Nisam bio kršten, čak ni moja obitelj nije bila vjernička. Nisam imao dodir s Crkvom, znao sam da smo katolici po nekoj tradiciji, iako vjera nije bila prisutna
U Međugorskim minutama Radiopostaje Mir Međugorje emitirali smo razgovor s fra Darkom Tepertom, generalnim tajnikom za formaciju i studije Reda manje braće, koji nam je govorio o svome obraćenju, redovničkom pozivu i svojim iskustvima Međugorja.
“Nisam bio kršten, čak ni moja obitelj nije bila vjernička. Nisam imao dodir s Crkvom, znao sam da smo katolici po nekoj tradiciji, iako vjera nije bila prisutna. Negdje u 5. razredu osnovne škole, mene su zanimale druge religije, mitologije, tako da sam to istraživao iz znatiželje. U srednjoj školi, opet iz znatiželje, krenuo sam čitati Bibliju. Tu je započela promjena, pogotovo kada sam došao do psalama, shvatio sam da ja njih više ne čitam samo iz znatiželje, nego da su ti psalmi stvarno postali moja molitva. U vojsci sam shvatio da je put vjere, taj put kamo me Bog doista poziva. Kada sam došao do evanđeljȃ, shvatio sam da želim živjeti na taj način, osobito kako je Isus poziva u govoru na gori. I shvatio sam, naročito uz Pavlovu poslanicu Rimljanima, tamo gdje on kaže da čovjek treba biti uronjen skupa s Kristom u Njegovu smrt da bi živio novim životom, shvatio sam da mi je za taj novi život, kojim sam ja želio živjeti, da mi je potrebno krštenje, da mi je potrebna zajednica koja će me primiti i tada je počelo to moje traganje za Crkvom, za zajednicom u koju bih htio ući”, kazao nam je fra Darko te nastavio govoriti o svome redovničkom pozivu, na što je utjecao katekizam Katoličke Crkve, gdje je na pitanje kako netko može prepoznati duhovni poziv, stajao odgovor: “Ako pri pomisli na poziv osjeća radost”. Pročitavši to, fra Darko cijelu noć nije mogao zaspati i shvatio je da ga Bog poziva da bude svećenik.
“Moja molitva i promišljanja o svećeničkom pozivu, dovela su me do toga da sam shvatio da me Bog poziva, da taj svećenički poziv ostvarim u franjevačkom redu. Tu je posebnu ulogu odigrala knjiga Moj sveti Franjo pokojnog fra Bonaventure Dude, gdje sam ja tu sliku svetog Franje zavolio i bila mi je bliska i privlačna, i htio sam i ja pokušati, na taj način, živjeti Evanđelje”, kazao nam je fra Darko, ističući kako su njegovi roditelji dobro reagirali na vijest da se želi krstiti i postati redovnik, govoreći mu uvijek, ako je ono što on izabere pošteno, oni će ga rado podržavati. Iako oni do kraja nisu razumjeli njegovu odluku, znali su da je to nešto dobro.
Bog kada poziva nekoga, najmanje poziva radi te osobe, a više radi svih onih okolo. Moj poziv nije neko moje vlasništvo s kojim ja mogu raspolagati kako hoću, nego je moj poziv uvijek i poslanje i dar drugima
“Ako je Bog nekoga pozvao u duhovni poziv, taj čovjek, ta osoba, može biti sretna, može biti zadovoljna samo tamo gdje ju Bog vidi. Sve drugo će biti polovično, sve drugo će biti nepotpuno, sve drugo će biti kompromisi. Jedino tamo gdje me Bog vidi, tamo je moje mjesto i tamo mogu naći neki svoj nutarnji mir, a i onaj nemir koji te tjera da dalje ideš i živiš to Evanđelje, da ga naviještaš drugima”, istaknuo je fra Darko Tepert, dodavši kako je njegovo obraćenje i duhovni poziv promijenio članove njegove obitelji, koji su postali vjernici, te su svoju djecu počeli odgajati u vjeri.
“Bog kada poziva nekoga, najmanje poziva radi te osobe, a više radi svih onih okolo. Moj poziv nije neko moje vlasništvo s kojim ja mogu raspolagati kako hoću, nego je moj poziv uvijek i poslanje i dar drugima”, istaknuo je fra Darko, te nam pojasnio što znači biti generalni tajnik za formaciju i studije Reda manje braće.
“Moj zadatak je da se brinem o pozivima u franjevačkom redu u cijelome svijetu, o odgoju mladih franjevaca, u njihovoj, kako mi kažemo, početnoj formaciji, a onda se moram brinuti o onome što se zove trajni odgoj ili trajna formacija franjevaca koja traje cijeli život. Tu imam priliku putovati po cijelome svijetu i vidjeti kako se franjevaštvo živi na drugim kontinentima, u drugačijim kulturama i civilizacijama”, kazao je fra Darko te se prisjetio svoga prva dolaska u Međugorje.
Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja Marijina, zadnjih godina ima najviše novih poziva u Europi.
“Moja priča o Međugorju jako je zanimljiva. U početku sam imao neku indiferentnost u odnosu prema Međugorju. Nije me uopće privlačilo, nisam imao nekakav poticaj da dođem. I kada sam otišao na studij u Jeruzalem, još nisam bio u Međugorju, a svi su me tamo, osobito franjevci iz Latinske Amerike, pitali: “Koliko si puta bio u Međugorju?”, i bili su sablažnjeni kada su saznali da nisam bio ni jedanput. Tako da sam jednog ljeta, kada sam došao u Hrvatsku, iskoristio priliku i sjeo u autobus, putovao noću i bio jedan dan u Međugorju i vratio se nazad. Dublji doživljaji Međugorja bili su kasnije, kada sam dolazio s jednom skupinom hodočasnika, dok sam bio u Zagrebu na Kaptolu. I prvi put kada sam došao bila je molitva kod Plavog križa. Iskoristio sam tu priliku za molitvu. Molio sam za svoju sestru kojoj je tada bio dijagnosticiran rak dojke, koja je bila operirana i trebala je započeti s kemoterapijom. Tako sam molio za nju. I dok sam molio, dolazila su mi ona pitanja, čuje li me Bog, hoće li Bog uslišiti moju molitvu, sumnje su bile prisutne. I kada je završila molitva, bila je strašna gužva, bilo je jako puno ljudi, meni je pristupila jedna djevojka, Irkinja, koja mi se predstavila i kazala kako je tijekom molitve osjetila snažan poticaj da mi se javi, i da me zamoli da molim za njezinu sestru kojoj je dijagnosticiran rak dojke, koja je operirana i koja treba započeti kemoterapiju. I sada kada to pričam, ja se naježim, i doživio sam to kao da mi je Bog opalio dobru šamarčinu i rekao: “Pa zar misliš da te ne čujem”. To je moje duboko iskustvo Međugorja, koje mi je zapravo iskustvo Božje blizine. I to je ostalo, Međugorje je uvijek iskustvo Božje blizine i to vidim s drugim ljudima s kojima razgovaram, koji su imali različite vrste iskustava ovdje. Često su to iskustva koja su njima značajna, koja možda nisu neki jako izvanredni događaji, ali njima je to bio znak koji im je promijenio život. I to je iskustvo Božje blizine”, kazao je fra Darko Tepert generalni tajnik za formaciju i studije Reda manje braće, koji je na kraju istaknuo kako Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja Marijina, zadnjih godina ima najviše novih poziva u Europi.
Cijeli razgovor poslušajte u audiozapisu.
Andrija Šego
