Tata nam je umro kad smo bili djeca. Bio je na Križnom putu kao dječak od 14 godina. Odveli su ga samo zato jer je bio najstarije dijete. Vratio se kad više nije mogao hodati…
„To je za nas bio veliki šok, izgubiti roditelja. Ali ostavio nam je vjeru. Tata nam je umro kad smo bili djeca. Bio je na Križnom putu kao dječak od 14 godina. Odveli su ga samo zato jer je bio najstarije dijete. Vratio se kad više nije mogao hodati. Zapravo ga je doslovno donio čovjek iz susjednog sela. Jer da ga je spustio, da ga nije nosio, ubili bi ga. Baka ga nije prepoznala. Mislila je da je prosjak, Ciganin, sjedio je skvrčen ispred kapije. I onda je zatražio jednu šljivu. Nakon što je pojeo šljivu počeo je oporavak. Pamtim ga kao bolesnog. A u biti, to su se bile posljedice Križnog puta. Umro je s 50 godina“, rekla je Ankica Jarić iz Zorica, župa Gornja Dubica, općina Odžak, u emisiji Susret Radiopostaje Mir Međugorje.
„Nisam povjesničar, nisam kompetentna govoriti o tome, ali poznajem dosta ljudi i njihovih priča… Poznato je da je Odžak pao nakon pada Berlina 1945. O tome se šutjelo. Samo su bake katkad međusobno šaptale, a mi, djeca, prisluškivali smo i naslućivali da se nešto strašno dogodilo. Prije par godina u Posavskoj Mahali izgrađen je memorijalni spomenik poginulima, ne mogu reći u ratu, već nakon rata 1945. U Nuića groblju u Posavskoj Mahali kod Odžaka pokopano je više tisuća poginulih po završetku rata, onih koji su branili svoje domove i nisu ni znali da je rat završen. Ostale su žene udovice. I podigle Posavinu iz pepela. Ostale su sa siročadi, puno djece je bilo, borile su se da ih othrane. Kod nas se djeca nisu zvala po ocu, već po majici. To je nešto što je ostavilo traga na ljudima. Žene su ojačale u toj priči i uvijek su iznosile život u Posavini. I nakon rata, muška djeca koja su ostala, morala su ići trbuhom za kruhom, najčešće u Njemačku. Opet je na majkama bio teret vođenja kućanstva, obrade zemlje i odgoja djece. Odgajale su ih u vjeri prije svega, jer koju su utjehu mogle imati nakon što su im ubijeni muževi, braća, očevi u poraću Drugoga svjetskog rata“, kazuje Ankica dodajući kako je tako bilo sve do Domovinskog rata.
I vraća se temi Nuića groblja u blizini kojega je živjela njezina teta, djedova sestra, sa svojom mnogočlanom obitelji, kakve su obitelji u to doba bile. „U njihovom šljiviku je jama, grobnica u kojoj su bili posmrtni ostaci brojnih ubijenih. Baka mi je pričala da je djedovoj sestri ubijeno devetero članova obitelji: tri brata, tri sina, svekar, svekrva… Strašno. Sjećam se moga prvog posjeta toj baki. Voljela je moje roditelje te je bila jako sretna što smo došli. Pjevala je i igrala jer Posavci su veseli ljudi. Kasnije sam razmišljala koliko je vjere ta žena imala kad je mogla igrati i pjevati nakon toliko tuge u životu. Ona je spas našla u vjeri. Osim sinova za koje je znala da su ubijeni, bio je još jedan, student medicine u Zenici. Rekla je – hvala Bogu, da je on ostao živ. Međutim, nakon par dana, hodajući u svojoj muci voćnjakom, našla je i toga sina mrtvog. Prepoznala ga je po molitveniku Biserje Svetog Ante, koji je imao u džepu kaputa. To je jedna od brojnih sličnih priča.“
Kad je Odžak Daytonskim sporazumom pripao Federaciji, 1996. došla sam i vidjela da nemamo ništa. Opet. Odžak je nazvan kabriolet općinom. Nije bilo krova. Nije bilo ptica. Nije bilo ništa…
Pred sami početak Domovinskog rata Ankica je diplomirala na građevinskom fakultetu u Osijeku. Brat je radio. A studij je planirao kada se ona zaposli. „U materijalnom smislu nije nam ništa nedostajalo „ali rast bez oca ostavi tragove na ljudima. Mogu razumjeti svu tu brojnu djecu koja su u ratu ostala bez oca. To je nenadoknadivo.“
Domovinski rat, Slovenija pa Švicarska, ali znala je da će se vratiti kad rat završi. „Nije to za mene. Nisam ja za zapad. Prvo, nedostajala mi je i crkva. Za tih šest godina koje sam provela u Švicarskoj, nisam bila u crkvi, jer nisam imala ni jedan slobodan dan, a radila sam u kuhinji kao kuharica jer sam znala njemački jezik kada sam došla.“
Dušu sam svoju isplakala kod Gospinog kipa pred crkvom. Kad pričam o Međugorju puna sam i suza i radosti, što ne mogu objasniti
„Kad je Odžak Daytonskim sporazumom pripao Federaciji, 1996. došla sam i vidjela da nemamo ništa. Opet. Odžak je nazvan kabriolet općinom. Nije bilo krova. Nije bilo ptica. Nije bilo ništa. Zaposlila sam se u općini kao građevinac. U početku smo svi radili isto, u kategorizaciji, kasnije u službi za prostorno uređenje urbanizam. No nekoliko nas kao da smo imali misiju uvjeravati ljude da je tu dobro, da trebamo ostati u svom kraju. Čini mi se da smo i uspjeli u tome. Ljudima se vratio osjećaj za svoje, za dom, za Posavinu. Skelom smo išli preko Save, blato gazili i trčali. Pređemo ovamo – ni vode, ni struje, ni trgovine, ništa. Na uredu nismo imali ni prozora, ni vrata. Tu smo zimu proveli doslovno s najlonom na prozorima. Početak je bio od nule. Stara dokumentacija izgubljena. Ali, bilo je to vrijeme entuzijazma, kada su ljudi više vjerovali jedni drugima, kada nisu zavidjeli. Kad su željeli pomoći jedni drugima. Kad pogledam unatrag, to je ipak bilo lijepo vrijeme. Posavina se digla iz pepela. Sve je bilo obnovljeno. Svoju župu i crkvu osjećala je kao obiteljski dom u kojemu se živjelo jedno veliko bratstvo“
U Međugorje su hodočastili prvi put nakon poplava 2014., koje su bile prestrašne. Dugo već kao župe hodočaste u Međugorje dva puta godišnje, u svibnju i u listopadu. No prvi njezin dolazak u Međugorje bio je ranije, u iznimnoj tjelesnoj slabosti i s besperspektivnom dijagnozom „Dušu sam svoju isplakala kod Gospinog kipa pred crkvom. Otad je Međugorje moj dam. Kad pričam o Međugorju puna sam i suza i radosti, što ne mogu objasniti. Pomislim kako bih voljela živjeti u Međugorju, no bojim se da bih izgubila tu nit. Kad imaš previše nečeg onda se čovjek navikne na to. Zato mislim da ljudi u Međugorju nisu svjesni šta imaju, koliko su blagoslovljeni. Daj Bože da sam u krivu, da su svjesni.“
Dođi pa vidi, dođi pa se divi. Posavina je prelijepa, moj kraj je prelijep. To je bogat kraj. Možda nismo ni svjesni u kojoj ljepoti živimo.
Na pitanje o Posavini danas reći će „Dođi pa vidi, dođi pa se divi. Posavina je prelijepa, moj kraj je prelijep. To je bogat kraj. Možda nismo ni svjesni u kojoj ljepoti živimo“ reći će žalosna zbog egzodusa u zemlje Zapadne Europe. „Ima tu egzistencijalnih razloga, ali i dosta pomodarstva, idu svi pa idem i ja. No sigurna sam da će doći vrijeme, da će ljudi shvatiti što mi ustvari imamo, koje mi bogatstvo imamo, kraj kojeg prolazimo, nesvjesno. Svatko voli svoj kraj, ali Posavina je doslovno rečeno – raj na zemlji. Priroda, ravnica. Može hraniti sve ako se pravilno rasporedi“, rekla je pored ostalog Ankica Jarić iz Odžaka u emisiji Susret koju možete poslušati na našem YouTube kanalu.
Višnja Spajić
