U sedmom i osmom izdanju ‘Od samostana do samostana’ u kojoj govorimo o franjevačkoj baštini Bosne i Hercegovine posjetili smo Franjevački samostan svetih Petra i Pavla u Mostaru.
Za program našega radija govorili su fra Ante Marić, provincijski knjižničar i župni vikar i fra Mario Knezović gvardijan i župnik u Franjevačkom samostanu i župi svetih Petra i Pavla u Mostaru,
Fra Ante je govorio o povijesti ove franjevačke zajednice, samostanu, crkvi, kulturnoj baštini, knjižnici i svemu onome što se kroz stoljeća čuvalo i sačuvalo.
Fra Mario je kazao više o životu zajednice, pastoralu, mladima, svakodnevici fratara, a isto tako i jubilarnoj franjevačkoj godini 2026. i njezinim porukama.
„Ovaj Franjevački samostan svetih Petra i Pavla u Mostaru ima svoju pretpovijest. On nije prvi franjevački samostan u Mostaru, on je nastao tek 1890. godine, ali je u Mostaru franjevački samostan opstojao od 1370. godine. To je bio samostan svetoga Ante Padovanskog zajedno s crkvom. Taj samostan dočekao je turska osvajanja i on je zajedno sa drugim crkvama grada Mostara porušen. Sveti Stjepan, sveti Luka, sveta Ana, sveta Ruža Viteberska, Gospa Snježna i 1563. godine Franjevački samostan svetoga Ante Padovanskog s crkvom u Mostaru.
Od 1563. godine pa do 1847. godine, ako ćemo ostati na gradu Mostaru, kada je izgrađena stara biskupija u Vukodolu, nije bilo ništa legalno, ni vjersko, ni nacionalno. Sve su to zapravo sačuvali kroz tih skoro 300 godina franjevci, krišom dolazeći, krišom pastorizirajući, kradući zapravo. Onda je došlo do odcjepljenja hercegovačkih franjevaca od Bosne Srebrene.
19. svibnja 1844. godine fratri su htjeli graditi samostan u Mostaru, ali su ih Turci opet spriječili u tome. I oni su 23. srpnja 1846. godine položili temeljni kamen Franjevačkom samostanu pod okriljem Uznesenja Gospina na nebo na Širokom Brijegu. A 1847. godine su u Vukodolu, to je i danas zadnja kuća u gradu Mostaru, su napravili zapravo jednu franjevačku kuću u kojoj se onda nastanilo prvo stanje župe svetih Petra i Pavla, a tu su započele matice 1849. godine. Tu je bila prva crkva nakon svetog Ante Padovanskog 1563., zapravo kapelica i tu je bilo sjelo biskupa fra Rafe Barišića. On je 1852. godine tu došao i nastanio se.
Ovo bi bila pretpovijest Franjevačkom samostanu Svetih Petra i Pavla u Mostaru. Onda je 1866. turskim dopuštenjem sagrađena crkva svetih Petra i Pavla, a 1890. je na svetog Josipa 19. ožujka biskup fra Paškal Buconjić položio temeljni kamen Franjevačkom samostanu Svetih Petra i Pavla u Mostaru i on je 1892. useljen.
Građen je s jednom velikom namjerom da ponovno bude franjevački samostan u gradu Mostaru, ali druga i velika namjera je bila da se u njemu u jesenskom semestru 1895. godine otvori Franjevačka bogoslovija, prva visoka škola u gradu Mostaru i u Hercegovini uopće. I time su hercegovački franjevci u jako kratkom vremenu završili školsko biće svoje zajednice Franjevačke provincije od Uznesenja Gospina na nebo. Gimnaziju su utemeljili na Širokom Brijegu, imala je 1918. prvi ispit s pravom javnosti, Franjevački novicijat u samostanu svetoga Ante na Humcu 1867. i evo tada u jesenjem semestru je počela teologija s trojicom profesora i šest studenata“, kazao je fra Ante o počecima franjevačkog samostana svetih Petra i Pavla u Mostaru.
Događaji koji su obilježili povijest samostana
„U Prvom svjetskom ratu nije bilo nekih težih oštećenja, u Drugom je odmah na početku bila bombardirana crkva, zatim nakon Drugog svjetskog rata se zbio u okrilju ovoga samostana strašan događaj koji bilježi viktimologiju Hercegovačke franjevačke provincije. 14. veljače 1945. partizani su, kad su osvojili grad Mostar, ušli u samostan, sve su fratre uhitili u njegovoj zbornici, dakle dnevnom boravku samostana. Tu su ih maltretirali, psovali, ponašali se kao da su oni domaćini, a ne fratri, bila je čista srijeda, poslijepodnevni sati, predvečerje, i onda su između fratara izabrali aktualnog provincijala fra Lea Petrovića, aktualnog gvardijana fra Grgu Vasilja, uzeli su fra Bernardina Smoljana, fra Rafu Prusinu, fra Jozu Bencuna, fra Kažimira Bebeka i fra Nenada Venancija Pehara, između tih svih fratara i rekli da će ih odvesti malo ispitivati, da će ih vratiti.
Odveli su ih ovim samostanskim hodnikom iz razgovornice, koja je danas čitaonica Franjevačke knjižice Mostar, i odmah su ih, to su neki vidjeli, pred samostanom vezali žicom ubacili u kamion i njima se od tada gubi svaki trag.
Mi smo čuli da su ih mučili, ubili i bacili u rijeku Neretvu i s ovim brojem sedmorice oni su namirili broj 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca bez suđenja, to je onaj najteži događaj koji je obilježio život ovoga samostana“, kazao je fra Ante pa naglasio kako su pred Domovinski rat hercegovački franjevci, Hercegovačka franjevačka provincija i Franjevački samostan Svetih Petra i Pavla uložili jako punu u obnovu svoje crkve želeći je izvesti po autentičnim planovima fra Matea Lorenconija.
„I onda prvi objekt koji je u ovom gradu srušen je franjevačka crkva svetih Petra i Pavla. Dana 9. svibnja 1992. u 22.30 je helikopter JNA došao nad našu crkvu i gađao je. Gađana je i s napal granatama od 120 mm s brda Huma gdje su bile paravojne srpske jedinice četnici. Oni su je gađali iz minobacača, zapalili su je, tada je u samostanu na čelu s pokojnim gvardijanom fra Ivanom Ševom bilo pet fratara, oni su pobjegli u podrum samostana i kad se utihnulo, kad je prestalo pucnjava i granatiranje, kad su izašli u klaustar vidjeli su da crkva gori kao buktinja. Možemo samo zamisliti koji je bio osjećaj u njihovim dušama i srcima.
Oni su poletjeli prema crkvi da vide što mogu spasiti, ovi što su uletjeli u sakristiju spasili samo jedan ormar koji je bio na podu, a fra Josip Marija Katalinić koji je danas u župi svetoga Jakova u Međugorju je uletio u crkvu na ova vrata pod korom i ugledao je kako plamen liže oko Gospinog kipa. On je bio u habitu, zaletio se, uzeo taj kip na svoja ramena i kad se okrenuo, srušio se cijeli strop crkve, nastala je ona požarna eksplozija, katapultirala ga i Bogu hvala da je pogodio na vrata, ali je iznio kip koji je od njega u tom trenutku bio teži 25 kilograma. Pred Domovinski rat je jako puno uložila provincija i samostan da obnovi ovu crkvu. Gospin kip je obnovljen, jer je on bio u sastavu glavnog oltara crkve svetog Petra i Pavla iz 1901. godine i iz tog oltara su izgorjeli u požaru Petar i Pavao, izgorio je tabernakul, ali je oltar jer se obnavljala crkva pred vrat, bio u samostanu i ostao čitav.
I onda smo ga prije nekoliko godina obnovili jer gradnjom nove crkve nije bilo neko predviđeno mjesto u kojem bi on mogao biti jer je crkva sada drugačija, on je odnesen u našu područnu crkvu svetoga Ivana Krstitelja u Rodoču i tu Gospa stoji, ali mi fratri smatramo da bi bilo čestito da ona nađe svoje mjesto u crkvi svetog Petra i Pavla, i zato jer je ostala neokrnjena, zahvaljujući žrtvi fra Josipa Marija Katalinića“, kazao je fra Ante pa ispričao i potresnu priču o križu iz crkve svetih Petra i Pavla u Mostaru.
„10. svibnja 1992. godine, na zgarište crkve, to je bio očaj, došao je Slobodan Lang, on je tada bio u Vladi Republike Hrvatske, primio ga je gvardijan i fratri, došli su na zgarište crkve i plakali. Sve je to još bilo svježe.
Odjedanput je Josip ugledao u žaru koji je još tinjao Kristov korpus i izvadili su ga za veliko čudo, dakle križ na kojem je bio korpus je izgorio, on je bio pod korom, pred njim se molilo, sve je izgorjelo, samo je Kristovo tijelo ostalo netaknuto od vatre. Poslije je Slobodan Lang napravio križni put od 14 hrvatskih križeva, u četvrtoj je postoji ovaj križ iz Mostara. Mi ga častimo na Veliki petak, on se trenutno nalazi u foajeu ulaza u našu crkvu, da ga i vjernici vide“, kazao ej fra Ante Marić, a nastavio gvardijan fra Mario Knezović.
Fra Mario Knezović: Mostarci su naviknuli da je ovdje njihov dom
„Ovdje je trenutno sada 15 fratara s dekretom službe, od toga su 13-orica svećenici fratri, a dvojica su časna braća fratri i to čini jedno lijepo franjevačko zajedništvo gdje imamo i starije od 90 godine do postulanata. Njih su sada dvojica, većinom ih bude 5-6 tako da nas dvadesetak uvijek bude u samostanu. I onda ja kažem samostan je vrlo zanimljiv jer kao gvardijan koji je na neki način mama i tata o svima mora misliti jer stariji vole čaja, a mladi namaza Nutelle. I sada samo spojiti tu kuhinju je umjetnost, a kamoli mnoge druge stvari jer dečki dođu sa 17 godina a imamo naše stare fratre, fra Miju, fra Ivana koji ima 90. Evo, tako da je to jedno zanimljivo društvo.
Ovaj franjevački samostan, osim što ima brigu za ljude koji žive u Mostaru po našim franjevačkim regulama, statutima, brine i o fratrima koji pripadaju samostanskom području, a to su vam sve župe Broćanskog kraja pa i Međugorje.
Dakle, fratri u Međugorju potpadaju pod Franjevački samostan Mostar, pa Čerin, pa Čitluk, pa Gradnići, pa Goranci iznad Mostara, u novije vrijeme i Konjic, i Glavatićevo i sve su to zapravo župe gdje fratri rade i djeluju. Na neki način, uz Čitluk i sve to skupa brinemo mi, fratri, činimo to jedan širi okvir franjevačkog samostana. Zato je franjevački samostan puno teritorijalno širi od same župe, to je stjecište, duhovnosti.
Ljudi u samostane, ne samo u Mostaru, nego i drugdje, dolaze bez obzira kojoj župi pripadaju. Dakle, oni dolaze tu po ispovijed, svetu misu, razne druge pastoralne sadržaje, tribine, zatim su tu trećari, framaši, pjevanje… Ovdje je pregršt toga što ljudi mogu konzumirati, bez obzira odakle su, tako da nama ljudi ovdje, u nedjeljama, dođu na mise iz mnogih krajeva, od Čapljine, Stoca, čak Širokog Brijega, što je zanimljivo, ovaj dio ovamo, Polog i taj dio pa sve gore prema Jablanici.
I ljudi osjećaju da je samostan nešto drugo i drugačije, jer tu uvijek imaju, fratri, način za ispovijed, za razgovor, za malo, rekao bih, drugačiji oblik djelovanja, jer na župama, budimo realni, gdje je svećenik sam, ne može on istodobno biti na oltaru i u ispovjedaonici. Tako da je samostan po svojoj formi jedna vrlo lijepa i oformljena zajednica duhovnika, koji se brinu za duše vjernika“, kazao je fra Mario Knezović, pojašnjavajući kako su fratri u samostanu zbog spasenja ljudskih duša i ljudi.
„Nismo ovdje zbog sebe, ni zbog nikakvih drugih izvanjskih događaja. Ovaj franjevački samostan ovdje je središte provincije, i ekonomat naš, i postulatura, u koju dolaze kandidati za fratre, tu je i arhiv, tu je i knjižnica…, ali sve to treba biti u funkciji čovjeka. Jer ako nije tako, onda smo jedna otuđena smjesa koja se neće pomiješati s evanđeljem i doći ljudska srca.
Zato je ovdje glavni izazov kako uistinu poslužiti tisuće ljudi koji ovdje dolaze na svete mise i običnim danima, a osobito nedjeljama i blagdanima, i očekuju da će ovdje susresti preko sakramenata, milost Božju. To je najveći izazov.
Uz sve drugo što je proživio ovaj samostan, ja mislim da se vrlo rijetko kaže, uz mnoge župe koje su stradale, franjevački samostan u Mostaru, i naša župa svetih Petra i Pavla je u posljednjem ratu, Domovinskom najviše stradala. Dakle, u jednom trenutku, gotovo da nije bio nijedan vjernik na terenu naše župe. Crkva je 1992. od Srba, JNA i četnika spaljena potpuno, samostan oštećen, potom sukob s muslimanskom vojskom, Armijom BiH, ovdje je bila prva bojišnica, a samostan baš ranjen. Fratri su živjeli po podrumima, vjernici su bili rastjerani, kuće porušene… Tako da je ovdje trebalo negdje tamo 1996. godine doslovno sve početi iz početka, jer Mostar je ovdje sav bio koncentriran. Ne zaboravimo sve do 1982. u Mostaru ne postoji ni jedna crkva osim ove, jedna jedina za cijeli grad, 1980. je napravljena sadašnja katedrala, pa onda recimo tamo od 1982. pomalo su se okupljali oko nje i vjernici.
Tako da je to jedna situacija u kojoj su Mostarci naviknuli da je ovdje njihov dom, bez obzira na više župa sada i to oni osjećaju. Oni kažu tu sam kršten, tu je moj djed kršten, tu su moji roditelji vjenčani i svi oni dolaze u ovaj samostan kao nešto što je njihovo, kao župu koja je njihova i tu mi samo možemo reći na usluzi smo, ne možemo nikom reći idi ovdje ili ondje kao što ljudi dolaze u Međugorje od svuda, tako od svuda dolaze i kod nas ovdje u Franjevački samostan Mostar i našu župu svetih Petra i Pavla“, zaključio je fra Mario Knezović.
Mijo Brkić
Od samostana do samostana 20.08.2026.
Od samostana do samostana 27.08.2026.
