razumijevanje stvari, događaja i okolnosti u kojima se naš život odvija. Globalne zdravstvene restrikcije, agresivne ideologije, novi ratovi i nesigurnosti svih vrsta postali su naša svakodnevnica u posljednjih nekoliko godina. Vjernici tako, s pravom, od svoga svećenika žele čuti mudrost koju ne mogu pročitati u novinama ili čuti na televiziji. U svijetu u kojem je laž postala način življenja, a manipulacija činjenicama operativni model, istina je na cijeni više nego ikada. Kao svećeniku, uvijek mi je jako teško odgovoriti na ova zahtjevna pitanja. Ta težina se očituje na dvije razine. Na prvoj razini mi je teško jer ne nemam sve odgovore i ne znam sve okolnosti i – bez ulaženja u teorije zavjera – ne poznam ni izbliza sve zakulisne igre kojima se određuje smjer naše povijesti. Ipak, unatoč mome neznanju, čvrsto vjerujem da Bog upravlja tijekom ljudske povijesti i da će Božja stvaralačka riječ biti i posljednja, a ne samo prva. Na drugoj razini ta težina se očituje u neprihvaćanju ove moje tvrdnje, ove tvrdnje u koju Crkva vjeruje.
Ljudi vole živjeti u ratnim taborima. Za mnoge ljude, pa i za mnoge vjernike, rovovi su jedini način postojanja. I ne čudi da je to tako. Crkva je u svim etapama svoje povijesti negdje u svijetu bivala proganjana. Toliki mučenici i sveci dokaz su tome. U jednom takvom okruženju i nama se može učiniti da je napad najbolja obrana. Ova životna filozofija je jako jednostavna. Odmah na početku se treba svrstati na jednu stranu, zauzeti položaj i u rovovskim borbama ne uzmicati ni koraka. Bez obzira što s druge strane ne stoje stvarni neprijatelji, nego počesto naša braća i sestre u vjeri. Strah od zla, ideje i ideologije koja razara, znade nas učiniti jednako desktruktivnima. Strah nikada nije dobar. Oprez da, ali strah ne. Gotovo svaki put kada bih ljudima odgovorio da ne znam svaki detalj ni Božjeg ni đavolskog plana, ali da vjerujem u onaj Božji, naišao bih na negodovanje, bilo da se radilo o izraženom negodovanju ili o nijemom odbijanju ove poruke. Jer, poruka o Božjoj svemoći traži izlazak iz rovova i oprezno prihvaćanje životnih izazova. Siguran sam da su neki poradi ovih mojih riječi pomislili da sam naivan. Drugi su možda mislili da ne razumijem kako je težak sadašnji trenutak u povijesti Crkve i svijeta. Treći su možda mislili da nemam hrabrosti reći ono što je očigledno. Siguran sam da je bilo i četvrtih i petih. Ipak, ja ne mogu prestati govoriti ovu istinu jer u nju duboko vjerujem: Bog ima sve pod kontrolom.
Prije nekoliko dana proslavili smo Uskrs. Uskrsna nedjelja za sve vjernike je osobito svečana. Poruka da je život snažniji od smrti i da je Bog uskrsnuo iz groba budi u nama osjećaje pouzdanja i nade. Po Isusovu Uskrsnuću i nama je otvoren put k vječnoj radosti u nebu. Tu radost pak valja zaživjeti ovdje na zemlji. Ta nas radost opominje da do Uskrsnuća uistinu treba proći stazom Golgote i da ništa što je vrijedno nije besplatno i lako dohvatljivo. Ali nas ta radost uvijek otvara prema svijetu, ne da bismo postali od svijeta, nego da bismo svojim kršćanskim životom preobražavali lice svijeta. Uskrsna radost daje nam mudrost da život uistinu razumijemo kao duhovnu borbu, ali da u ovoj borbi svladavamo svoga neprijatelja ne povrijedivši svoga brata ili svoju sestru.
Na Uskrs popodne obišao sam nekoliko obitelji u mojoj župi. Bili su to prekrasni susreti s prekrasnim ljudima. U vremenu kada smo s pravom na oprezu, obiteljski susreti s ovim ljudima još jednom su me uvjerili da Bog ima sve stvari pod kontrolom. Na jednome mjestu toga dana, već kasno uvečer na Uskrs, okupili smo se oko blagdanskog stola jedne obitelji. Uživali smo u razgovoru, šalama, imitacijama, hrani i piću, druženju. A onda, u jednom trenutku majka u toj obitelji (a tko će drugi?!) reče mi: „Father, mi obično u ova doba navečer molimo krunicu. Možemo li i danas?“ Kako me je lijepo iznenadila ovim pitanjem. I u svoj trci toga blagdanskoga dana, u svim pripremama, spremanjima i raspremanjima, ona nije zaboravila ono bitno. I naravno da smo molili krunicu. I stari, i mladi zajedno. I nitko se nije bunio. Čak štoviše, u suton toga uskrsnoga dana svi smo rado razmatrali slavna otajstva Gospine krunice. Uskrs se u ovoj obitelji i među ovim ljudima nije živio samo toga jutra na misi u crkvi, nego je poruka Uskrsa, ta poruka nade, postala njihovim životnim ritmom.
Nitko od nas ne zna vrijeme ni čas – kako je to Gospodin izrazio. Rijetki od nas posjeduju znanje o svjetskim procesima i globalnim pokušajima da nas se zarobi u ovaj ili onaj koncept. Malo tko razumije okolnosti u kojima se odvijaju događaji koji određuju tijek naše povijesti. Mi kao vjernici ne trebamo se zato predati. Nama je trajno biti na oprezu, ali s vjerom u Gospodina. Kakvo god vrijeme bilo i kakav god naš sadašnji trenutak bio, Bog ima sve pod kontrolom. Uskrs nas otvara prema životu. Kamen s Kristova groba je odvaljen i mi smo pozvani krenuti u svijet i pronositi ovu radosnu vijest, a ne se zatvarati u grobove naših malih sigurnosti. Načina ima mnogo. Jedan od njih je način kojeg sam otkrio dok sam s ovom obitelji na koncu Uskrsnoga dana molio Gospinu krunicu. I ti pronađi svoj način kako ćeš poruku Uskrsa pronositi svijetom. I ne boj se: Bog ima sve pod kontrolom.
fra Antonio Musa
