U četvrtom izdanju emisije „Od samostana do samostana“ u kojoj vam donosimo priče o franjevačkoj baštini Bosne i Hercegovine posjetili smo Franjevački samostan i crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije na Širokom Brijegu – duhovno i kulturno središte Hercegovačke franjevačke provincije. Već gotovo dva stoljeća ovo je mjesto molitve, obrazovanja i čuvanja bogate baštine, a posebno je obilježeno svjedočanstvom širokobrijeških mučenika i djelovanjem brojnih franjevaca koji su ostavili dubok trag u životu Hercegovine.
Fra Ivan Crnogorac samostanski i župni vikar, govorio je o povijesti samostana i crkve, njegovoj kulturnoj i duhovnoj baštini, životu franjevačke zajednice u Širokom brijegu danas, te kako obilježavaju franjevačku godinu 2026., a bilo je govora i o širokobriješkim mučenicima, pobijenim hercegovačkim franjevcima.
„Kada govorimo o povijesti Franjevačkog samostana i crkve na Širokom Brijegu, onda je ona usko vezana za razvijanje i rađanje samostalne Franjevačke provincije u Hercegovini. To sve počinje prvoj polovici 19. stoljeća, točnije 1843. Kad se devet fratara sastaje u Posušju i tu se dogovaraju o izgradnji jednog duhovnog i društvenog središta unutar Hercegovine, to jest o mogućem samostanu. Također su tu istaknuli više razloga, zbog čega je on potreban. Prvi od razloga je bio jer na području Hercegovine nije bilo samostana pa su odlučili napraviti jedan, ali prije je postojao u Ljubuškom, Mostaru i Konjicu. Kada je Turska došla, ti samostani su porušeni i na području Hercegovine nije se nalazio nijedan. Drugi razlog je bila udaljenost, a sama Bosna u to vrijeme je imala samo tri samostana, u Kreševu, Fojnici i treći u Kraljevoj Sutjesci. Sav život pastoralni i prve crkve upravo su se nalazile na području Kreševa, a do tamo je , kako neki pišu, bilo tri dana hoda.
Iz tog razloga, radi boljeg pastoralnog djelovanja, odlučili su napraviti to jedno središte, jer u Hercegovini je postojalo fratarskih kuća, ali ne i samostana. I kada bi se primjerice neki župnik razbolio, narod bi ostao bez svećenika. Možda su upravo ti razlozi glavni zašto odlučuju napraviti samostan i dolaze već u svibnju 1844., najprije na Čerigaj i tamo već razmišljaju o gradnji samostana i lokaciji. Odlučili su se za sadašnju lokaciju, to je bilo kako se opisuje brežuljak, iznad Ugrovače. Tu su kupili zemljište od jednog age i krenuli u jedan složeni proces. Složeni proces, jer u to vrijeme postojalo je više problema.
Najprije oni su trebali dobiti dozvolu od crkvene vlasti. Tu je biskup fra Rafo Barišić pomogao, dobili su 1844. već dozvolu 6. veljače. Govorim 6. veljače jer datum 6. i 7. veljače je utisnuto u srce ovdje i ovih mještana, ali i svih fratara. Nekako najveće stvari su upravo tada dogodile i ove pozitivne, ali nažalost i one negativne.
Kada su dobili od crkvene vlasti dopuštenje, trebali su također i od civilne vlasti, to jest od turske vlasti. Tu im je dobro pomogao jedan paša, Ali Rizvanbegović, ali i dalje nije mogao toliko utjecati, bilo je poteškoća jer tadašnje zakonodavstvo je tražilo da se ne prave crkve nove, nego samo da se može obnoviti stare ili razrušene. Unatoč svemu tome isposlovali su, dobili su ferman 1846. godine. Ono što je zanimljivo, tu je pisalo da se dozvoljava obnova, pa se veže jedna legenda, da su fratri i puk donijeli kamenje od jedne turske tvrđave, postavili tu i rekli tu je prije bila crkva i tako počinju praviti crkvu i samostan.
Temelj crkve je ovdje 23. srpnja 1846. započet, ono što je zanimljivo da je od samog početka bila posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije, a dogma službene Crkve, dakle vjerska istina, donesena je tek 1950. O tom već svjedoči koliko su ovdje Božji puk i franjevci imali pobožnost i ljubav prema Djevici Mariji“, kazao je fra Ivan o samim počecima ove franjevačke zajednice, a onda nastavio ulozi samostana u vjerskom, kulturnom i obrazovnom životu Hercegovinu.
„Imao je veliku ulogu. Najprije je napravljeno zapadno krilo, ono je već bilo useljivo 1848. Zatim su nastala još dva krila, to je južno i istočno i tih godina je već krenulo razvijanje Širokog Brijega. Fratri su ovdje pravili jedno društveno središte. Prekretnica za Široki Brijeg, ali i Hercegovinu, bio je fra Didak Buntić. On je imao velike vizije unutar Hercegovine i sa samim Širokim Brijegom.
Prvo što je uočio je nova crkva, da je tadašnja crkva bila mala, možda i iz razloga samih zakona, jer je crkva se mogla graditi 50 lakata u visinu, 25 u širinu, tako da je on prvo vidio da treba nova crkva koju je krenula izgradnja 1905. Prema nekim navodima tada u Hercegovini nije bilo onog koji se bavi kamenom koji kleše, tako da je on otišao u Zadar i tamo našao neke Talijane i Hrvate koje je doveo u Široki Brijeg da narod pouče o klesanju kamena. Tako da je crkva početa nova 1905. Krov je već stavljen 1911., sjeverni toranj 1927. Koliko su slabo imali mehanizacije, ona je relativno brzo završena i kada je završena crkva fra Didak je imao i viziju školstva, opismenjavanja puka u Hercegovini. Mnoge vizije nije mogao ni ostvariti, umro je u 51. godini života, ali sve one ideje od njega su počete. Tako da i samo školstvo ovdje 1918. počinje s pravom javnošću, a to je da je škola priznata da kasnije djeca mogu ići na fakultet.
Prva škola je bila unutar samostana, onda su fratri vidjeli da imaju potrebu graditi zgradu gimnazije. Temelji su stavljeni 1924., a ona je završena 1931. Tu je nastala poznata čuvena škola Franjevačka klasična gimnazija na Širokom Brijegu, koja je svoj vrhunac ostvarila 1938. godine. Tada je imala knjižnicu s nogobrojnim knjigama, neki procjenjuju 70.000 knjiga. Imala je opremljene biološke, kemijske i mnoge druge kabinete, doživjela je svoj vrhunac 1938. Bilo je 20 profesora, od kojih 15 doktora znanosti“, kazao je fra Ivan.
Stradanje fratara je duboko obilježilo povijest ovoga mjesta. Pobijene hercegovačke franjevce se naziva i „Širokobriški mučenici“, a fra Ivan je govorio i o tome kako se danas čuva sjećanje na njih.
„Dolaze određene skupine da im govorimo na koji način su oni svjedočili svoju vjeru, na koji način su svjedočili ono što su nosili. To je bilo teško razdoblje, 7. veljače. Inače, svi fratri koji su tada pronađeni u samostanu, njih 12 je ubijeno. Najprije, kada su došli ispred crkve već oko 11 sati i tu su ušli u samostan. Našli su fratre, našli su neke đake, ali također i puk u samostanu koji se skrivao, jer su mislili da će to biti sigurno mjesto, da nema tu ni vojske što je bilo normalno razmišljanje. Oni su sve odvojili, fratre su doveli u zbornicu, tu su ih sve skupili i nakon toga su ubijali metkom u potiljak. Zatim ubacili u skloništa njihova tijela i zapalili, ali nije moglo gorjeti jer su zatrpali veći zemljom, tako da se vatra izgasila i tu je nastalo da nije bilo u samostanu nijednog fratra. Također sutradan 8. veljače, neki fratri sa đacima – njih osam fratara je otišlo u fratarsku mlinicu -kada su se sutradan vraćali, partizani su ih odmah ubili, tako da je samostan ostao tri dana bez fratra. Nakon tri dana tek dolazi fra Mirko Ćosić i tu ponovno pokreće. Samostan je bio razrušen, crkva također, tako da je tu i stao taj razvitak Širokog Brijega i u društvenom životu i u tome nekom središnjoj ulozi u svemu što je imao“, kazao je fra Ivan pa se osvrnuo i na proslavu franjevačkog jubileja.
„Franjevačku godinu ćemo obilježiti kroz različite programe, tu ćemo također računati na Framu, ali i trećare. U planu su određene stvari, možda budemo izdali i album na temelju Franjinog života, kako bismo prikazali život svetoga Franje kroz pjesmu, što bi trebala Frama kroz glazbenu sekciju stvoriti. Također će biti susreti zajedno Treći red i Frama kroz svetu euharistiju, kroz koncerte… Ali evo tek ćemo sada, kada krene u rujnu, zajedno svi s trećarima i framašima vidjeti na koji način to najbolje ostvariti.
Mi smo bili s Framom na hodočašću u Asizu, kada je bilo izlaganje posmrtnih ostataka svetog Franje. Mislim da čak i ne treba toliko riječima, koliko se vidi na samome djelu. Kada smo išli s mladima tamo, njima je ostavljen dojam, jer smo mogli vidjeti njegove posmrtne ostatke. Pogotovo to su kosti koje su istrošene. Možda mi je veći simbol kada su te kosti istrošene, nego da je čak i ostalo cijelo tijelo koliko se dao za drugoga čovjeka.
Sveti Franjo po sebi možda nije najpopularniji svetac. I to se vidi po hodočašću, možda je popularniji od njega i sveti Ante. A možda se on upravo u tome i krije, u svojoj poniznosti. Kako je živio tijekom svog života ponizno, tako i danas živi kao svetac“, govorio je o franjevačkoj godini i kako vjernicima približiti djelo sv. Franje.
„Prije je bilo malo više fratara, ali trenutno nas je 13. Život nam nekad nosi i određene pastoralne izazove i sve, ali Bogu hvala, vidi se da smo zajednica. Ono što mi je ostavilo dojam, je kada nekada ja nešto ne mogu, uvijek ćeš naći da će netko moći, da će te netko zamijeniti. Možda mi upravo to svjedoči o franjevačkom životu, jer nikada nisi ne našao zamjenu ovdje za određene stvari. Jedni drugima uskačemo u posao, pa je samim time i pastoralno djelovanje puno lakše za obnašati“, rekao je fra Ivan o trenutnom životu franjevaca u Širokom Brijegu.
Tekst i foto: Mijo Brkić
