Drugog dana Devetnice Kraljici Mira za 45. obljetnicu Gospinih ukazanja na vanjskom oltaru crkve sv. Jakova u Međugorju krunicu su predmolili župljani iz Vionice i fra Josip Marija Katalinić, a večernji molitveni program potom se, kao i svaku večer nastavio svetom misom koju je predslavio Hrvoje Miletić, nekadašnji župni vikar u Međugorju,a danas župnik u župi sv. Petra i Pavla u Kočerinu u koncelebraciji sa 71 svećenikom.
”Možda nigdje na svijetu nismo svjesni svoje slabosti kao ovdje u Međugorju. Možda nigdje nismo svjesni obilja Božje milosti kao ovdje u Međugorju. I ne samo Božje milosti, nego smo osjetili i majčinsku blizinu. Upravo zato ovdje tako rado pristupamo sakramentu ispovijedi. Upravo ovdje tako bez straha i kleknemo i oplačemo”, kazao je fra Hrvoje uvodeći u misno slavlje pa dodao kako smo svjesni i Božjega milosrđa, svjesni da je Majka s nama i svjesni da sami ništa ne možemo.
U svojoj homiliji fra Hrvoje Miletić je, osvrćući se na evanđeoski ulomak u kojem Isus svojim učenicima govori da kad daju milostinju, poste i mole čine to u skrovitosti te da će im Otac vratiti u skrovitosti, upitao se što je potrebno da bi čovjek opstao, da bi drugoga čovjeka počeo gledati kao brata, što je potrebno da bi čovjek promijenio pogled na sebe? Odgovorio je su to milostinja, molitva i post, nazivajući ih trima stupovima i osloncima našeg duhovnog života.
”Kroz milostinju čovjek se okreće prema drugom, kroz molitvu čovjek se okreće prema Bogu, a kroz post se okreće prema sebi, kroti svoje mane, strasti i ovisnosti. To je ono što nam govori današnje evanđelje, to je ono što kroz ovih 45 godina učimo u Međugorju. Milostinja, molitva i post”, kazao je fra Hrvoje i dodao kako nas Bog sigurno želi učiniti blaženima, ali bez naše pomoći sigurno neće ići.
”Bez molitve, posta i dobrih dijela sigurno neće ići. I još nešto važno, vrlo važno – skrovitost. U skrovitosti, u tišini, u dubini srca i duše. Ti naprotiv, kada moliš uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svom Ocu koji je u skrovitosti”, podsjetio je fra Hrvoje na riječi današnjeg evanđelja po pozvao na tišinu jer se važne stvari ljudskog života događaju u tišini pod pogledom Božjim.
”Naučiti se proživljavati u tišini, trpjeti u tišini, donositi temeljne životne odluke u tišini, ali uvijek svjesni da smo pod Božjim pogledom. Ništa Bogu nije skriveno, a najmanje ono što se događa u našem srcu, naše molitve, vapaji, boli, razočaranja, padovi… Tako lijepo na jednom mjestu kardinal Sarah kaže: ‘Unutarnja tišina znači kraj osuda, strasti, želja’. Kad budemo postigli unutarnju tišinu, moći ćemo je nositi u svijet i moliti bilo gdje. I ne samo to. Tišina u svakdanjem životu uvjet je da bi se živjelo s drugim. Bez sposobnosti da šuti čovjek nije sposoban čuti one koji ga okružuju, voljeti i razumjeti”, kazao je fra Hrvoje naglašavajući kako je nemoguće zamisliti trenutke molitvenog života bez tišine i bez povlačenja u svoju sobu.
”Stajati u šutnji pred Bogom znači moliti. Kad budemo počeli moliti u šutnji, kad počnemo živjeti šutnju, kad se povučemo u svoju sobu, onda će konačno i naše osude zamuknuti, umuknuti, prestati… U molitvi u šutnji čovjek može dublje zaviriti u sebe, vidjeti svoje nedostatke, mane, pa i izdaje. I izdaje. I onda će osude drugih biti puno, puno, puno tiše. Ući u svoju sobu, u središte duše, prava je Božja molitva. Bog prebiva u središtu naše duše, toga kao da nismo svjesni. Bog prebiva u središtu naše duše, to je naše svjetlo.
Ali svjesni smo i naše tamne strane. Kako to netko reče, trebali bismo imati dva džepa. Kad smo žalosni i nesretni, tada izvadimo iz džepa riječi: Obrati se i vjeruj radosnoj vijesti. Ljudski je biti slab, ali je ljudski i početi iz početka, treba ići naprijed bez očajavanja.
U Božjim si očima vrijedan, neprocjenjiv i neponovljiv. A kad nam previše dobro ide i prijeti opasnost da se uzoholimo i zaboravimo na pravi život i potrebe drugih, tada izvadimo iz drugog džepa riječi: Prah si i u prah ćeš se vratiti”, kazao je fra Hrvoje preporučio kako treba zavući ruku u oba džepa i vidjeti koliko smo slabi, krhki, nevjerni i onda će biti manji osuda i presuda.
”Ovdje u Međugorju smo došli tražiti i sebe i Boga. Došli smo tražiti i nutarnji i vanjski mir. Došli smo moliti da čovjek i čovječanstvo opstane, a kada pronađemo sebe, onda ćemo se moći predati i bližnjima. Tako lijepo Majka Terezija kaže; ‘Bez Boga smo previše siromašni da bismo mogli pomoći siromasima’. I to je tako. Jednostavno, čovjek bez vjere ne postoji”, kazao je fra Hrvoje pa pozvao da ”molimo Blaženu Djevicu Mariju, Kraljicu Mira, da naše duše i srca budu što više ispunjena šutnjom i molitvom”.
”Naša duša, naše srce, naše tijelo žudi za molitvom. Za molitvom koja se često i ne može izraziti riječima. To su oni vapaji, to su one suze, to su oni uzdasi… To je ono klečanje na tvrdom, vrućem kamenu. Konačno, stvoren sam da Te gledam, a još nisam učinio to zašto sam stvoren. Molimo i u ovoj Devetnici, molimo našu nebesku zaštitnicu da progledamo i ugledamo, da počnemo živjeti ono zašto smo stvoreni, da Boga gledamo”, zaključio je fra Hrvoje Miletić, a cijelu njegovu propovijed poslušajte u audiozapisu.
Na misi su pjevali Pučki pjevači iz međugorske župe, a nakon mise okupljeni župljani i hodočasnici zajedno s vidiocima Marijom Pavlović Lunetti i Ivanom Dragićevićem izmolili su Marijin hvalospjev Velića,
Tekst: Velimir Begić
Foto: ICMM
