Mostarsko-duvanjski biskup i trebinjsko-mrkanski apostolski upravitelj u razgovoru za Hrvatski katolički radio osvrnuo se na današnje preuzimanje tih službi te je komentirao ono što ga s time očekuje. S biskupom Palićem razgovarala je Tanja maleš s HKR-a, a uz pozdrave i zahvalu za pristanak na intervju na početku ga je upitala: ”Kako ste?”
Hvala lijepa na čestitci i na ovoj mogućnosti. Dobro sam. Dobro sam koliko čovjek može biti dobro, ne samo zbog priprema, nego, rekao bih, zbog priprema u ovim okolnostima koronavirusa, u kojima smo nastojali, zbilja poštujući epidemiološke mjere, učiniti ovaj čin preuzimanja biskupije, kako se pravno kaže: preuzimanja biskupije u posjed.
Što vas sada brine? Sutra kreće prvi radni dan za vas kao biskupa mostarsko-duvanjskoga i trajnog upravitelja trebinjsko-mrkanskog. Koji su izazovi pred vama?
Pa moram najprije upoznati sve ovo s čime se još trebam susresti. Naravno da čovjek ima neke informacije, kao što jedan poznavatelj života ovih biskupija ima. Tako i ja imam neke informacije. Krajem srpnja bio sam na dva dana ovdje u Mostaru. Susreo sam se s biskupom Ratkom Perićem. Susreo sam se s njegovim suradnicima. I to je bio zapravo prvi moj susret i prvi početni dogovori i oko ovoga čina danas, ali i oko onoga što slijedi. Naravno, uz administrativni dio gdje treba imenovati svoje suradnike, počinje onaj, rekao bih, pastoralni dio, svakodnevni dio, koji uključuje i pohode župama, susret sa svećenicima i sve ostalo što jedna biskupska služba nosi.
Vidjeli smo na svečanoj akademiji, a i za vrijeme euharistije i tijekom prigodnih govora da ovdje nije samo biti ordinarij u crkvenom smislu, nego je vaša uloga puno šira – i za društvo, i za kulturu, i za obrazovanje, i uopće za identitet hrvatskoga naroda ovdje. Koliko je to izazov, pogotovo sada u ovom vremenu, za vas?
Pa svaki onaj koji poznaje život ljudi u Bosni i Hercegovini, u ovoj državi koja je specifična po svemu, zna ovo što ste rekli – koliko je izazovno danas biti ovdje biskup. Rekao bih da me raduje ta jedna svijest svih naših ljudi i odgovornost koju ima i koju nosi i od ovih ljudi koji su angažirani u političkom životu, ali i od svećenika koji nastoje zbilja čuvati taj identitet našega naroda ovdje; ali čuvati ga kroz onu specifičnost koju je Katolička Crkva imala kroz cijelu povijest na ovim prostorima. A to je najprije da je propovijedala evanđelje, i to je ono što je naše prvotno, ali u tom propovijedanju evanđelja nastojala je uvijek ljudima dozivati u svijest i uvijek im vraćati, rekao bih, tu jednu svijest o pripadnosti hrvatskome narodu. I naravno, ono što sam duboko uvjeren, jest da različitost uvijek jest bogatstvo. Ali jest bogatstvo samo u onom segmentu ukoliko se svi oni koji su različiti poštuju i ukoliko svi oni omogućuju jedni drugima da žive život dostojan čovjeka.
Zanimljiva je propovijed u kojoj ste se predstavili. Od onoga što sanjate – kako ste rekli, do onoga što je stvarnost Crkve, ali i BiH i našega naroda. U toj propovijedi niste bježali od odgovornosti i izazova za koje, zapravo, već desetljećima zna ovaj kraj. Očekuje li se od vas neko rješenje – baš ste dvije riječi upotrijebili u svojoj propovijedi: fenomen i slučaj. Dakako da se neslužbeno već podrazumijeva što bi to moglo biti. Koliko je to neki uteg koji ste preuzeli i koji vas u startu čeka?
Pa iskreno govoreći, možda je to radi toga jer nisam još uvijek svjestan toga – tih problema. Ne bih to nazvao utegom – više bih to nazvao otvorenim pitanjem. Kao što se zna, Međugorje je sada direktno pod upravom Svete Stolice. Mons. Hoser je tamo kao administrator. „Hercegovački slučaj“, kako se to inače zove, odnosno predaja župa koje su još uvijek, ako tako možemo reći, u jednom neregularnom kanonskom stanju – to su otvorena pitanja. To su otvorena pitanja koja će sigurno zahtijevati rješenje, ali moramo biti otvoreni i suradnji, kao što sam rekao, i razumijevanju, i promatranju, i analizi kako bismo mogli pristupiti onom najboljem – najboljem mogućem rješavanju tih pitanja.
Ali, meni je žao – možda sam i sam nekada tako to gledao na ovu Crkvu – uvijek se promatra pod nekom prizmom slučaja, odnosno fenomena, ali tu zapravo ima toliko toga što se u redovitom pastoralnom životu događa, što se događa po našim župama ovdje. To su zapravo oni svakodnevni plodovi koje nosi jedan život, jedan rad tih naših svećenika – bilo dijecezanskih, bilo redovničkih po župama – i volio bih da se to prepozna kao doprinos ove Crkve u Hercegovini i društvu ovdje, ali općenito u cijeloj Crkvi. Naravno, ne bježim od problema – bit će ih. Ako nisu ovi problemi koje smo naveli – bit će neki drugi, ali svjestan sam da moramo zajednički gledati u istom smjeru i, ono što sam rekao, trebamo graditi na pravom i istinitom temelju, a to je Isus Krist i njegovo evanđelje.
Taj stav imaju i franjevci – konkretno to se čulo i u govoru provincijala Hrecegovačke franjevačke provincije. Ali čula se i jedna riječ: „oprostite“. Dakako da se to odnosilo i na vašeg prethodnika. Svi imamo isti cilj, isti temelj, ali nekako su putovi različiti pa se možda nekada i ne razumijemo i tako dolazi do različitih problema i utega koji ostaju. Kako ste doživjeli taj franjevački „oprosti“?
Pa doživio sam ga iskreno, moram reći. I ono što je i biskup Ratko rekao – malo smo i komentirali – mislim da s jedne strane treba shvatiti ulogu biskupa koji je tu, provesti neke odluke koje su donesene na nekoj razini, ali s druge strane, naravno, i ovo što je fra Miljenko rekao (lijepo je to rekao) – svi smo mi različiti i nekad se u tom našem hodu, u toj našoj želji, u tom našem stremljenju: učiniti, ostvariti nešto, dogode, naravno, i greške u koracima. Ne griješi samo onaj koji ne radi.
Još samo jedno pitanje vezano uz to područje, mnogi će očekivati: hoće li novi biskup poći u Međugorje?
Biskup Ratko je posjećivao Međugorje. Trenutno, kao što sam rekao, Međugorje jest pod upravom mons. Hosera. Ja sam se s njime sad susreo, i sinoć i danas ovdje. Već postoji njegov poziv da posjetim Međugorje. Moram vidjeti kako pravno stvari stoje – koje su ovlasti njegove, koje su eventualno moje kao dijecezanskoga biskupa. Naravno da ne bježim od posjeta Međugorju. Međugorje je župa mostarske biskupije. Prema tome, taj redoviti pastoralni život se, naravno, uz tu specifičnost koju Međugorje sa sobom nosi, događa u Međugorju, tako da radujem se posjetu Međugorju.
Što vas je možda nekako uplašilo iz onoga što smo imali prilike čuti jučer i danas o Hercegovini – da nije to laka zemlja gdje se lako čita Božja volja, da je ovdje i zahtjevno raditi, narod vas treba: evo, i obitelji su rekle da očekuju od vas vodstvo – i obitelji, i mladi… Stvarno veliki su zahtjevi pred vama, gospodine biskupe.
Namjerno nisam govorio u govoru o nekom programu jer smatram da je jedan i jedini program naš, a to je živjeti doista dosljedno evanđelje i nastojati svjedočiti tu radosnu vijest Isusa Krista u ovome svijetu. I to ću doista nastojati činiti sa svim svojim snagama, s onim što je u mojoj moći i, naravno, na tom putu, tom nastojanju vjerujem u pomoć i suradnju i dijecezanskih svećenika i redovničkih svećenika, ali i svih vjernika na području obiju biskupija: i Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije.
I svečanost vašega uvođenja u novu službu, mons. Paliću, pokazala je jedinstvo hrvatskoga naroda i zajedništvo s biskupima iz Hrvatske i iz drugih krajeva gdje živi i djeluje hrvatski narod. Čini mi se da nam i to predstoji: držati tu vezu hrvatskog naroda. A i vi ste na magistrali, kako je bilo rečeno, između Mostara i Hvara.
Pa evo danas je bilo to imenovanje apostolskim administratorom Hvarske biskupije. Nastojat ću, naravno koliko je u mojoj moći i mogućnostima, ostvariti i tu zadaću koja mi je povjerena, dok se Sveta Stolica ne pobrine, ne providi drugačiju upravu Hvarskom biskupijom.
Da, jedni bez drugih smo zapravo nekako osakaćeni, mogao bih reći. Ne može ovaj narod ovdje u ovoj konstelaciji, političkoj i svakoj drugoj, baš opstati bez velike pomoći Republike Hrvatske, odnosno hrvatskoga naroda u domovini – iako je i ovo, ne treba zaboraviti, domovina hrvatskoga naroda. Naši ljudi ovdje nisu dijaspora kao što smo dijaspora u Austriji, kao što smo dijaspora u Njemačkoj, kao što smo dijaspora, na kraju krajeva, u mom Janjevu odakle ja potječem. Ovo je njihova domovina, ovo je također domovina hrvatskog naroda. Ali upravo držeći se zajedno, mislim da doista možemo odgovoriti na sve izazove koji se danas javljaju i pred ovim društvom i pred Crkvom ovdje, ali i pred hrvatskim društvom.
Nadbiskup Barišić rekao je da ne zaboravite da se mreža može baciti u Neretvu. Na koju ćete stranu vi baciti mrežu u skladu s geslom „Na tvoju riječ“?
Isus nije birao strane. Isus je zapovjedio da se mreže bacaju. Važno je to „Na tvoju riječ“ a nevažna je strana.
Ali, krenuli ste na Uzvišenje Svetoga Križa…
Da, krenuo sam na Uzvišenje Svetoga Križa i to je jedna simbolika. Danas je, zapravo, ovdje svetkovina jer je katedrala posvećena na današnji dan 1980. godine. Simbolika je tu druga: na današnji dan je biskup Ratko Perić 1992. ređen u Neumu. Pa evo, ovo je nekako i blagdan ovdje, koji se u katedrali na osobiti način svetkuje – mislim da je bila dobra prigoda. Ali, Kristov križ je znak raspoznavanja identiteta, ali i identifikacije nas kršćana.
Čuli smo također koliko je biskupa Ratka tijekom njegove službe u ovih 28 godina pratio križ. Od toga kada je preuzeo biskupiju, pa nakon rata i sve do današnjega dana koliko je izazova bilo. Kaže on na misi: počeo s križem i završio s križem i vas uvodi. Možda nekakva strepnja: čeka li i vas tako teško razdoblje – treba li vas uplašiti?
Rekao sam da me ne uznosi ni današnji „hosana“ ni eventualni sutra, vjerojatno će ga biti, „raspni ga“. Kršćaninov život je obilježen križem i mi toga moramo biti svjesni. Križ se ne shvaća samo kao nešto što treba nositi. Križ je najprije znak našega spasenja i otkupljenja. Na križu nas je Krist spasio i otkupio. I prema tome, ukoliko doista nastojimo sebe i svoj život suobličiti tome križu u smislu darivanja, u smislu žrtve, u smislu umiranja sebi da bi netko drugi mogao živjeti, da bi Isus Krist mogao živjeti – kao što Pavao kaže: po tom našem životu – e onda, naravno da je velika uloga križa u kršćaninovom životu.
Gospodine biskupe još jednom iskrene čestitke, hvala za ovaj razgovor i nemojte nas zaboraviti.
Hvala i vama i hvala našem HKR-u.
