Homilija nadbiskupa Luigija Pezzuta, apostolskog nuncija u Bosni i Hercegovini na Misi zadušnici za nadbiskupa Henryka Franciszeka Hosera, apostolskog vizitatora s posebnom ulogom za župu Međugorju, 26. kolovoza 2021. u Međugorju.
Drage sestre i braćo,
U evanđeoskom tekstu kojega smo maločas navijestili, suočeni smo s prirodnom i ljudskom boli Marte, koja Isusu kaže: „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro“. Rečenica koja zvuči kao ogorčenost i blagi prijekor prijatelju, Isusu iz Nazareta. No, odmah nakon toga, štoviše istog časa, Marta proglašava jednu istinu, činom vjere koji nadilazi sva ljudska očekivanja: „Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.“ A takva ispovijest vjere, kao odgovor dobija ohrabrujuće Kristovo obećanje: „Uskrsnut će brat tvoj!… Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.“
Isus je izgovarao ove riječi dok je izbliza doticao tajnu Lazarove smrti i patnju njegove rodbine i poznanika. Na sličan način, i mi danas, tužni i zapanjeni pred otajstvom smrti, konkretno zbog smrti Biskupa Hosera – koji je toliko puta slavio Euharistiju na ovome istome mjestu – približavamo se Isusu da bi pronašli hrabrost i spokoj, učvršćujući se tako u nadi u konačno uskrsnuće i život vječni. Upravo u ovim trenutcima tame, Isus nam prilazi i pita nas: „Vjeruješ li ovo?“. A mi svatko osobno, i s Martinom vjerom odgovaramo: “Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!”.
Kršćanska nada čvrsto je utemeljena na Gospodinovim obećanjima koja nas vode u sigurnost onoga što je će biti naša buduća blažena stvarnost. Dakle, iako je bol zbog odlaska drage osobe ljudska i razumljiva, ali i zbog misli na našu vlastitu smrt, kad se to Gospodinu svidi, sigurni smo da nas je Bog stvorio i pozvao vječno živjeti u Njegovom kraljevstvu svjetla.
Moje misli sada idu osobi Mons. Hosera, čije je postojanje bilo obilježeno Evanđeljem i vjerom: on je studirao medicinu prije nego što je ušao u Družbu katoličkog apostolata (Palotinci). Nakon svećeničkog ređenja, otišao je kao misionar u Ruandu, gdje sam ga imao sreću upoznati, dok sam bio mladi tajnik te Apostolske nuncijature. Nakon što je imenovan biskupom, radio je kao pomoćni tajnik u Kongregaciji za evangelizaciju naroda i u Papinskim misijskim djelima, a zatim je poslan u sjedište Varšave-Praga, vraćajući se tako u svoju Poljsku.
Naposljetku, svi mi znamo vrijedan doprinos koji je Mons. Hoser dao ovdje, u Međugorju, u svojoj trogodišnjoj službi, najprije kao posebni izaslanik Svete Stolice, a zatim i kao Apostolski vizitator s posebnom ulogom za župu Međugorje, s poslanjem pastoralnog karaktera.
Izgrađuje nas njegov svećenički život, kojega je živio kao čovjek pravedan, u biblijskom smislu, duboko svjestan svoje stvarnosti – svećenika Boga Svevišnjega. U ovoj prigodi, želim naglasiti njegovu vidljivu marijansku pobožnost, koja ga je učinila posve posvećenim fenomenu Međugorja i ostvarenju pastoralnog traga kojega je papa Franjo želio dati ovome mjestu.
Zaključujem pozivom, cijelom liturgijskom skupu, da izrazi duboku zahvalnost Bogu koji je poslao Mons. Hosera u Međugorje, njegovoj redovničkoj obitelji (Palotincima), njegovoj rodnoj obitelji, kao i franjevcima koji su ga prihvatili. Posebno zahvaljujem fra Perici Ostojiću, OFM, koji je surađivao s Mons. Hoserom tijekom posljednje tri godine, kao njegov tajnik.
Sigurni smo da je mons. Hosera u Raju dočekala Djevica Marija, kojoj je ovdje u Međugorju posebno služio, promičući štovanje i pobožnost Gospi u kristološkom i kristocentričnom svjetlu. Stoga povjeravamo Mons. Hosera Kraljici Mira i Božjega milosrđa.
