Prije nekoliko dana slavio sam svetu misu s učenicima osnovne katoličke škole koja djeluje pri mojoj župi. Svakoga četvrtka svi učenici i djelatnici škole okupe se na zajedničko slavlje euharistije. Na taj način svjedočimo svi skupa da je upravo euharistija izvor i vrhunac našeg kršćanskog života kako nas to uče koncilski dokumenti. Ovoga puta na svetoj su misi darove nosili učenici 2. razreda, oni koji se spremaju za prvu svetu pričest. Njih petero sjedili su tako u oltarskome prostoru, na lijevoj strani oltara i odatle su sudjelovali u svetoj misi.
Primijetio sam tijekom slavlja svete mise jednu znakovitu dinamiku. Naime, od ovih petero učenika dvoje ih dolazi u crkvu sa svojom obitelji svake nedjelje, dvoje ih dolazi povremeno sa svojim roditeljima, dok obitelj jednoga učenika na nedjeljnu svetu misu dolazi vrlo rijetko. Dok sam tog dana slavio svetu misu, primijetio sam kako ovih petero učenika različito pristupa slavlju euharistije.
Djeca koja u crkvu dolaze svake nedjelje znala su sve molitvene pokrete. Znali su kada treba sjesti, kada ustati, a kada kleknuti. Znali su i sve odgovore tijekom slavlja mise. Ostalih troje djece to nisu znali iako svakog tjedna i oni sudjeluju na misnom slavlju zajedno sa svojim razredom. Ipak, nedostaje im euharistijsko zajedništvo s vlastitom obitelji. Nitko u Crkvi – ni svećenik, ni časna sestra, ni vjeroučitelj – ne može nadomjestiti ulogu oca i majke, ne može nadomjestiti obitelj. Ono što primamo kroz svoje obiteljske odnose čudesno je veće od svega drugoga. Iako ima primjera dobrih, iskrenih i zauzetih vjernika koji vjeru nisu primili u obitelji, obitelj je taj dragocjeni okvir u kojem sjeme vjere jednoć posijano donosi i plodove.
Sveti je Otac ovu jubilarnu godinu učinio godinom nade. Poziv je to Crkvi na nadu koja nije od ovoga svijeta. Kršćanska nada, odnosno kršćansko ufanje svoj izvor ne pronalazi u čovjeku, nego u Bogu. Divno je to u proslovu svojega evanđelja izrazio sveti Ivan kada je rekao: „onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.“ (Iv 1,12-13) S jedne strane, kršćanska nas nada uvodi u otajstvo vječnoga života, otajstvo koje je u sebi duboko Božji dar, ali, s druge strane, ta se nada obistinjuje u obitelji. U isto vrijeme oni koji je kršćanski nadaju svoje ufanje ne stavljaju u ruke bilo kojeg čovjeka, nego u ruke Božje i u snagu koja dolazi od Boga, ali oni istovremeno vjeruju u okvir i strukturu koja je božanski ljudskošću izvezena, u prvom redu u obitelji. Kršćani se nadaju jer nisu rođeni od volje tjelesne, ali su svjesni da svoju nadu žive u svojem čovještvu.
Sveti Otac poziva Crkvu i sve vjernike da postanemo hodočasnici nade. Vrijedan je to poziv, osobito kako je to primijetio Papa, u vremenu koje je opet iznova vrijeme rata, mržnje i razaranja. To hodočašće nade u Crkvi pak započinje u obitelji. Obitelj je kućna Crkva, najmanja kršćanska zajednica, jezgra cjelokupnog kršćanskog života. Obitelj je taj čudesni kontekst u kojem se vjera rađa, svjedoči, prenosi i živi. Ne čudi stoga da Kraljica Mira tako često u svojim porukama govori upravo o obitelji. Ona često poziva na molitveno zajedništvo u obiteljima, osobito na molitvu krunice. Gospa kao da želi svakoga od nas podsjetiti da je izvor dobrog kršćanskog život u toj temeljnoj strukturi Crkve, u obitelji.
Obitelj je nada svijeta u ovo naše vrijeme. Obitelj koja je kadra zajedno moliti, zajedno svjedočiti, zajedno se radovati i tugovati te odgajati nove generacije kršćana nada je i Crkve. Ništa u Crkvi ne budi veću nadu nego mladost koja svoju vjeru poznaje, ispovijeda i ljubi. Za takvu mladost potrebne su nam dobre, zdrave i svete kršćanske obitelji. Sestra Lucija, vidjelica iz Fatime, tako je znala kazati da će se posljedna bitka između Gospodina i njegova neprijatelja voditi upravo oko obitelji. Mi vjernici, koji smo u sebi ljudi nade, zato upiremo svoje oči upravo u naše obitelji, u molitvi da one budu rasadnici svijetla u svijetu koji prečesto boravi u tami.
Tijekom svete mise s učenicima iz moje škole primijetio sam još jedan bitni detalj. Naime, ona djeca koja u svojoj obitelji nisu možda primila dobar kršćanski odgoj i nisu uvijek znala što činiti i što odgovarati tijekom mise, gledali su upravo u učenike koji na svetu misu dolaze redovito. U njima su pronalazili sigurnost jer su znali da su ove njihove kolege u crkvi doma. To nam govori samo jedno: dobre i zdrave kršćanske obitelji stvaraju svjedoke. Takvi svjedoci kadri su onda voditi druge Kristu. Upravo je to ono što je Crkvi i svijetu potrebno: susret s Kristom. U susretu s Kristom cijeli naš život postaje radosno nadanje za nebo. Budimo zato hodočasnici nade, na osobit način budimo hodočasnici nade u našim obiteljima. Živimo, svjedočimo i dijelimo svoju vjeru, odgajajmo nove generacije ljudi nade i budimo svjesni da ovako i mi sudjelujemo u konačnoj borbi dobra i zla i to na pravoj strani.
Fra Antonio Musa
