treba ostati vezan s Bogom i ne bojati se Boga, jer Bog nikada ništa ne oduzima nego daje.
U emisiji Susret Radiopostaje Mir Međugorje gostovao je mons. Petar Palić, biskup mostarsko-duvanjski i trebinjsko-mrkanski apostolski upravitelj, potpredsjednik BK BiH.
Osvrćući se na tek završeni Susret hrvatske katoličke mladeži u Požeškoj biskupiji, a s iskustvom predsjednika organizacijskog odbora nacionalnog susreta hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku kazao je kako treba „jasno i glasno čestitati Požeškoj biskupiji na organizaciji. S obzirom da sam bio ovo što ste spomenuli predsjednik organizacijskog odbora u Dubrovniku 2014. znam što sve to nosi. I znam koliko je potrebno truda, rada, napora da sve to uspije onako kako je u Požegi, Bogu hvala i uspjelo. Zbilja je bilo lijepo. Osjetila se gostoljubivost, otvorenost slavonskog srca. Važno je što ti susreti pokazuju kako mladi ljudi traže smisao, zajedništvo i živu vjeru. Ovi im susreti omogućuju da se oni u takvim okolnostima, u takvom obliku življenja vjere, susretnu s Kristom i s drugima. Posebno raduje kod ovih susreta ta otvorenost mladih za molitvu, za sakramente, otvorenost za međusobno zajedništvo. Oni naglašavaju kako im ovi susreti pomažu u jačanju njihova vjerničkog ali i nacionalnog identiteta, što je u današnji vrijeme sve nekako razvodnjeno. To je vrlo, vrlo bitno. A onda ih takvi susreti potiču i ohrabruju da budu svjedoci Evanđelja u svakodnevnom životu. Tako da bih rekao da ovi susreti imaju zbilja i svoj smisao i pomažu mladima u rastu i življenju njihove vjere.“
Osvrćući se na nedjelju Dobrog Pastira prisjetio se kako je „blagopokojni papa Franjo govorio o četiri dimenzije koje trebao imati ili njegovati svaki pastir, o četiri blizine. Prva blizina je blizina s Bogom, druga blizina je blizina s biskupom, treća blizina je blizina unutar prezbiterija sa svećenicima i četvrta blizina s narodom. Mislim da su sve ove dimenzije važne u ovo današnje vrijeme, koje je vrijeme nesigurnosti, mnoštva glasova i izazova. Zvanje nije nešto što se proizvodi. Da je tako, onda ne bi bilo krize zvanja. Zvanje je dar koji dolazi od Boga i koji raste u određenom ozračju“ rekao je biskup Petar i dodao kako je na nama vjernicima molitva za duhovna zvanja. „Važno je naglasiti da Bog ne poziva da bi nešto oduzeo, nego da bi dao, jer Isus kaže da je On došao da imamo život u punini. Potrebno je ohrabriti mlade ljude koji traže sebe, koji možda razmišljaju o duhovnom zvanju. Živimo u takvom svijetu gdje se na žalost sve odluke, osobito kod mladih ljudi, malo prolongiraju, ostave za neko drugo vrijeme. Ista je situacija sa stupanjem u brak. Bog ima izvrsne načine da se čuje njegov glas. Jednom sam rekao na krizmi da sigurno Duh Sveti neće progovoriti preko mobitela, ali hoće u tišini srca. Zato su u ovom vremenu buke važni prostori šutnje, tišine, gdje čovjek može ostati malo sam sa sobom. Ako je čovjek sam sa sobom, onda je odmah i s Bogom. Dar se otkriva kroz molitvu.“
Duhovni vođa nikada ne stavlja sebe u središte. Duhovni vođa stavlja uvijek Boga u središte
Biskup Petar je odgovorio i na pitanje o duhovnom vodstvu. „Duhovni vođa može biti svećenik, redovnik, redovnica, može biti i laik, ali osoba duboke vjere, iskustva koje može pomoći drugome da prepozna Božje djelovanje u svom životu. Važno je također upozoriti na još jednu dimenziju – duhovni vođa nikada ne stavlja sebe u središte. Duhovni vođa stavlja uvijek Boga u središte. Zadaća duhovnog vođe nije stvarati ovisnost o sebi, nego je njegova zadaća pomoći tim osobama da žive slobodu Božje djece. Nažalost, u tom području duhovnog vodstva javljaju se katkad i određene devijacije, određene stvarnosti koje nisu dobre za samo duhovno vodstvo. Danas u ovom vremenu medija gdje se sve može lako i brzo čuti na društvenim mrežama, pojedinci preuzmu ulogu duhovnog vođe. Odnosno, imate osobe koje s vrlo malo znanja, ali s puno samopouzdanja, mogu okupiti vjernike i početi davati savjete u ime vjere. Rekao bih da je tu potreban vrlo, vrlo veliki oprez, jer duhovno vodstvo nije stvar nekog osobnog dojma, niti je duhovno vodstvo stvar neke popularnosti, nego je duhovno vodstvo povezano s odgovornošću, s iskustvom, s ukorijenjenošću u životu Crkve. Duhovnog vođu trebala bi resiti poniznost, odnosno da i on sam hodi putem obraćenja, da je vjeran Crkvi i njezinu nauku te sposobnost slušanja, ne nametanja. I naravno da je važna diskrecija i strpljivost. Jer duhovni rast se ne događa preko noći, nego treba vrijeme.“
Crkva je živo tijelo, živi organizam u kojemu i laici imaju svoju ulogu i svoju zadaću.
Zamolili smo biskupa Petra Palića da objasni službe čitača i akolita, formaciju kojih je pokrenula Biskupska konferencija Bosnija i Hercegovine. „U ovoj prvoj formaciji prošlo je 34 kandidata od kojih 15 za službu čitača, a 19 za službu akolita. Služba čitača ili lektora sama riječ kaže da je to služba onih koji će naviještati Božju riječ. Kad govorimo o formaciji za ove službe ne mislim tu isključivo na neku tehničku pripremu, jer je važno razumjeti Božju riječ. A akoliti su oni koji pripremaju oltar za službu, koji mogu dijeliti pričest. Važno je razumjeti da to nije sad neka nova ideja, nego povratak bogatoj tradiciji Crkve, ali na način koji je prilagođen našem vremenu. Crkva je živo tijelo, živi organizam u kojemu i laici imaju svoju ulogu i svoju zadaću. Drugi vatikanski sabor potiče na aktivno sudjelovanje u liturgiji, a to nisu samo čitači i akoliti, to podrazumijeva i sudjelovanje pjevanjem, ustajanjem, praćenjem, odgovaranjem, slušanjem…“ Na primjedbu kako će biti neobično kada u našim župama kandidati koji su prošli formaciju prime diplome i kada kao laici počnu dijeliti pričest, biskup je kazao: „Akoliti su nosili pričesti bolesnicima. Danas naši svećenici obilaze starije dva puta godišnje ili uz velike blagdane. Ali zašto ne, ako već imamo akolita, zašto njemu ne povjeriti da on i ne samo dva puta godišnje ili uz velike blagdane obiđe stare, samce i bolesne i odnese u euharistiju. Mi možda danas otkrivamo nešto što Crkva stoljećima njeguje. Možda će nama ovdje biti čudno, ali u crkvenom životu, osobito kroz povijest Crkve to uopće nije čudno. Te su službe postojale, samo što su se kroz vrijeme negdje možda drukčije oblikovale pa su zadržale jednu dimenziju. Nadam se da će ove službe probuditi svijest o suodgovornosti i o zajedništvu u svima nama. Svi smo odgovorni. Nije liturgija samo stvar svećenika. I Crkva nije zajednica savršenih, nego onih koji trebaju milost. Svi smo mi u toj kategoriji: papa, biskup, svećenici, vjernici… I zato smo pozvani nositi jedni druge molitvom, pomagati jedni drugima da svi budemo bolji i da svi budemo savršeni u tome što jesmo.“
U emisiji su spomenuti brojni blagdani i spomendani u svibnju, među kojima i Majčin dan. „Trebaju nam majke koje ljube, koje prenose vjeru, koje su otvorene životu, koje su spremne služiti“, rekao je biskup Petar i zaključio kako je „većina naših majki, Bogu hvala, na ovim prostorima takva, ali uvijek treba naglašavati te dimenzije. I naravno ono što je za nas vjernike važno moliti, moliti za dobre majke i za dobro majčinstvo.“
Nažalost, događalo se niz zlouporaba u političke svrhe te komemoracije pa su austrijske institucije, ali i Katolička crkva u Austriji upozoravale neko vrijeme da se ta komemoracija dijelom pretvara u politički skup.
Spomenuta je još jedna svibanjska obljetnica, obljetnica Blajburške tragedije. “Križni putovi i Blajburška tragedija predstavljaju doista jedan od najtragičnijih trenutaka naše hrvatske povijesti. Rekao bih da je riječ o jednoj rani, koja još uvijek traži istinu, jer puno toga još uvijek ne znamo, koja traži pravdu, što je također jedna važna dimenzija, koja traži ono što se ovih dana čini – dostojanstveno sjećanje na sve te žrtve. Crkva nas poziva na molitvu i to mi činimo ovih dana, osobito u svibnju, za sve stradale. S druge strane poziva nas i na odgovoran odnos prema povijesti, bez mržnje i novih ideoloških podjela. Ali na žalost ovakve teme uvijek izazivaju ideološke podjele. Ako smo spremni doista tražiti istinu, ako smo spremni i te trenutke živjeti i u duhu pomirenja i istine, mislim da je to jedini mogući način gradnje budućnosti, oslobođene tereta prošlih nepravdi, koje su se dogodile u velikoj mjeri na križnim putevima i u Blajburškoj tragediji.“
Trebaju nam majke koje ljube, koje prenose vjeru, koje su otvorene životu, koje su spremne služiti
Spominjući samo sadašnje obilježavanje spomendana Blajburške tragedije koje nije više na blajburškom polju, biskup je kazao kako je bio izravno uključen u pregovore oko te situacije s austrijskim vlastima kao tadašnji generalni tajnik HBK. „Istina je da je posljednjih godina obilježavanje Blajburške tragedije suočeno s različitim ograničenjima i zabranama. Radi istine i konkretnog jasnog sagledavanja cijele te situacije, treba reći kako austrijske vlasti nisu zabranile sjećanje na žrtve, jer mi i danas imamo misu koja je u Bleiburgu u župnoj crkvi. Dakle, austrijske vlasti nisu zabranile sjećanje na žrtve, nego su ograničile način na koji se komemoracija na Blajburškom polju godinama održavala. Nažalost, događalo se niz zlouporaba u političke svrhe te komemoracije pa su austrijske institucije, ali i Katolička crkva u Austriji upozoravale neko vrijeme da se ta komemoracija dijelom pretvara u politički skup. I da nije to baš molitveni čin za žrtve. Imali smo i pojavu neke simbolike koja nije ni za to mjesto ni za tu komemoraciju. I takav oblik skupa je zabranjen, ali ovo dalje je ostalo. Dogovoreno je da se komemoracija odvija u župnoj crkvi sv. Petra i Pavla u samom Bleiburgu. Važno je razumjeti da nije osporena potreba za dostojanstvenim i dostojnim spomenom žrtava Bleiburga i križnih puteva, nego je lišeno ideološke instrumentalizacije, u skladu sa zakonima zemlje u kojoj se održava“, kazao je biskup ne isključujući ni moguće provokacije. No dodao je: „Mogli bismo reći da je stvarno tamo bilo dosta provokatora“.
Razgovor smo počeli o temi mladih pa je tako i završen: „Biskup Ivo je u svoj homiliji na Susretu hrvatske katoličke mladeži u Požegi naglasio kako treba ostati vezan s Bogom. Ja bih rekao da treba ostati vezan s Bogom i ne bojati se Boga, jer Bog nikada ništa ne oduzima nego daje. I svatko od nas ima svoje mjesto u Božjem planu. Moja želja i molitva kao biskupa je da budemo ljudi molitve, da budemo ljudi nade, da budemo ljudi koji jedni druge podupiru, jer samo tako možemo graditi živu Crkvu, koja nije samo institucija, nego je zajednica koja živi od susreta s Bogom i jednih s drugima“, zaključio je mons. Petar Palić, biskup mostarsko-duvanjski i trebinjsko-mrkanski apostolski upravitelj govor o nizu tema u emisiji Susret, koju možete poslušati na našem YouTube kanalu.
Višnja Spajić
