Početkom ove godine glas Kraljice Mira utišao je buku naše svakodnevnice. Dok se svijet spremao za najluđu noć u godini, iz Međugorja se još jednom začuo drugačiji poziv. Na brdo. U tišinu. Uz molitvu i pjesmu. Očiju uperenih u nebo, u nebo odakle nam dolazi spas. Još jednom. Opet iznova. Ustrajno. Poziv svima nama dobro znani, a ipak uvijek novi. I mnogi su pohrili odgovoriti na ovaj poziv Majke, u Međugorju i diljem svijeta. Jer, kako se oglušiti na Majčin zov…
Pomalo apokaliptično zazvučao je ovaj poziv dan ranije. U nama je s jedne strane bio osjećaj duboke čežnje za ostvarenjem Gospinih obećanja, a s druge strane i mnogo pitanja o naravi ovog neobičnog poziva. Sjećam se tog jutra, prvog u ovoj 2024. godini. Slavio sam dvije svete mise u župnoj crkvi hrvatske župe sv. Jeronima u Chicagu. Bio sam u Chicagu, a srce mi je bilo na Podbrdu. Molio sam i promišljao.
Tog dana sam vrlo kratko propovijedao. Osjećao sam da bi bilo najbolje da ne govorim ništa i želio sam da se nekom čudnom snagom svi mi iz naše crkve preselimo u Međugorje i da dopustimo Gospi da nam govori. Jer, bila je to njezina svetkovina, svetkovina njezina bogomaterinstva, slavlje njezinoga najdubljega identiteta. Gospa – Bogorodica, ona koja je porodila Sina Božjega; ona koja ga trajno daruje Crkvi i svijetu. Na taj dan Gospa je željela posebno progovoriti našim srcima. Osjećao sam da nemam pravo uzurpirati njezin dan. Kada sam kasnije toga dana napokon uzeo mobitel, nisam morao dugo tražiti. Već u prvim porukama koje sam otvorio pronašao sam one riječi: „nećete se pokajati ni vi, ni vaša djeca, ni djeca vaše djece.“ U sebi sam pomislio: Koje li utjehe! Koje li nade! Kakvog li ispunjenja svih naših čežnji!
Vjerujem da smo toga dana svi imali svoja očekivanja. Svako je u sebi nešto mislio i promišljao što bi se to moglo dogoditi na početku ove nove godine. Mnogi od nas su molili na nakane koje su nam duboko u srcima u nadi da će milost ovog posebnog trenutka dotaknuti srca. Ta neizvjesnost koju je donio ovaj poziv donekle je poremetila i naše planove. Nije se uvijek lako prepustiti Bogu i darovati njemu svoju slobodu da on upravlja našim životima. Jedna od najtežih molitava koje sam molio bila je molitva na Gospine nakane. Jer, što ako je Gospin plan, plan Božji, potpuno drugačiji od onoga što sam ja zamislio, gdje sam sebe stavio, kako sam isplanirao svoj život? Zato je ovaj neočekivani novogodišnji poziv na Podbrdo bio još jedan proročanski znak Međugorja. Nebo nas je još jednom podsjetilo da je nama život planirati u skladu s Božjom voljom, a ne obrnuto.
Početak ove godine pozvao nas je tako na novost. Umjesto k mudrosti svijeta, glas molitve s Podbrda nas je pozvao ka ludosti vjere. Umjesto u tamu noći, pozvani smo u svijetlo dana. Umjesto u buku svijeta, majčinim glasom smo pozvani u tišinu koja u sebi krije prisutnost. I nije li to ono što za nas Međugorje čini svaki put kada u molitvi stanemo između ona dva sveta brda? I nije li to ono na što nas duhovnost ovog malog mjesta trajno poziva? I nije li to ono što Gospa želi za nas? Kao što se vrlo često uređaji popravljaju tako da ih vraća na tvorničke postavke, tako i Gospa u Međugorju sve nas vraća k onome za što smo stvoreni. A stvoreni smo za nebo, za ljubav, za mir. Majčina želja je vratiti nas na ono što je za nas zamislio naš Tvorac.
Ova moja kolumna bila je planirana za 1. siječnja. Nisam se usudio pisati je tih dana. I sada dok pišem u srcu mi je ista čežnja: da čujemo i poslušamo glas s Podbrda: „Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu, što ste molili na moje nakane. Nećete se pokajati ni vi, ni vaša djeca, ni djeca vaše djece.“
fra Antonio Musa
