Mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj, primio nas je u srijedu, 13. siječnja u zgradi nuncijature kako bi obavili razgovor za Slobodnu Dalmaciju, upravo na dan kad je prije 29 godina Sveta Stolica priznala Republiku Hrvatsku. Ovo je prvi intervju, otkako je u jesen 2019. stupio na službu, koji je nadbiskup Lingua dao za hrvatske javne medije.
Prošla godina 2020. bila je obilježena proslavom 1600. godišnjice smrti svetog Jeronima, zaštitnika Dalmacije, jednog od četiri velika crkvena oca, koji je Bibliju preveo s hebrejskog i grčkog na latinski, takozvana Vulgata. Zašto je, prema Vašem mišljenju, na početku jubilarne godine, papa Frane ustanovio Nedjelju Božje riječi?
Ova 1600. godišnjica smrti svetog Jeronima, koji je na poziv pape Damaza preveo Bibliju s hebrejskog i grčkog na latinski, bila je prilika da se upozna i produbi njegovo veliko djelo i njegova velika intuicija koja bi se mogla sažeti u njegovoj poznatoj rečenici: “Nepoznavanje Pisma, nepoznavanje je Krista”.
Ova izjava svetog Jeronima ističe nam dvije stvari: da je Krist i danas živ u Božjoj riječi. Ako ga želimo susresti i upoznati moramo čitati Bibliju. Ustanovljenjem Nedjelje Božje riječi Papa želi da Crkva bude sve svjesnija da je Krist prisutan, točnije, da je sâm Krist Riječ Božja, Riječ “snagom koje postoje sve stvari i mi postojimo po njemu” (1 Kor 8,6).
Što ova obljetnica predstavlja za cijelu Crkvu?
Smatram da je rad na prevođenju Biblije bio iznimno hrabar čin. To je značilo dati Božju riječ u ruke svakom čovjeku. “Vulgata editio”, naziv po kojem je poznat prijevod svetog Jeronima, doista znači “izdanje za narod”. To znači da nije više samo za stručnjake koji su uglavnom bili predstavnici hijerarhije. Prijevod je svima, čak i laicima, omogućio izravan pristup svetim tekstovima. Zaista revolucionarna i proročka gesta pape Damaza I. i njegova osobnog tajnika, svetog Jeronima.
Ovim je prijevodom sveti Jeronim pokazao kako vjeruje da Duh Sveti otvara srca i pameti onih koji pristupaju Svetom pismu, susrećući Krista u tim tekstovima.
To očito ne znači davanje prostora interpretacijskom subjektivizmu, tipičnom za neke protestantske krugove, jer samo Pismo veli: “Ponajprije znajte ovo: nijedno se proroštvo Pisma ne može tumačiti samovoljno jer nikada proroštvo ne bî ljudskom voljom doneseno, nego su Duhom Svetim poneseni ljudi od Boga govorili” (2Pt 1,20-21). Čitanje Božje riječi, čak i kada je posrijedi pojedinačni čin, treba se odvijati unutar crkvenog zajedništva jer nas Duh prosvjetljuje o smislu Svetog pisma samo ako smo u zajedništvu s Crkvom.
Što za Vas osobno znači Sveto pismo u svakodnevnom životu?
Još kao mladi sjemeništarac – imao sam tada kojih 15,16 godina – pitao sam se kako bih mogao provesti u djelo Riječ koju sam pročitao. Bilo je toliko toga što mi je izgledalo kao nemoguće, da se provede u djelo, pogotovo kad sam u Evanđelju pročitao da Isus govori o uzajamnoj ljubavi ili kad sam razmišljao o životu prvih kršćana koji su živjeli dijeleći međusobno svoja dobra kako je opisano u Djelima apostolskim. Kako bih sam mogao živjeti sve ove “Riječi”?
Gospodin mi je tada dao milost da upoznam prijatelje s istom željom.
Možete li ispričati kako se to dogodilo?
Vrlo rado. Pohađao sam drugu godinu srednje škole u sjemeništu u Cuneu, u Pijemontu. Već neko vrijeme moju je pažnju privuklo ponašanje dvojice sjemeništarca. Vidio sam kako svake večeri zajedno mole krunicu – to je bilo nešto uobičajeno jer smo svi bili pozvani moliti krunicu – međutim, nakon krunice oni bi nastavili dugo razgovarati. Bio sam znatiželjan i pokušao sam proći pokraj njih kako bih saznao o čemu pričaju. Shvatio sam da razgovaraju o Isusu, o Evanđelju, sve u svemu o ozbiljnim stvarima. Jednog sam dana smogao hrabrosti i zamolio jednog od njih da mi to pojasni. Rekao mi je da su svaki mjesec izvlačili jednu rečenicu iz Evanđelja i pokušavali je provesti u djelo, a zatim su navečer ispitivali jedan drugoga kako bi zajedno provjerili kako su je živjeli, izmjenjujući u razgovoru one lijepe stvari koje su razumjeli ili doživjeli. Za mene je to bilo šokantno iznenađenje. To je ono što sam upravo tražio. I danas se sjećam toga datuma: bila je nedjelja, 23. svibnja 1976.
I što je taj susret promijenio u Vama?
Napokon sam uvidio da je moguće provesti u djelo Riječ Božju, Riječ Života, kako je naziva sveti Pavao u Poslanici Filipljanima (usp. Fil 2,16). Pokušao sam to odmah primjenjivati. Prva rečenica iz Evanđelja koju su mi predložili živjeti, glasila je: “Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije” (Mt 5,41). Naravno, da bih je mogao primijeniti u pravom smislu, bilo je potrebno tumačenje, mjerodavno i odobreno od Crkve, upravo zato što, kao što sam rekao, Sveto pismo ne smije biti prepušteno privatnim tumačenjima. I sjećam se da je naslov koji je sažimao komentar tog teksta glasio: “osveta ljubavi”. Može li biti nešto jasnije od toga? Odmah sam shvatio, da bih tu “Riječ” primijenio u životu, trebao sam odgovoriti čineći dobro onima koji su mi nanijeli nepravdu, trebao sam biti spreman pružiti pomoć prijatelju koji me gnjavi tražeći moju pomoć oko zadaće, čak i kad sam namjeravao riješiti prvo svoju, i to bez žurbe, spreman prijeći jednu milju više… Sve vrlo konkretno. Koliko prilika da je provedem u djelo! Riječ mi je promijenila život. Doživio sam obećanu radost u Evanđelju svaki put kad sam uspio Riječ provesti u djelo, čak i kad me je to malo koštalo jer sam se bojao ljudskog obzira. Kao, primjerice, onaj put kad sam bio na praznicima i nakon ručka ustao mami pomoći očistiti kuhinju i obrisati pribor za jelo, na iznenađenje svoje braće koja su me čudno promatrala jer me nikada prije nisu vidjeli da poduzimam nešto slično… Sitnice, koje su mi, međutim, dale snage i hrabrosti da nastavim.
Zanimljivo iskustvo. To se, s duhovnog gledišta, odnosi na sve. Ali kakvo značenje ima s intelektualnog, teološkog gledišta?
Ima puno značenja. Prije svega, življenje Riječi mijenja naš mentalitet.
Malo po malo učimo razmišljati kao Krist, upoznajemo ga, kao što to reče sveti Jeronim. Štoviše, uviđamo da Krist živi u nama, kao što je rekao sveti Pavao: “Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist” (Gal 2,20). Utjelovljenje Krista nastavlja se u onima koji žive Njegovu Riječ.
Tada sam shvatio jednu vrlo važnu stvar: da čak i grešnici mogu živjeti Riječ Božju. I to je ono prekrasno! Čak i ako bi netko bio u smrtnom grijehu i zbog tog razloga ili zbog nekih drugih ne bi mogao pristupiti euharistiji, on i dalje može živjeti Riječ, na primjer onu koja kaže: “Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom”, ili pak: “Dođi i slijedi me”, ili: “Obratite se i vjerujte Evanđelju”… Evanđelje se može uvijek živjeti! Također i razvedeni koji žive u drugom civilnom braku i koji zbog toga ne smiju pristupiti svetoj pričesti, mogu živjeti Riječ: sjetite se Govora na gori. Koje bogatstvo! Svi to mogu živjeti!
Osim toga, življenje Riječi ima snažno ekumensko značenje jer pred Božjom riječi svi smo jednaki i zato nije važno jesi li katolik, protestant ili pravoslavac, reformat ili valdežanin: Riječ je jednaka za sve i ona nas ujedinjuje kako bismo svi postali drugi Krist. Čak i prije nego što naše crkve uspiju sve učiniti da dođe do punog zajedništva, Riječ nam daje mogućnost da već budemo sjedinjeni u Kristu, premda smo još uvijek pravno odijeljeni.
Što mislite o Gospinim ukazanjima u Međugorju, ali i ne samo ondje?
Ove godine moja biskupija Fossano slavi 500. obljetnicu dvaju Gospinih ukazanja. Ona se 8. i 13. svibnja 1521. ukazala gluhonijemom Bartolomeju Coppi, kojemu je vratila i sluh i govor i dala mu komad kruha pozivajući ga da ode propovijedati obraćenje ljudima iz Fossana tijekom kuge koja je pogodila grad.
Od djetinjstva veoma gajim pobožnost prema toj Gospi poznatoj kao “Majka Božanske Providnosti”, do te mjere da joj pripisujem čudo gdje mi je njezin zagovor spasio život za vrijeme jedne strašne prometne nesreće. Sjećam se da sam bio nedaleko od tog svetišta. Molio sam krunicu, odjednom je automobil, krivudajući, punom brzinom naleti na mene. Probudio sam se u bolnici dok mi je svećenik, koji je bio moj profesor književnosti, dijelio sakrament bolesničkog pomazanja. Oduvijek sam vjerovao u zagovor “Majke Božanske Providnosti”. To znači da sam u osnovi prilično naklonjen prema fenomenu ukazanja.
Ako Vas apostolski vizitator Henryk Hoser pozove, primjerice, na Mladifest, jeste li spremni sudjelovati i predvoditi svetu misu?
Vidite, moram priznati da nisam bio u Međugorju i nisam pokušavao dublje istražiti taj fenomen. Vidio sam mnogo mladih ljudi, posebno iz župe u kojoj sam djelovao četiri godine kao župni vikar, koji su odlazili u Međugorje i vratili se preobraženi. Govorio sam sebi: Ne može tamo ne biti nešto posebno.
Ipak ne osjećam se pozvan da se o tome izjasnim. Bilo je sastavljeno povjerenstvo, napravljena su mnoga istraživanja, prije nekoliko godina Papa je imenovao apostolskog vizitatora, a Sveta Stolica još nije ništa službeno i definitivno izrekla. Što bih onda ja mogao reći?
Vratio bih se radije svetom Jeronimu: “Nepoznavanje Pisma nepoznavanje je Krista” pa je stoga poznavanje Svetog pisma poznavanje Krista. Gospa ne može promijeniti Bibliju, ispraviti je ili nešto dodati. Oni koji se iz Međugorja vraćaju preobraženi nisu takvi zato što su vidjeli Gospu, već zato što su počeli živjeti Riječ: “Obratite se i vjerujte Evanđelju”, “Bez prestanka se molite”, “Ljubite neprijatelje svoje”, “Dajte i dat će vam se”, “Blago milosrdnima”… Riječ Božja je ta koja mijenja naš život. A ako Gospa posreduje da nas na to podsjeti, bilo nam na spasenje!
Ivan Ugrin / Slobodna Dalmacija
