Fra Franjo Markić iz župe sv. Petra i Pavla iz Kočerina, iz župe koja ove godine slavi 150 godina svoga postojanja sutra (9. srpnja) slavit će svoju Mladu misu u 18.30 h.
”Sv. Misa je posvećena Kraljici mira. Misa je dakle večernja. Mislim da sam prvi mladomisnik, barem u Hercegovini, koji će imati svetu misu od Kraljice mira. Ulazna pjesma je, naravno, Došli smo ti majko draga. Pjevaju framaši iz Kočerina te župljani s Humca. Svira Jelena Sesar, a dirigira i pjeva psalam fra Ante Vukoja. Psalam je uglazbio fra Stanko Mabić. Evanđelje će navijestiti fra Stanko Mabić, a propovijedat će fra Ivan Landeka. Nakon mlade mise druženje nastavljamo ispred kočerinske crkve. Imat ćemo prigodni domjenak i duhovno-glazbeni program. Ovdje moram zahvaliti župniku fra Mariu i fra Velimiru, koji su prihvatili organizaciju usprkos njihovim obvezama i nedavnoj proslavi 150 godina župe. Hvala im na tome! Hvala i časnim sestrama s. Kruni, s. Lucijani i s. Abeli koja će okititi i urediti crkvu za mladu misu. Hvala mojim roditeljima Ivanu i Vesni, sestrama Marijani, Ani i Ivani koji su tu uvijek uz mene. Hvala mojoj dragoj Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji, samostanu na Humcu na čelu sa ocem gvardijanom fra Darijom, koji su me sinovski prihvatili. Lijepo mi je bilo na Humcu, nadam se da će tako biti i u budućnosti”, kazao nam je fra Franjo Markić, koji je naglasio kako potječe iz tradicionalne obitelji – od oca Ivana i majke Vesne te još ima i tri sestre Marijanu, Anu i Ivanu, a potom je objasnio svoj put do svećenika.
”Moj duhovni poziv započeo je, rekao bih, već u djetinjstvu. Kao mali rado bih išao s roditeljima na svetu misu. Kad sam malo odrastao, ministrirao sam svake nedjelje na oltaru, a kasnije sam bio i u Frami.
Dok su se moji vršnjaci igrali loptom, ja sam imao potpuno drugačije igračke. Često bih se povlačio u potkrovlje kuće i tamo bih pravio male oltare te imao svoju misu. Često se sjetim koliko sam ljubavi prema tome posvetio, na svaki detalj pazio te uz moju „dječačku misu“ rado pjevao.
Dok sam još bio u osnovnoj školi, ljeti bih rado pomagao časnim sestrama i fratrima na Kočerinu. Jednostavno, nešto me je vuklo da ja tu budem. Kod njih sam se osjećao ugodno, lijepo, prihvaćeno. Ja sam svaki dan imao potrebu prošetati oko kočerinske crkve. Naravno, ako je otvorena, ušao bih u nju. Od srca zahvaljujem fratrima koji su bili strpljivi sa mnom, koji su mi dozvolili da mogu svirati u crkvi, počevši od fra Ivana Landeke st., fra Mladena Vukšića pa sve do fra Marija Knezovića. Kad je fra Mario 2013. došao za župnika na Kočerin, ja sam mu izrazio svoju želju da bih volio poći u fratre. Od toga trenutka fra Mario me je tako lijepo primio u župnu kuću, često me zvao da mu štogod pomognem – što je meni bilo neopisivo drago. Tako sam se radovao kad bih vidio na mobitelu da me zove župnik. Buduću da je fra Mario „digitalni fratar“ tako reći, fratar koji voli fotografirati, snimati… srce mi je bilo k’o kuća jer i ja volim fotografirati i snimati… to mi je hobi. Bezbroj puta sam pogledao video zapise što je objavljivala frama Posušje i ne samo te video zapise, nego i druge koje govore o franjevaštvu i duhovnom pozivu. U postulaturu sam ušao u jesen 2014. godine. Te godine, papa Franjo je odredio da to bude godina posvećenog života. Mama Vesna mi je rekla slijedeće, nešto vrlo mudro: ‘Dosad sam te ja odgajala, vodila, učila… sad to sve prepuštam Gospi međugorskoj, neka te čuva i vodi na tvome putu.’ Večer prije odlaska u samostan, molio sam se Gospodinu, baš onako žarko, sa svim srcem. Rekao sam: „Gospodine, sve predajem u ruke tvoje. Ti me vodi jer ne mogu sam. Isuse, znaš koliko sam slab i grešan, budi uz mene. Otvorio sam sveto pismo i gle čuda, oko mi padne na redak iz poslanice Filipljanima: „Sve mogu u Onome koji me jača.“ I zato sam uzeo baš to geslo za mladu misu, koje me je pratilo cijelu formaciju.
Kad sam ušao u postulaturu, odgojitelj mi je bio fra Stanko Mabić, moj zemljak. Ono što me je obradovalo posebno kod meštra fra Stanka, ta jednostavnost i ljubav u izradi jaslica. Ja sam kao mali, u svojoj kući često pravio jaslice jer jako volim Božić i božićne blagdane. Kad sam vidio fra Stanka, kako ima istu ljubav prema jaslicama kao i ja, bio sam jako radostan. Kad sam prvi put ušao u franjevački samostan u Mostar, gledam ona ogromna vrata i pitam se: „Bože, gdje sam ja ovo došao!?“ Prilazi mi tadašnji župnik fra Josip Vlašić i kaže mi: „Franjo, dobro došao!“ Ja sam bio toliko radostan: „Vidi ovo: on zna moje ime!“ To je bio znak da sam došao na pravo mjesto. Zavolio sam fratre, zavolio sam ovo što jesam – fratar Hercegovačke franjevačke provincije.
Kad sam obukao habit, na Humcu sam bio godinu dana. To je najljepša, tako plodonosna godina što sam je proveo na Humcu. Volim Humac!
U Zagrebu sam proveo prekrasnih pet godina. Nije bilo lako. Bilo je i padanja i dizanja, ali nikad nisam odustao. Kad neki predmet ne bih mogao položiti, otišao bih u kapelicu i molio se Gospi: „Gospe pomagaj!“ Često bih sebi ponavljao: „Ja želim biti svećenik. Isuse Tebi predajem sve u ruke. Isuse, Ti uzmi moju slabost i proslavi se.“ Nakon borbe i škole uspješno sam 2021. diplomirao u Zagrebu. Živio sam na bogosloviji sa tako dobrim ljudima. Oni su mi bili podrška, često su me hrabrili da ja to mogu. I hvala im na tome. Živio sam s ljudima koji su uvijek bili spremni pomoći i zato i jesmo jedna velika franjevačka obitelj. Kad bi mi god bilo teško tadašnji meštar fra Ivan Landeka, primio bi me u svoj ured i uvijek bio na raspolaganju za razgovor. Bio je naš pravi duhovni otac”, kazao je fra Franjo Markić, a cijeli intervju s njim, kojega je napravila Sanja Pehar poslušajte u audiozapisu.
