Kada sam bio dijete, moja je mama često noću bila budna. Jedno od najranijih sjećanja koje posjedujem je silueta moje mame koja u polumraku našeg doma stoji blizu prozora. Zbog naravi svojega posla u to vrijeme, moj je otac često bio odsutan i na više dana. Vrlo često bi doma s puta dolazio kasno, nekad i u zoru. Trebalo je u tim poratnim godinama graditi život i prehraniti obitelj. Moja bi mama pak čekala. Njezina briga bila je, ne samo ono troje djece koju je ranije te večeri ušuškala u tople pokrivače, nego i suprug koji bi tih večeri nedostajao u toplini našeg obiteljskog doma. Gledajući unatrag u život svoje obitelji i sjećajući se ovog detalja, bolje razumijem došašće koje se spremamo slaviti i doživjeti.
Došašće nas tjera u odnos. Vjernici pred otajstvom ovih svetih adventskih dana ne mogu ostati neutralni. Vijest o dolasku Sina Božjega ne može i ne smije biti kao svaka druga vijest koju čujemo, prečujemo i zaboravimo. Vijest o Kristovu dolasku među nas je uistinu Radosna vijest, kako one noći u Betlehemu, tako i danas. To je vijest koja mijenja sve naše pretpostavke o svijetu i životu. Jer, ako je Bog uistinu došao među nas i na sebe uzeo našu čovječnost, onda sam i ja i svaki onaj čovjek pored mene neprocjenjiv u očima Božjim.
Advent nas tako vodi dvjema stazama. Prva je staza put odnosa s Bogom. Ponekad – zbog ranjenosti našeg iskustva – može nam se činiti da nam je Bog dalek i stran, da je on strogi sudac koji sjedi na nebeskom prijestolju, ili tek nijemi promatrač naše zbilje koja može biti ovakva i onakva. Ali Bog koji k čovjeku dolazi u liku Djeteta, Bog je koji ljubi i Bog kojega je potrebno i tako lako ljubiti. Došašće nas vodi prema takvome Bogu: Bogu koji svojim plačem utišava tišinu, koji svojim pogledom daruje čistoću, koji svojim svijetlom raspršuje tamu. Zato imaju smisla i svete mise mise zornice koje slavimo, zato imaju smisla i dobra djela koja se trudimo činiti, zato ima smisla i duh iščekivanja kojeg osjećamo u našim srcima. Jer k nama hita Bog ljubavi, Bog mira, Bog topline i Bog svijetlosti. On k nama hita kako bi nas, ne samo pohodio jednom, nego kako bi trajno ostao u odnosu s nama. Zato su nam ove adventske duhovne prakse samo uvod u ostatak života. Ne bismo smjeli živjeti od zornica do zornica, od adventskih humanitarnih akcije jedne godine do onih sljedeće godine, od jedne sezonske ispovijedi do druge. Došašće nas podsjeća da je naš trajni poziv iščekivanje Boga koji je došao u tijelu, koji nam dolazi u sakramentima i koji će jednom doći na koncu vremena.
Druga staza došašća je staza prema čovjeku. Na osobit način to je staza prema onima koji su nam daleko. Drugi nam pak mogu biti daleko iz različitih razloga. Nekad nas tjelesna razdvojenost udalji od onih koji bi nam trebali biti bliski. Ponekad je to udaljenost osjećaja, vrijednosti, društvenog statusa, ili pak udaljenost povrijeđenosti. Došašće nas tjera da preispitamo svaku udaljenost. Bog koji dolazi ususret čovjeku nadahnjuje na osobit način čovjeka vjernika da vidi što je to što mi priječi susrest s drugima i drugačijima, onima koji su na rubu društva, onima s kojima na dijelim isto mišljenje, s onima koje možda smatram ovakvima ili onakvima. Na koncu, došašće nas potiče da nadiđemo i udaljenost povrijeđenosti i dadnemo možda drugu priliku onima koji su nas – ne iz loše namjere – povrijedili. Ako se Bog želio tako izložiti da je među nas došao kao jedan od nas, onda bismo i mi koji iščekujemo takvoga Boga, trebali biti njemu slični.
Stojeći pored prozora svih tih noći i išekujući mirno okupljanje cijele obitelji, moja me mama naučila važnu lekciju. Isplati se čekati dolazak tvojih voljenih. Isplati se prolaziti kroz strah i nedoumicu života, kroz žrtvu i pitanja koja noći pred nas stavljaju. Jer nema ničeg blagoslovljenijeg nego kad se svi okupimo zajedno i u tom zajedništvu okusimo kako je Bog dobar i kako nam je blizak. Isplati se koračati ovim dvjema stazama došašća. U susretu s Bogom otkrivamo koliko nas on ljubi, a u susretu s čovjekom otkrivamo koliko i mi možemo po ljubavi biti slični njemu. Neka nas ovo došašće dovede do cilja – pred jaslice u kojima će nam svima zasjati Iščekivana Radost.
fra Antonio Musa
