“Postoje imenovanja koja donose samo vijest, a postoje i ona koja nam na neki način dovode prijatelja kući”, piše u uvodu intervjua s novim apostolskim vizitatorom u Međugorju mons. Francescom Cavinom talijanski mjesečnik Il Timone, navodeći kako za njihov časopis imenovanje mons. Francesca Cavine, umirovljenog biskupa Carpija, apostolskim vizitatorom s posebnom ulogom za župu Međugorje pripada – ovoj drugoj vrsti. Naime, njihovi ga čitatelji godinama poznaju sa stranica mjesečnica gdje piše rubriku „Biskup odgovara”, prenosi portal Vjerujem.hr, koji je objavio prijevod intervjua s mons. Cavinom.
Vaša Ekscelencijo, što za Vas znači ovo imenovanje u Međugorju?
– Kada stigne vijest o imenovanju, imenovana osoba često kaže: ‘Nisam to očekivao. Bilo je to pravo iznenađenje’, pa se čini da su to tek uobičajene, kurtoazne riječi. Uvjeravam vas da je za mene to doista ugodno iznenađenje koje me razveselilo, ali i unijelo u mene pomalo treperenja i uzbuđenja.
Nakon sedam godina tijekom kojih sam proputovao Italiju, uvijek s mnogo ljubavi i poštovanja pozivan na liturgijska slavlja, proslave župnih zaštitnika, krizme, tečajeve duhovnih vježbi, konferencije i druga događanja, pomisao na neku trajnu službu u Crkvi više mi nije ni izdaleka bila na umu. Od srca zahvaljujem Svetom Ocu, papi Lavu XIV., na povjerenju koje mi je iskazao i pozornosti koju mi je posvetio, a što mi daje novu snagu i polet.
Ponosan sam i radostan što mogu reći da je pobožnost prema Gospi u mojem životu oduvijek imala posebno mjesto, ponajprije zahvaljujući svjedočanstvu svojih roditelja, koji su svake večeri odlazili u crkvu moliti krunicu i sudjelovati na svetoj misi.
Osim toga, moj je život, osobito u najvažnijim trenucima, bio obilježen prisutnošću Blažene Djevice Marije. Moje đakonsko i svećeničko ređenje održani su u katedrali u Imoli, u vrijeme proslava u čast Blažene Djevice iz Piratella, zaštitnice grada i biskupije. Isto tako, tijekom svoje biskupske službe u Carpiu svečano sam dočekao kip Gospe Fatimske te dao obnoviti prekrasan kip Uznesene Gospe.
Stoga se utječem Presvetoj Djevici i njoj povjeravam ovu novu dionicu svojega životnog puta, kao i sve osobe koje će mi Gospodin dati susresti: svećenike, redovnike i redovnice te vjernike laike. Svakako, kako piše sveti Ljudevit Marija Grignion de Montfort: ‘Ako se netko njoj preda bez zadrške, i ona se njemu daruje bez zadrške.
U rujnu 2024., nakon višedesetljetnog postupka koji nije bio lišen poteškoća, Sveta Stolica dala je zeleno svjetlo za Nihil obstat u vezi s duhovnim fenomenom Međugorja, objavivši Notu Kraljica Mira koju je proglasio Dikasterij za nauk vjere. Crkveno razlučivanje bilo je dugotrajno i složeno. Kakav je Vaš sud o tome?
– Crkva danas o Međugorju ima pozitivan sud s duhovnog i pastoralnog gledišta. Postupak crkvenog razlučivanja u vezi s Međugorjem doista je bio dugotrajan i složen te se odvijao tijekom pontifikata četvorice papa. Na tom je putu sveti Ivan Pavao II. izrekao vrlo značajne riječi, prepoznajući u Međugorju znak nade i majčinske blizine Blažene Djevice Marije u našem vremenu.
Povjerenstvo koje je najdulje radilo na tom pitanju, a kojim je predsjedao kardinal Camillo Ruini, došlo je do zaključka da postoji vjerodostojnost nadnaravnog karaktera početnih događaja iz 1981. Dodatna istraživanja koja je zatražio Dikasterij za nauk vjere, zajedno s novim pravilima razlučivanja koja je usvojila Sveta Stolica, dovela su do konačnog suda Nihil obstat, odnosno do odobrenja da nema zapreke.
Sve je to popraćeno i potvrđeno temeljito obrazloženim i pozitivnim prosudbama dvojice apostolskih vizitatora koji su mi prethodili: pokojnog mons. Henryka Hosera i mons. Alda Cavallija. Ovom prilikom želim zahvaliti i mons. Cavalliju za njegovu službu u Međugorju, kao i za savjete i molitvenu potporu koju mi je pružio.
Sveta Stolica je Notom Kraljica Mira od 19. rujna 2024. priznala da se u Međugorju razvila stvarnost koja je donijela obilne i dobre plodove za Božji narod: obraćenja, povratak ispovijedi, ljubav prema euharistiji, molitvu, post, duhovna zvanja, pomirenja u obiteljima, djela ljubavi prema bližnjemu i rašireno buđenje vjere.
Izraz Nihil obstat znači da vjernici ‘mogu na razborit način izraziti svoju privrženost tom fenomenu’ te da iz toga iskustva mogu primiti ‘pozitivan poticaj za svoj kršćanski život’. Nije riječ o nekoj usputnoj ili beznačajnoj prosudbi: prema novim pravilima Dikasterija za nauk vjere, to je najviši stupanj pozitivne prosudbe na pastoralnom području.
Što znači ovo priznanje?
– Crkva je u svibnju 2024., usvajanjem novih pravila za razlučivanje, odlučila da se u ovoj fazi neće konačno izjašnjavati o nadnaravnom karakteru fenomena. Ta se odluka ne odnosi samo na Međugorje, nego i na sve druge fenomene slične naravi koji su predmet promatranja. Umjesto toga, u središte je stavila ono što je s pastoralnog gledišta najvažnije: dobrotu duhovnih plodova i brigu za duše. To je evanđeosko mjerilo: ‘Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati’ (usp. Mt 7, 16-20).
Drugim riječima, Crkva ističe da nisu utvrđeni elementi koji bi bili protivni vjeri i moralu te da su plodovi takvi da vjernicima omogućuju razborito prihvaćanje tog iskustva.
U Noti Svete Stolice spominju se i takozvane međugorske poruke.
– Crkva je i te poruke, promatrane u cjelini, ocijenila kao poticajne za duhovni život i usklađene s katoličkim naukom. One govore o miru, obraćenju, molitvi, postu, ispovijedi, euharistiji, Svetom pismu, ljubavi prema bližnjemu i čežnji za Nebom.
Kardinal Fernández, prefekt Dikasterija za nauk vjere, na konferenciji za novinare 19. rujna 2024. želio je posebno naglasiti upravo to: poruke upućuju na dimenziju vječnosti, pozivaju na puninu sakramentalnog života, na stvarnu Isusovu prisutnost u euharistiji, na sakrament pokore i, nadasve, na nadu u raj.
Stoga možemo reći da je Crkva prepoznala Međugorje kao mjesto duhovnoga dobra, gdje Duh Sveti plodonosno djeluje za dobro vjernika. Potrebna razboritost Crkve nije izraz nepovjerenja, nego pastoralne brige.
Nota Kraljica Mira upozorava da vidioce ne treba stavljati u središte pozornosti hodočasnika. Što mislite o tome?
– Crkva je u tom pitanju vrlo mudra, a rekao bih i vrlo majčinska. U Noti se podsjeća da se u Međugorje ne hodočasti kako bi se susrelo navodne vidioce, nego kako bi se susrelo Mariju, Kraljicu Mira, a po njoj i Krista, kroz molitvu, Božju riječ, euharistiju i klanjanje.
U svakom autentičnom duhovnom fenomenu, naime, njegovi protagonisti nikada ne smiju zasjeniti Gospodina. Kada Bog djeluje, ne stavlja čovjeka u središte, nego Isusa Krista, Evanđelje, obraćenje i svetost.
U tom smislu, poziv Crkve da se ne zaustavljamo na osobama vidjelaca nije kaznena opomena, nego čin istine i pročišćenja. Mogli bismo reći da smo svi pozvani ‘nestati kako bi Krist ostao’, da se poslužim riječima koje je papa Lav izgovorio na svojoj prvoj misi kao rimski prvosvećenik.
Pritom, međutim, moramo biti pravedni i prema vidiocima. Njihove životne priče, onako kako ih poznajemo, pokazuju da su šestero mladih iz 1981. doista bili jednostavni mladi ljudi koji nisu tražili slavu te su tijekom godina ostali vjerni primljenom svjedočanstvu.
Podnosili su pritiske, ispitivanja i nerazumijevanje, a ipak nisu napustili svoje svjedočanstvo. Osnovali su obitelji, ostali povezani s konkretnim životom Crkve i svoje zemlje te tijekom vremena nisu bili opovrgnuti u samoj biti svojega iskustva. Ipak, presudno ostaje ovo: vidioci su svjedoci, a ne cilj.
Kakvo ste mišljenje stekli o onome što su neki nazvali ‘ispovjedaonicom svijeta’?
– Čini mi se da taj izraz pogađa nešto veoma duboko i, rekao bih, veoma lijepo. Međugorje je s vremenom postalo mjesto na kojem su mnogi ljudi ponovno pronašli mir s Bogom i jedni s drugima. To nije posljedica pukog zanosa ili sugestije, nego konkretnih i provjerljivih plodova.
Nota Kraljiva Mira govori o ‘brojnim obraćenjima’, čestom povratku sakramentalnom životu, mnogim duhovnim zvanjima, brojnim pomirenjima među supružnicima, obnovi bračnog i obiteljskog života te intenzivnom životu molitve i klanjanja. Prema brojnim svjedočanstvima, u Međugorju nije riječ samo o religioznim osjećajima, nego o promijenjenim životima.
Ljudi koji su bili daleko od Boga vraćaju se nakon mnogo godina u ispovjedaonicu; muškarci i žene ponovno otkrivaju euharistiju; posvećene osobe i svećenici pronalaze svoj put; ranjene obitelji ponovno se sastavljaju; mladi se vraćaju molitvi; bolesnici, uz ozdravljenje tijela, ponajprije primaju ozdravljenje srca.
Čini mi se da je upravo to najveće čudo: čudo Međugorja prije svega je obraćenje srca, povratak sakramentima te ponovno rađanje vjere i nade.
To potvrđuju brojna svjedočanstva: ljudi koji se ispovijedaju nakon nekoliko desetljeća, oni koji doživljavaju potpuno obraćenje, oni koji se posvećuju Bogu, oni koji s novom sviješću o svojem pozivu ponovno pronalaze svećeničku službu te oni koji iznova otkrivaju ljepotu kršćanskog života.
Zato, da, nazvati Međugorje ‘ispovjedaonicom svijeta’ nije pretjerivanje ako taj izraz pravilno razumijemo. To je način da se kaže kako su ondje mnogi ljudi na vrlo konkretan i jednostavan način susreli Božje milosrđe. A to je, s pastoralnog gledišta, neizmjeran dar.
Cijeli intervju bit će objavljen u prosinačkom broju mjesečnika Il Timone.
Izvor: Il Timone i Vjerujem hr
