Otac najveće redovničke obitelji i prethodnik globalnih ekoloških nastojanja, izumitelj božićnih jaslica i velikan međureligijskoga dijaloga, prvi stigmatik, pa čak i »drugi Krist« – mnogo je toga prvoga i jedinstvenoga, velikoga i važnoga po čemu je sv. Franjo Asiški aktualan i 800 godina nakon svojega preminuća, kojega će se sveopća Crkva ubrzo spomenuti.
No u spomenutom nizu nedostaje ključna odrednica: Ivan Bernardone – kako se Franjo zvao u svijetu – nije bio tek sin Petra i Pike, nego i sin Marije, one koja je za njega bila »Djevica postala Crkvom«. O dubini svetčeve ljubavi prema Mariji, ali i dubini marijanske baštine koju je predao Redu manje braće, novinar Glasa Koncila Luka Tripalo razgovarao je s dr. fra Miljenkom Štekom, Franjinim duhovnim sinom, gvardijanom Međunarodnoga zavoda »Antonianum« u Rimu te odnedavnim dopisnim članom Papinske međunarodne marijanske akademije.
Je li marijanska dimenzija Franjina života ostala u sjeni drugih dimenzija njegova života?
Jest, barem u široj javnosti. Franju su često pretvarali u pitomu sliku čovjeka okružena pticama, cvijećem i suncem. Ta slika nije lažna, ali je nedostatna. Iza nje stoji čovjek potresen Kristom, njegovim rođenjem, križem i euharistijskom poniznošću. Upravo se u tom obzoru nalazi Marija. Teško je razumjeti Franju bez njegova odnosa prema Blaženoj Djevici Mariji. Cijeli njegov život bio je jedno veliko nastojanje da se suobliči Kristu. A budući da nitko nije bio bliži Kristu od njegove Majke, Franjo je sasvim spontano razvio duboku i nježnu pobožnost prema Mariji. Ta pobožnost prema Gospi nije bila sporedna kapelica uz veliku građevinu njegove duhovnosti. Ona je dio te građevine.
Sretnom slučajnošću mogli bismo nazvati činjenicu da je sv. Franjo na krštenju dobio upravo ime onoga učenika koji je Mariju »uzeo k sebi« – Ivana. Možemo li taj apostolov opis primijeniti i na Franju?
Na krštenju je sv. Franjo doista dobio ime Ivan. Majka Pika dala ga je krstiti u crkvi Svete Marije od Biskupije dok je njegov otac Pietro Bernardone boravio u Francuskoj. Po povratku otac nije prihvatio snažnu biblijsku simboliku toga imena pa ga je počeo zvati francuskim etnonimom Francesco – Franjo, imenom koje će poslije postati poznato cijelomu svijetu. Pojedini rani franjevački izvori uočavaju zanimljivu duhovnu povezanost koju spominjete. Ivan je jedini od apostola ostao podno Kristova križa i čuo riječi: »Evo ti Majke« i, kako kaže evanđelje, »uze je k sebi« – ne samo u svoj dom, nego u najdublju nutrinu svojega života. Slično tomu, i Franjo je na osobit način primio Mariju u svoje srce te postao najsličniji Raspetomu, noseći na svojem tijelu svete rane – stigme. Ipak njegov prvi životopisac Toma Čelanski u »Spomenici« naglašava drukčiji vid toga otajstva.
O kakvu je vidu riječ?
Po njemu je Franjo po Božjoj providnosti na krštenju dobio ime Ivan jer je ono odgovaralo njegovu budućemu poslanju, a ime Franjo postalo je glas koji se nakon njegova obraćenja pronio svijetom. Toma Čelanski također izvještava da je Franjo posebno štovao svetoga Ivana Krstitelja, čiji je blagdan smatrao veoma svečanim upravo zato što je po njemu nosio krsno ime. Na kraju daje lijepu usporedbu: kao što je Ivan Krstitelj bio najveći među rođenima od žene, tako je Franjo bio jedan od najvećih među utemeljiteljima redovničkih zajednica.
Spominjete rođenje od žene. I danas se u Asizu može vidjeti mjesto gdje je Pika Bernardone svojega sina oslobodila očevih okova i tako blagoslovila njegov duhovni poziv. Koliko su Franjina obiteljska iskustva mogla utjecati na njegovu ljubav prema Mariji?
Povijesni izvori dopuštaju nam ovdje naslutiti, pa i slobodno interpretirati određeni utjecaj. Dok je otac Petar sanjao uspjeh i bogatstvo za svojega sina, majka Pika pokazivala je više razumijevanja za njegov unutarnji nemir i zov. Predaja koja govori, kako ste naveli, da ga je upravo ona oslobodila očevih okova lijepo simbolizira njezinu spremnost da ne sputava Božji poziv. Franjo će kasnije u Mariji pronaći ono što svaka majka u svojoj punini predstavlja: prihvaćanje, povjerenje i slobodu da dijete pripada Bogu. Ipak osovina njegove marijanske vizije i ljubavi prema Mariji jest to što je rodila Sina Božjega u ljudskoj naravi. U tome on vidi središte njezine veličine i služenja povijesti spasenja. Ali, imajmo na umu, kod njega je majčinstvo i način postojanja.
Na koji način?
Marija je primila, nosila, rodila, hranila i pratila Riječ. Zato postaje uzor, model svakoga vjernika. Franjo u »Pismu vjernicima« govori da postajemo majke Kristu kada ga nosimo u srcu i tijelu po ljubavi i čistoj savjesti te ga rađamo svetim djelovanjem koje drugima treba svijetliti kao primjer. To je izvanredno smjela misao. Kršćanin nije tek učenik koji sluša izvana. Pozvan je postati duhovno plodan: primiti Krista, dopustiti mu da u njemu raste i učiniti ga vidljivim u djelima. Marijansko nije, dakle, ograničeno na osjećaj prema Mariji; ono je oblik kršćanske egzistencije, bivanja. U tom smislu iskustvo zemaljske majke moglo je u početcima otvoriti njegovo srce, ali ga je Marija dovela do punine.
Punina Franjina pogleda na Mariju može nam se učiniti neobičnom: više od njezinih krjeposti koje se danas prve ističu svetac je ljubio Bogorodičino siromaštvo. Zašto je ono za Franju bilo toliko presudno?
U navedenom bi se svjetlu dala protumačiti i pojedinost koju otac hrvatske književnosti Marko Marulić preuzima iz Franjevačkih izvora i obrazlaže u svojem znamenitom djelu »Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca«.
Otprilike ovako: »Dok je sveti Franjo sjedio za stolom i jeo, jedan od braće spomenuo je kako je Blažena Djevica Marija bila siromašna i u kolikoj je oskudici Isus došao na svijet. Čuvši to, Franjo se duboko potresao, odmah ustao od stola i glasno zaplakao. Zbog suosjećanja s njihovim siromaštvom nije mogao podnijeti da sjedi na uzvišenu mjestu, pa je sjeo na golu zemlju i na tlu, obliven suzama, dovršio svoj obrok.« To što je naš Marulić uočio jedno je od najizvornijih obilježja Franjine mariologije. I danas najčešće ističemo Marijinu poniznost ili čistoću, a Franjo gotovo instinktivno promatra njezino siromaštvo. Ali ne zato što bi siromaštvo bilo cilj samo po sebi – iako je, nažalost, i takvih interpretacija bivalo kroz povijest. Za Franju je siromaštvo način na koji Bog dolazi svijetu.
Možete li nam približiti to Franjino tumačenje siromaštva?
Krist je izabrao siromašnu Majku, siromašnu kuću u Nazaretu, siromašne jaslice u Betlehemu i siromašan križ na Kalvariji. Krist nije nehotično izabrao taj put. U njemu se objavljuje njegova ljubav u darovanosti. Franjo spoznaje da je »minoritas«, malenost, prije svega kristološka, pa onda i marijanska kategorija. Marijina je veličina u tome što se potpuno i slobodno daruje, predaje. Na tom obzorju slobode u siromaštvu nalazi se srce Franjina i općenito franjevačkoga poziva: sloboda da čovjek pripada jedino Bogu. Kroz povijest se pojam siromaštva lako pretvarao ili u političku parolu ili u romantičnu dekoraciju, a zaboravljalo se ono što je Franjo vidio kristološki i marijanski. Spomenuta »Spomenica« kaže da su prigodom jednoga kapitula braća pitala Franju koja krjepost čovjeka čini najvećim Kristovim prijateljem, a on, kao da im je otvorio tajnu svojega srca, reče: »Znajte da je siromaštvo poseban put spasenja. Njegov je plod mnogostruk, ali ga istinski poznaje samo malen broj ljudi.« Na kraju u svojoj »Posljednjoj volji upućenoj svetoj Klari i njezinim sestrama« Franjo izričito izražava želju da slijedi presveto siromaštvo našega Gospodina Isusa Krista i njegove Presvete Majke.
Franjo je nerijetko braći izražavao želju da ih »poput majke« svakodnevno rađa u Kristu, ali i da im podigne svijest o tome da su »sinovi iste majke« – one Majke koju je neizrecivo ljubio »zato što nam je dala brata, uzvišenoga Gospodina«. Je li pretjerano reći da je svoju viziju bratstva crpio iz Nazareta kao što je viziju poniznosti crpio iz Betlehema?
Činjenica je da se Franjo, svaki put kada govori o sebi u odnosu prema braći, uvijek opisuje kao majka, a nikada kao otac. Ni u jednom svojem spisu ne odstupa od te duboke i čvrste svijesti o svojoj ulozi brižnosti i skrbi za braću. On je brat Franjo, ali kada želi izraziti svoju službu i odgovornost, poseže za slikom majke. I tu možemo pretpostaviti da ga je obiteljsko iskustvo koje je imao sa svojom majkom duboko obilježilo, do te mjere da je upravo lik majke smatrao najboljim izrazom autoriteta unutar bratstva. S druge strane prema vrelima sa sigurnošću znamo da ga je u dubini bića snažno obilježilo iskustvo poniznosti i siromaštva Betlehema. I u tom slučaju Toma Čelanski, u svojem opisu Božića u Grecciu, ostavlja nam izvanredno svjedočanstvo. Različiti istraživači Franjevačkih izvora smatraju da su, zapravo, i Nazaret i Betlehem i Kalvarija Franjine životne škole.
Upravo Franjevački izvori koje spominjete čuvaju Franji omiljenu, ali danas slabo poznatu antifonu »Sveta Djevice Marijo«. O kakvoj je molitvi riječ i kakvo je ona mjesto zauzimala u Franjinu duhovnom životu?
Istina, to je jedna od najljepših, a najmanje poznatih Franjinih molitava. U njoj nema mnoštva riječi ni osjećajne retorike. Ona je čista kontemplacija. Franjo promatra Mariju u njezinu odnosu prema Presvetomu Trojstvu: izabranu od Oca, Majku Sina i zaručnicu Duha Svetoga. Ta je antifona zapravo dio poznatoga »Časoslova Muke« koji je sastavio sveti Franjo. Taj je časoslov molio na sljedeći način: na početku bi izgovorio molitvu kojoj nas je naučio Gospodin i Učitelj – Oče naš – a zatim hvale, odnosno »Svet, svet, svet«, te bi započinjao antifonu. Najprije bi molio psalme iz Časoslova Blažene Djevice Marije, zatim druge psalme koje je sam odabrao, a nakon njih psalme Muke Gospodnje. Po završetku psalma ponovno bi izgovorio antifonu »Sveta Djevice Marijo«. Kada bi završio tu antifonu, bio bi završen određeni čas. Prema odredbama Časoslova Muke, antifona se molila na početku i na završetku svakoga od sedam kanonskih časova. To znači da ju je Franjo izgovarao čak četrnaest puta dnevno. Tako su Marijin lik i njezino mjesto u otajstvu spasenja neprestano oblikovali njegovu molitvu i njegov duhovni život.
Premda su uz franjevački duhovni život povezane mnogobrojne marijanske pobožnosti, ipak je među njima temeljna poveznica s Gospom od Anđela. Zašto je Franjo Porcijunkulu smatrao crkvom koju Marija »ljubi posebnom ljubavlju«? Kako se ta Majčina ljubav i danas očituje?
Prema svjedočanstvu Tome Čelanskoga, koje donosi u »Prvom životopisu«, Franjo je u trećoj godini nakon svojega obraćenja došao do zapuštene crkvice Svete Marije od Anđela – Porcijunkule. Duboko ganut njezinim stanjem i vođen velikom ljubavlju prema Blaženoj Djevici Mariji, Majci Božjoj, obnovio ju je i ondje utemeljio svoje prvo prebivalište. Ondje je, zapravo, pronašao iskonsko utočište, zavičaj i dom. U Porcijunkuli je započelo bratstvo, ondje je i sveta Klara položila temelje svojega poziva i ondje je Franjo, na kraju, završio svoj zemaljski hod. Za njega je to bio prostor gdje je Marija na jedinstven način pratila rađanje franjevačke karizme. Ondje je iskusio »slast duše«. A on ju je svojoj braći ostavio kao dragocjenu baštinu i gotovo kao oporuku, izričito tražeći da je nikada ne napuste. Uz nju je vezan i znameniti porcijunkulski oprost, jedan od najdragocjenijih darova koje je sveti Franjo isprosio za cijelu Crkvu. Rekao bih da Porcijunkula natkriljuje povijesne događaje i ostaje trajni znak i mjesto gdje i danas franjevci i franjevke, ali i tolika mnoštva, uz Marijinu blizinu i zagovor sv. Franje, ponovno otkrivaju jednostavnost evanđelja, ljepotu i radost pomirenja.
Kakvu nam »mariologiju« otkriva Franjina pjesnička riječ?
Pjesnički Pozdrav Blaženoj Djevici Mariji, koji započinje riječima »Zdravo, sveta Gospođo, Kraljice«, otkriva svetoga Franju ne samo kao pobožnoga Marijina sina, nego i kao dubokoga mistika s posebnim ekleziološkim pogledom: »Djevica postala Crkvom« (Virgo Ecclesia facta). Ipak valja odmah reći da Franjo nije bio akademski teolog u kasnijem smislu riječi. Nije gradio sustav teza, definicija i distinkcija. Njegovi su spisi kratki, zgusnuti, najčešće molitveni. Zato ga možda nije ni pravedno ni točno nazvati autorom ili oblikovateljem kasnijega franjevačkoga mariološkoga nauka. Radije bih ga nazvao živim teološkim mjestom, staništem koje je imalo i ima snagu magneta kojemu se teolozi vraćaju. On nije o Mariji mnogo raspravljao; on ju je promatrao, zazivao i nasljedovao. Dok kasniji franjevački skolastičar može pitati kako valja definirati Marijinu ulogu, Franjo jednostavno pita kako živjeti njezin »neka mi bude«. To je njegov horizont. Ovdje ću posegnuti za jednom metaforom: u Franjinim se spisima nalazi malo riječi, ali je svaka kao zrno tamjana u kadioniku: malo, a ispunja čitavi prostor. Te riječi nisu ostale zatvorene na pergameni trinaestoga stoljeća niti su izgubljene. One su poput mirisa tamjana nastavile ispunjati stoljeća. Neki povjesničari kažu da je tijekom XIV. stoljeća Franjina pobožnost prema Gospi bila nadahnuće za obnovu Reda. A pisci i teolozi, poput svetoga Bonaventure i Ubertina iz Casale, preuzimali su njegove marijanske naslove kako bi im dali nov zanos. To je miris istoga tamjana koji se već osam stoljeća širi i franjevačkim mariološkim obzorima. Ili da kažem još slikovitije, sjeme nije isto što i razvijeno stablo, ali između njih postoji životna veza.
