U 15. emisiji Nada koja liječi, a koja se emitira utorkom u programu Radiopostaje Mir Međugorje urednica psihologinja Marijana Grgić govorila je o hladnoći u odgoju.
Govoreći o odgoju djece pokušala je objasniti zašto otac ili majka ne zagrle svoje dijete, zašto mu ne kažu volim te… Zašto u obitelji ne izražavamo emocije? Navodi i rješenje za ove probleme, a donosi i snažne biblijske slike ozdravljenja ranjenih ljudi.
Prečesto u savjetovalištu čujem rečenice poput: otac me nikad nije zagrlio, otac mi nikad nije rekao „volim te“, majka mi nikad nije rekla „volim te“. Kod nas, znate, nema emocionalne topline u obitelji. Nikad nitko nikome ne izražava emocije i teško se otvaramo, a teško i razgovaramo.
Zbog čega je to tako?
Odgovore ćemo potražiti 70-ih godina prošlog stoljeća, kada su, između ostalog, neki pristupi u odgoju djece u zapadnom svijetu zagovarali i tzv. „cry it out“ metodu. Pusti ga neka se isplače.
To je metoda u kojoj se dijete ostavlja samo u sobi, iako se tek rodilo, iako ga je majka nosila u trbuhu devet mjeseci. Od djeteta se vrlo rano očekivalo da se odvoji od majke.
Zagovaralo se da se dijete uspavljuje tako što se ostavi samo u krevetiću i da zaspi plačući. Danas su ovakvi pristupi predmet velikih rasprava i kritika, a u nekim državama se takvo ponašanje smatra neprihvatljivim. Dijete ne zna regulirati vlastite emocije. O tome smo govorili u nekim od prošlih emisija. Regulacija emocija kod djeteta zapravo dolazi kroz odnos s odraslom osobom. Zbog toga je jako važna rana privrženost, koja se razvija kroz dodir, kroz pogled, kroz grljenje i kroz poljupce.
Problem nastaje kada se prema djetetu ponašamo kao da je mali odrasli čovjek.
Postoje i istraživanja provedena u sirotištima koja su pokazala da djeca koja nisu imala dovoljno kontakta, pogleda, dodira i emocionalne prisutnosti odraslih, kasnije pokazuju ozbiljne teškoće u emocionalnom razvoju. Kada se djecu njeguje mehanički, bez pogleda, bez kontakta, bez odnosa, to ostavlja duboke posljedice. Zato metode u kojima se prema malim bebama ponašamo kao da su odrasli predstavljaju danas jedan od najvećih izazova našeg vremena.
Odgoj u Europi koji je prevladavao tijekom godina totalitarnih sustava, osobito u nacističkoj Njemačkoj, bio je taj da će dijete, što smo hladniji prema njemu, navodno biti čvršće.
Tako i danas još uvijek čujemo rečenice poput: Samo ga dobro istući, pa će slušati. Meni se tako ne bi znao ponašati. Ne sjedajte ga u krilo. Ne mazite ga toliko. Ne ljubite ga toliko. Ne nosite ga na rukama toliko. Razmazit ćete ga.
Ako ste se ikada pitali otkud nam to mišljenje, jedan njegov dio sigurno možemo pronaći u odgojnim obrascima koji su se širili u nacističkoj Njemačkoj. Tamo su se, kroz knjige, škole za majke i institucije, širile ideje o velikoj emocionalnoj hladnoći prema djeci. Cilj nije bio odgoj emocionalno zdravog djeteta, nego poslušnog, tvrdog, izdržljivog čovjeka.
Poznata je knjiga Johanne Haarer ”Njemačka majka i njezino prvo dijete”, iz 1934. godine, koja je majkama savjetovala strogoću, distancu i suzdržavanje od prevelike nježnosti. Danas stručnjaci za privrženost upozoravaju da takav odgoj može ostavljati posljedice i kroz generacije. Takvi obrasci nisu ostali samo u knjigama. Oni su se na različite načine prelijevali u kulturu, u obitelji, u rečenice koje su bake i majke prenosile dalje: nemoj ga nositi, nemoj ga maziti, pusti ga neka plače, mora očvrsnuti.
U mnogim društvima koja su prošla kroz totalitarne sustave, ratove, komunizam i siromaštvo, dijete se često nije gledalo kao biće koje treba nježnost, nego kao netko tko se mora što prije naviknuti na život, rad, trpljenje i šutnju. Dijete nije smjelo puno tražiti. Nije smjelo puno plakati. Nije smjelo puno osjećati. Trebalo je biti mirno, poslušno i korisno.
A onda dolazimo i do alkohola. U mnogim postkomunističkim društvima alkohol je postao nešto mnogo više od društvene navike. On je često bio način nošenja s potisnutim emocijama, obiteljskom šutnjom, unutarnjom prazninom i kulturom izdržavanja. Kada čovjek ne zna govoriti o sebi, kada ne zna reći da ga boli, kada ne zna zaplakati, kada ne zna tražiti pomoć, često traži način da se umrtvi. Alkohol tada postaje sredstvo otupljivanja. Ne rješava bol, ali je utiša. Ne liječi ranu, ali je privremeno prekrije.
I zato možemo reći da je kombinacija emocionalne hladnoće, potisnutih osjećaja, obiteljske šutnje i alkohola stvorila generacije ljudi koje su teško znale govoriti o sebi, teško znale voljeti i teško znale biti prisutne u obitelji. Kasnije, u 70-im i 80-im godinama, vidimo i snažan val mladih koji posežu za drogama i drugim oblicima bijega. Ne možemo sve svesti na jedan uzrok, ali možemo vidjeti isti obrazac: čovjek koji ne zna što će sa svojom boli, traži nešto što će ga od te boli odvojiti. Emocionalna hladnoća rađa duboko nezadovoljstvo. Rađa osjećaj neprihvaćenosti. Rađa unutarnju prazninu.
Danas u savjetovalištu najviše radim s ljudima koji su zapravo proizašli iz emocionalno hladnih, emocionalno tupih i zanemarujućih obitelji. Ti ljudi danas imaju problem prihvatiti sebe. Imaju problem biti dobri očevi i majke. Jedni se i dalje umrtvljuju raznim supstancama, poslom, hobijima ili bijegom u aktivnosti koje nemaju veze s obiteljskim životom. Drugi se u obiteljskom životu jako puno muče i bore, jer nikada ne osjećaju da su dovoljno dobri.
Rješenje neki ljudi ga traže u umrtvljivanju. Drugi ljudi u tabletama, ali postoji jedno dublje rješenje: To je povratak Bogu. Kroz duhovnu perspektivu – jačati odnos s Bogom kao Ocem, kao Stvoriteljem. Kroz psihološku perspektivu – ozdravljati svoje rane.
A kako to konkretno izgleda? Ne velikim potezima, nego svakodnevno. Svaki dan se truditi biti dobar. Biti dobar suprug. Biti dobra supruga. Biti dobar otac, majka. Biti dobar prijatelj, susjed. Zapamtiti; Jer ja nisam samo moja prošlost. Ja nisam samo moja trauma. Ja sam ono što danas stvaram od svoga života. I još nešto jako važno. O traumama treba govoriti.
Psihološka istraživanja vrlo jasno pokazuju da ljudi koji imaju prostor govoriti o svojim iskustvima, bez osude, imaju veće šanse za oporavak.
Primjerice, istraživanja u području tzv. “trauma-informed care” i grupne terapije pokazuju da podrška drugih ljudi, siguran odnos i osjećaj da nas netko razumije značajno smanjuju simptome traume.
Drugo, istraživanja o privrženosti pokazuju da i odrasla osoba može “popraviti” ono što nije dobila u djetinjstvu kroz nove, sigurne odnose – bilo kroz brak, prijateljstva ili terapijski odnos.
Treće, istraživanja o posttraumatskom rastu pokazuju da ljudi, unatoč teškim iskustvima, mogu razviti veću snagu, dublje odnose i smisleniji život ako aktivno rade na sebi. To znači – rana nije kraj priče. Rana može postati mjesto rasta. Zato je važno pridružiti se nekoj grupi podrške, biti među ljudima gdje postoji zdrava atmosfera, gdje se ne osuđuje, gdje se ne okrivljuje. Jer postoje i suprotna iskustva – gdje ljudi, nakon svega što su prošli, dođu među druge i ponovno budu okrivljeni.
To nije ozdravljenje. Ozdravljenje je tamo gdje si viđen. Gdje si prihvaćen. Gdje možeš reći istinu bez straha.
BIBLIJSKI DIO
U Bibliji nalazimo vrlo snažne slike ozdravljenja ranjenog čovjeka. Isus kaže: „Došao sam liječiti one koji su ranjena srca.“ Drugim riječima, Bog ne traži savršenog čovjeka. Traži ranjenog čovjeka koji je spreman doći.
U jednoj drugoj slici, Isus govori o dobrom pastiru koji ostavlja 99 ovaca i ide tražiti onu jednu izgubljenu. To znači da Bog ide za tobom upravo tamo gdje si ranjen, gdje si izgubljen, gdje si slomljen.
I još jedna snažna poruka – rasipni sin. Sin koji je otišao, pogriješio, izgubio sve, vraća se kući i otac ga ne odbacuje. Otac ga grli. Drugim riječima – gdje god da si bio, kakav god odgoj imao, kakve god rane nosio, postoji mjesto gdje si primljen.
Ako ste danas umorni od hladnoće, od praznine, od odnosa u kojima nema topline… Znajte da niste sami. Možda niste dobili ono što vam je trebalo. Možda vas nitko nije učio kako voljeti. Ali to ne znači da ne možete naučiti. Ljubav se uči. Bliskost se uči. Toplina se uči. I možda već danas možete napraviti mali korak. Reći jednu toplu riječ. Zagrliti svoje dijete. Ostati uz nekoga umjesto da se povučete. Bog nas nije stvorio za hladnoću. Stvorio nas je za odnos.
Marijana Grgić
