U središtu američkog velegrada Chicaga gdje pastoralno služim hrvatske iseljenike nalazi se jedan zanimljivi umjetnički postav. Radi se naime o djelu poljske kiparice Magdalene Abakanowicz koji nosi ime Agora, prema imenu trga u antičkoj grčkoj kulturi. Izborom ovog imena umjetnica je željela povezati naš moderni trenutak sa starom povijesti nestale kulture, kulture koja je mnogo darovala i našoj zapadnoj civilizaciji. Agora je u drevnoj grčkoj kulturi bilo mjesto susreta i razgovora, mjesto rasprava, prostor na kojem se živio javni život.
Zanimljivost ovog modernog postava je u izričaju kojeg je umjetnica koristila. Radi se naime o 106 skulptura koje, izlivene u tamnom željezu, hode u svim smjerovima. Osobitost ovih skulptura je da imaju smo okvir tijela, bez njegove nutrine te da nemaju glava. Poljska umjetnica željela je prikazati stvarnost modernog načina života u velikim zapadnim gradovima u kojima mase ljudi putuju na sve strane, a da na koncu mnogi ne znaju gdje hodi i brojni ne stižu nigdje.
Tko god je jednom imao priliku pridružiti se tisućama ljudi koji u velikim gradovima hode svatko svojim putem, siguran sam da je imao priliku donekle osjetiti i realnost ovog umjetničkog izričaja. Nigdje kao u velikom gradu ne očituje se užurbanost našeg načina života i ljudska potreba za stizanjem nedostižnoga. Samo jedan pogled na vizuru velikih svjetskih metropola dovoljan je da shvatimo kako je u ljudima ostala prisutna ista ona čežnja koja ih je tjerala na gradnju Kule babilonske. Ta se čežnja danas očituje u gradnji modernih kula, u premošćivanju granica, u pokoravanju prirode. Čovjek trči na sve strane ne bi li susreo sama sebe i pronašao cilj, smisao i ispunjenje svojega života, ali to mu ne uspjeva. Upravo u ovom našem vremenu to je postalo tako očito. Netko je lijepo primijetio da živimo u vremenu u kojem smo spremni uložiti sve kako bismo istražili svemir, a nismo spremni prijeći ulicu i upoznati susjeda koji živi preko puta našeg doma. U potrazi za smislom zaboravili smo da je smisao nešto što ne možemo sami stvoriti niti otkriti, nego nešto što je u cijelosti Božji dar.
Sveti je Augustin govorio: „Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je naše srce dok se ne smiri u tebi.“ Ovih dana boravim u Međugorju. Kako je lijepo biti na izvorima smisla! Kako je lijepo koračati agorama na kojima svi putevi vode k istome! Kako je lijepo biti među onima koji oči podižu k nebu kako bi zahvalili na darovima koje od neba primaju! Kako je lijepo shvatiti da je jedini mir u Gospodinu! I kako je važno napraviti svjesni izbor da je upravo ovo ono što želimo za sebe i za svoj život. U šumi različitih ponuda nije uvijek najprivlačnije odlučiti se za Gospodina, ali to je uistinu najblagoslovljeniji put.
Nalazimo se u vremenu ljeta, u vremenu godišnjih odmora. Bitno je dobro se odmoriti, pružiti odmor našem tijelu, ali i našoj duši. Jedino tako mi nećemo biti karikature osobe, tek prazni okviri ljudskih spodoba koji svijetom hode prazni i bez nutrine, nego će u nama, u našim srcima i u našoj duši, biti život. Nemojmo dozvoliti sebi da nas užurbanost života odvuče od izvora smisla na kojima nas Bog želi nahraniti i napojiti. Oni koji s Kristom putuju, ne hode bez cilja. Oni nisu isprazna tjelesa, nego ljudi koji unatoč svim svojim slabostima, ustraju na putu u vječnost. Konačno, oni svijetom ne hode bez glave. Njih ne zapljuskuju valovi sad ovog, sad onog mišljenja. Takvi ljudi, oni koji s Kristom računaju, znaju kome su povjerovali. Oni su vjerni Bogu i vjerni onome što su od njega čuli i doživjeli. Oni misle svojom glavom, umom koji pripada Gospodinu, a ne svijetu i njegovoj nestalnosti. Kršćani su ljudi koji Kristu pripadaju svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom vojim. A ja bih dodao: u ovom modernom trenutku kršćani su oni koji Kristu pripadaju i svim vremenom svojim. Takve ljude na agorama modernih svijetova valja slijediti. Budimo i mi jedni od njih.
Fra Antonio Musa
