Tijekom euharistijskog slavlja 5. srpnja koje je u prigodi obilježavanja Jubilejske godine i 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva i povijesnih Splitskih crkvenih sabora u Tomislavgradu predvodio nadbiskup metropolit vrhbosanski mons. Tomo Vukšić, zagrebački nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Dražen Kutleša uputio prigodnu homiliju koju prenosimo u cijelosti, preuzetu s mrežne stranice Zagrebačke nadbiskupije:
Očuvati ukorijenjenost (Pnz 6,4-13, Heb 13,7-8.15-16, Mt 5,13-16)
Braćo i sestre u Kristu, poštovana braćo biskupi, svećenici, redovnici i redovnice, cijenjeni predstavnici političkog i javnog života, dragi hrvatski narode u domovini i iseljeništvu!
Danas stojimo na svetom mjestu, pokraj spomen-crkve koju je hrvatski narod odlučio podići u povodu tisućite obljetnice krunidbe kralja Tomislava kao vidljiv znak i trajan zalog nade svoje budućnosti. Taj čin nije bio tek simboličan ni protokolaran; bio je to duhovni čin pamćenja, prisjećanje na ukorijenjenost hrvatskoga naroda u kršćansku vjeru koja je srce kulture, u baštinu koja nas je oblikovala tijekom stoljeća.
To je bio spomen-čin naroda koji je svoju budućnost odlučio povjeriti Bogu i Crkvi; naroda koji je tada, kao što to činimo i mi danas, svjesno izabrao živjeti ne samo u zemaljskoj slobodi, nego u svjetlu Božje istine koja oslobađa i daje smisao svemu.
Današnja proslava nije tek obilježavanje jedne povijesne uspomene. Ona je izraz naše zahvalnosti i odgovornosti, stoga je i poziv da se obnovimo u vjeri, u savjesti i u našem opredjeljenju za kršćanske vrijednosti i kulturu koja je iz njih izrasla. Ovo svečano euharistijsko slavlje jest i zahvala i obveza: zahvaljujemo Bogu na povijesti milosti, ali se ujedno pitamo kakva je naša odgovornost danas.
Ova obljetnica također je čin domoljublja, a domoljublje nije puka emocija ili politički slogan. Domoljublje je izraz ljubavi prema konkretnom narodu, njegovu jeziku, njegovim svetinjama, njegovim ranama, njegovoj povijesti i budućnosti. Stoga kad danas govorimo o Hrvatima, o jedinstvu našega naroda i o vjernosti Kristu, govorimo o ukorijenjenosti u kršćansku civilizaciju.
Ukorijenjenost je jedna od najvažnijih, a ujedno i najmanje prepoznatih potreba ljudske duše – kako pojedinca, tako i naroda.[1] Ako čovjek ili narod izgube korijene, oni gube svoju dušu. Bez duše, čovjek postaje stroj; narod postaje tek mnoštvo kojim drugi mogu upravljati i manipulirati.
U svijetu u kojem je sve vidljivo prolazno, gdje su i granice i vrijednosti podložne promjeni, postavlja se temeljno pitanje: što ostaje kad sve drugo prođe? Odgovor je jasan: ostaje ono što je dublje od promjena, trajnije od vremena, svetije od političkih interesa i kalkulacija – ostaje ono u što smo duboko ukorijenjeni.
1.Ukorijenjeni smo u kršćanskoj civilizaciji
U govoru Svetoga pisma ukorijenjenost nije samo stabilnost, nego životna povezanost s Bogom. Isus Krist kaže: „Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda“ (Iv 15,5), a apostol Pavao moli da budemo „ukorijenjeni i utemeljeni u ljubavi“ (Ef 3,17). Ta ukorijenjenost nije neki duhovni ukras, nego način života. Kao što biljka bez korijena vene, tako i narod bez Krista gubi svoju dušu.
Kršćanska ukorijenjenost otvara prostor plodnosti. Omogućuje zahvalnost, vjernost, otpornost i zrelost. Takva ukorijenjenost čini narod sposobnim ne samo preživjeti, nego i stvarati. U njoj se rađa duhovna zrelost, sposobnost pamćenja i zahvalnosti, čuvanja predanoga, prenošenja vrijednosti i svetinja.
Zato danas zahvaljujemo svojim precima: na vjeri koju su nam ostavili, na jeziku koji su očuvali, na kulturi koju su oblikovali, na zajedništvu i molitvama koje su od obitelji činile Crkvu u malome. Hrvatski je narod ukorijenjen u vjeri mučenika i svetaca, u misli duhovnih velikana, u poniznosti redovnika, u hrabrosti branitelja, u molitvi majki i baka koje su vjeru ispovijedale kad su se crkve zatvarale čuvajući je u srcu i u djelu.
Zahvaljujemo svojim precima i za jasnoću crkvenog učenja kroz našu povijest. Kralj Tomislav nije bio samo političar, bio je vladar koji je znao da se narod ne može graditi bez Krista i povezanosti s Petrovom Stolicom, s Crkvom. Premda je to vrijeme bilo obilježeno mnogim napetostima, povijest je potvrdila misionarske napore u širenju Evanđelja među narodima koji su se razvijali, napore kojima je „bio stran svaki duh nadmoći i dominacije“.[2] Neka i nama taj duh ostane zauvijek stran kako bismo u poniznosti znali cijeniti i štititi ono što nam je Bog povjerio, ali nikada ne tražiti ono što nam ne pripada.
Iz te iste ukorijenjenosti tolike su žrtve Drugoga svjetskog rata i poslijeratnih ideologija ukazivale da se narod ne brani samo oružjem, nego vjernošću Bogu i savjesti. U tom razdoblju bezbožnih totalitarizama blista lik blaženog Alojzija Stepinca. Njegovo svjedočanstvo vjere, čiste savjesti i nepokolebljive odanosti Kristu i danas odjekuje jednakom snagom kao i 1946. godine, u trenutcima kada je, tijekom montiranog procesa komunističkoga režima, ponajviše šutnjom odgovarao na nepravdu. Ta šutnja nije bila slabost, nego snaga istine i moralnog integriteta. U njoj je progovarala vjera u Božju Providnost i svijest da konačna pravda ne dolazi od ljudi, nego od Boga – Pravednoga Suca. Zato možemo reći da je njegovo svjedočanstvo danas možda još snažnije i da će se sva punina njegova značaja tek razotkriti u potpunosti u vremenima koja dolaze, kad narod ponovo bude tražio svjetlo u tami i glas istine u buci laži.
Ista se ukorijenjenost snažno očitovala i kroz žrtve naših branitelja u Domovinskom ratu. Oni nisu ustali u obranu ideologije, nego u obranu vjere, domovine, doma, jezika i budućnosti vlastitoga naroda. U njima se ponovo pokazala teologija ukorijenjenosti – istina da ljubiti Boga, obitelj, narod i domovinu nije politički čin, nego sveta obveza. To je ljubav koja gradi, a ne ruši; koja blagoslivlja, a ne isključuje. Takva ljubav donosi dobro svima, bez obzira na vjersku, nacionalnu ili društvenu pripadnost, jer ondje gdje je srce ukorijenjeno u istini i predano služenju, rađa se sloboda koja ne ranjava, nego liječi.
Ne svjedoče li i danas naši pošteni radnici, vojnici, znanstvenici, sportaši i kulturni djelatnici istu tu ukorijenjenost – tihu, ali snažnu – koja pokazuje da je konkretna ljubav prema narodu prije svega rad, napor, žrtva i odricanje, a tek potom osjećaj, ponos i slava? Prava ljubav nije riječ, nego život; nije prolazna emocija, nego trajna vjernost. U njima prepoznajemo korijenje koje još uvijek diše ispod površine, tiho i vjerno, bez buke – ali s obilnim plodom.
2.Pokušaji iskorjenjivanja
Naša ukorijenjenost u kršćansku baštinu koja se očitovala u domoljublju, jeziku, kulturnom stvaralaštvu i državotvornosti žestoko je napadana tijekom naše hrvatske povijesti. Domoljublje se pokušalo iskorijeniti optužbama za nacionalizam. Pravo na vlastiti jezik i plodovi kulture iskorjenjivali su se pokušajima prekrajanja povijesnih činjenica, a pravo na vlastitu domovinu fizičkim iskorjenjivanjem naroda: od oduzimanja zemlje, prisilnih migracija i političkih zatvaranja do žrtava Domovinskoga rata. Doista, od osmanlijskih osvajanja do agresora Domovinskog rata; od komunističke diktature do suvremene indoktrinacije – cilj je bio uvijek isti: iščupati korijen i dušu hrvatskoga naroda. Onemogućiti pamćenje. Zabraniti svetinje.
Ali nismo pokleknuli. Preživjeli smo jer smo znali u što smo ukorijenjeni. Odoljeli smo tim pokušajima ponajprije krvlju mučenika: počevši od prvog mučenika na ovim našim prostorima, svetoga Venancija, potom Nikole Tavelića, Drinskih mučenica, blaženoga Miroslava Bulešića te blaženog Alojzija Stepinca. Oni su znak da se Krist ne izdaje i ne prodaje ni kad boli, ni kad prijeti smrt, i da se vjera ne može ušutkati ondje gdje srce gori za Istinu.
I danas smo izloženi novim pokušajima iskorjenjivanja. Nerijetko su zaogrnuta ruhom novih ljudskih i „naprednih“ prava u pozadini kojih su nove ideologije, poput rodne i njoj srodnih. One živote ne oduzimaju na bojnom polju, nego u majčinoj utrobi. Iskorjenjujuće ideologije se provlače i kroz zakone koji reguliraju gospodarstvo i tržište rada, obitelj i školski sustav. Njihove plodove vidimo u odlascima mladih, sveprisutnoj korupciji, moralnoj otupjelosti i razjedinjenosti.
Iskorjenjivanje današnje globalizacije nudi čovjeku svijet, a oduzima mu zdravu obitelj. Daje mu informacije, a oduzima mudrost. Otvara granice, a zatvara srce. Globalizacija želi narod bez pamćenja, Crkvu bez proroštva i pod kontrolom, obitelj bez svetosti i djece, želi kontrolu nad svima i nad svime. Iskorijenjenost postaje nova norma. Sve je relativno. Sve je zamjenjivo. Čovjek više nije osoba, nego funkcija. Savjest više nije Božji glas, nego osjećaj. Dijete nije dar, nego izbor. Narod nije zajednica, nego statistika.
U takvome svijetu zajedništvo se svjesno i namjerno rastače – kako u narodu, tako i u Crkvi. No poslanica Hebrejima nas podsjeća: „Dobrotvornosti i zajedništva ne zaboravljajte, jer takve su žrtve mile Bogu“ (Heb 13,16). Pravo zajedništvo temelji se na žrtvi, ne na kompromisu. Na ljubavi, ne na korupciji. Na prihvaćanju, a ne na interesu.
3.Sačuvati povijesnu ukorijenjenost
Braćo i sestre, danas s ovoga mjesta svi skupa želimo izraziti svoju potrebu i želju za društvom i uređenjem koje je u stanju osigurati uvjete u kojima možemo ostati ukorijenjeni u svoju kršćansku vjeru i u svoj hrvatski narod. Jedino se tako možemo ostvariti u punini svoje ljudskosti koja je poziv na odnos, ljubav i odgovornost.
Budimo svjesni da bi bez kršćanske baštine naš narod bio samo još jedna zajednica interesa, puka europska statistika ili predmet povijesnih podataka. Ali kršćanska baština nije spomenik. Ona je ujedinjujuća snaga cijelog tijela, ona je duša hrvatskog naroda i živo stablo koje treba hraniti da bi donijelo plodove. U njoj su naši sakramenti, naša krsna imena, naše marijanske i euharistijske pjesme, naš križ u školi i na grobu. U njezinoj sjeni se rađamo, živimo i umiremo. Narod koji je ukorijenjen u Kristu, prožet bratoljubljem i domoljubljem, neće umrijeti. Može izgubiti političku moć, ali neće izgubiti svoju dušu.
Izraelci u Egiptu nisu imali državu, ali su imali Savez s Bogom. Prvi kršćani u katakombama nisu imali carstvo, ali su imali Euharistiju. Hrvati u komunizmu nisu imali slobodu, ali su imali Crkvu i obitelj koja moli i prenosi vjeru, imala je pojedince vjerne svojoj savjesti kad se njezin glas svim silama nastojao utišati. Hrvatska danas ne treba samo nove strategije, treba duhovnu obnovu i istinsko zajedništvo. Takvo se zajedništvo ne temelji na političkim sporazumima, nego na zajedničkom prihvaćanju istine o čovjeku, o narodu i o Bogu. Na tome opstajemo ili nestajemo.
Naš je narod tijekom stoljeća opstajao jer je znao čuvati svoje vrijednosti. Znao je da se ono što je sveto ne prodaje, nego da se mora čuvati i kad je teško i opasno – pa i po cijenu života. Tko ne zna za što vrijedi umrijeti, ne zna ni za što vrijedi živjeti. Bez smisla za žrtvu, gubi se i smisao za život. Ono pak za što vrijedi i umrijeti – jesu Bog, obitelj i domovina. To je bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje. To troje jesu ona ljubav koja nas je očuvala kroz ratove, progonstva, režime i nevremena – i koje nas i danas jedino može očuvati.
Stoga moramo iznova posvijestiti istine koje se ne mijenjaju s vremenima, nego ostaju upisane u naravni i božanski zakon: da je brak svetinja, a ne puki društveni ugovor; da je dijete dar, a ne izbor; da život uvijek ima prednost nad svakim ljudskim pravom koje bi ga ugrožavalo; da je savjest svetište ljudske osobe – u skladu s kojim treba djelovati i u javnom životu – a ne subjektivna emocija koju valja usklađivati s prolaznim društvenim normama; da je narod zajednica odgovornosti, a ne skup pojedinaca koji dijele isti prostor; i da je zajedništvo milosna žrtva Bogu draga, a ne izoliranost od drugih ili šovinizam.
Dragi hrvatski narode, ostanimo ukorijenjeni u ono što nam je dano odozgor – u ostavštini predaka, tolikih naših mučenika i svetaca, u baštini Crkve i Evanđelja. Neka naši zakoni ne budu protiv života, naši programi protiv savjesti, naše škole neka ne budu protiv roditelja, ni narod protiv Boga. Samo tako ostat ćemo narod s dušom kakvi smo bili stoljećima – pogledom uprtim u nebo, ali s nogama čvrsto na zemlji da bismo Kristovu radosnu vijest donijeli ovom vremenu i predali ju onima koji dolaze poslije nas.
Neka naša ljubav bude konkretna: da svjedočimo i govorimo istinu, a ne obmane i demagogiju; da častimo svoje svece i odreknemo se svega što nas udaljava od ideala svetosti; da učimo djecu molitvi i razmišljanju, a ne životu „u skladu sa svijetom“. Tek tako možemo biti sol zemlje i svjetlo svijeta. Živimo za svoj narod, a ne od naroda. Ovaj poziv vrijedi za političare, intelektualce, novinare, znanstvenike, umjetnike – ali najviše za nas pastire. Narod nas ne treba kao ukrase prošlosti, nego kao one koji ga vode prema Kristu, koji ga podižu u klonulosti i potiču na nadu koja ne postiđuje. Ako se odreknemo svoje kršćanske baštine, mi ne postajemo moderniji – postajemo isprazniji. Ako zaboravimo svoje mučenike i heroje, oslabjet ćemo svoju ukorijenjenost i otežati svoj hod u budućnost. Ako izgubimo zajedništvo, postat ćemo teret jedni drugima.
Draga braćo i sestre, narod s dušom nije onaj koji ima moć, nego onaj koji je ukorijenjen u vjeri u Krista. Nije onaj koji ima bogatstvo, nego onaj koji ide putem svetosti. Nećemo opstati po vojnoj sili, niti ćemo napredovati prema ekonomskim pokazateljima, nego po vjernosti Kristu i po zajedništvu koje privlači. Kad izgubimo sve, a ostane nam Krist – imamo sve. Ako postignemo sve, ali izgubimo Krista – sve smo izgubili.
Ljubimo stoga jedni druge u istini, molimo u našim obiteljima, živimo sveto, opraštajmo, služimo. Gradimo zajedno društvo u kojemu je Bog na prvome mjestu, u kojemu svaki čovjek ima svoje dostojanstvo i slobodu savjesti, u kojemu su ljubav i zajedništvo žrtve Bogu mile. Amen.
[1] Usp. S. Weil, Ukorijenjenost, Zagreb 2003., str. 39. [2] Ivan Pavao II., Slavorum apostoli, br. 12.